Ante Tomić – Došli smo do vrhunca, kreće mahnito lemanje, epizoda kakvu Hrvatska ne pamti. Na nešto me podsjeća…

Autor: Ante Tomić, Izvor: Jutranji list

Kad su prije dvije godine Elon Musk i Jeff Bezos nekako u isto vrijeme lansirali u svemir svoje privatne letjelice, u emisiji Saturday Night Live imali su genijalan skeč u kojemu se dvojica bogataša pojavljuju kao junaci poznate znanstvenofantastične televizijske serije. Iz dubine ekrana prema gledatelju izlijeću futuristički dizajnirani natpisi: “Zvjezdane staze: Potraga za egom”, “Kriza srednjih godina svemirskih razmjera.” Bio je to dosta dobar opis bizarnog milijarderskog takmičenja. Osobito kad pogledate Bezosovu letjelicu zapanjujuće falusnog oblika.

Jednaka je stvar i u izbornom srazu Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, tek što Hrvati, naravno, nemaju para za svemirska putovanja, nego sve moraju napraviti na ovom planetu. I Milanović i Plenković po prilici su Bezosovih i Muskovih godina, u onom izvanredno osjetljivom razdoblju kad muškarci naglo gube kosu i dobijaju kilograme, a još su očajno željni dokazivanja pa kupuju sportska kola i ulaze u avanture s tajnicama.

Kod Milanovića i Plenkovića gledamo krizu srednjih godina državnih razmjera. Otpočetka je to bilo među njima, u svim nadmetanjima oko imenovanja veleposlanika, sudaca i vojnih zapovjednika, u beskrajnim, sitničavim, iscrpljujućim prepiranjima o ovome i onome, premijer i predsjednik zapravo su jedan drugome kočoperno pokazivali svoje male penise.

I sad dolazimo do vrhunca. Do majke svih bitaka. Mrtve trke tupka i glupka. O njihovim sposobnostima ne treba previše trošiti riječi, i jedan i drugi bili su ili još jesu na funkciji za koju se natječu na idućim izborima. I nijedan se od njih nije specijalno proslavio. Znamo da nisu osobito ni pametni ni vrijedni, ni blizu kako oni sami za sebe vjeruju. Ego im je neusporedivo veći od stvarnih postignuća.

Stotine puta nas je Milanović iživcirao osionim lupetanjima. Zgranuto smo ga slušali kad se je branio bespravne graditelje u zaštićenom krajoliku. Crvenili smo se umjesto njega kad se divio Rusima i, luđe od ičega, prijetio kako će zaustaviti primanje Švedske u NATO. Ali, ako će on zaista dati ostavku na predsjedničko mjesto i ući u izbornu trku, ne može mu se osporiti hrabrost. To je stvarno nečuveno velika frajerska gesta.

S druge strane, ovo je sjajan trenutak za Andreja Plenkovića. Iz državne blagajne, koja se nekakvom, mnogima od nas neshvatljivom, ekonomskom i financijskom čarolijom prepunila, rasipno je podijelio svima, i sucima i nastavnicima i liječnicima. Teško je boriti se protiv takve darežljivosti. Nitko od opozicijskih političara, ni u SDP-u, ni u Mostu ni u Možemo, nije ga zaista mogao pobijediti, a žudjeli smo da ga netko pobijedi jer je zbilja postao nesnosan, odvratno bezobrazan, osobito u ovim zadnjim aferama, kad je izgurao sramotnog Ivana Turudića za državnog odvjetnika i, štiteći kriminal u Ministarstvu kulture, ušao u nesmiljeni fajt s europskom tužiteljicom Laurom Kövesi. Da je samo te dvije svinjarije napravio, i da nema Borg grupe, plina za cent, lupežarija s vjetroelektranama i niza drugih afera, Plenković je zaslužio izborni poraz. A samo ga jedan, da se ne lažemo, može poraziti.

Taj jedan upravo je ušao u ring i sada počinje najuzbudljivija politička epizoda u čitavoj povijesti Hrvatske. Mahnito lemanje dvojice muškaraca, nešto ocvalih, ali još u dobroj formi. Posebno ako pogledate Sjedinjene Države, gdje će se dohvatiti dvojica senilnih i smežuranih. Kad se sjetite da će Amerikanci gledati kako se dvojica osamdesetogodišnjaka takmiče tko ima većega, mi smo s Plenkovićem i Milanovićem još i dobro prošli.

Članak je prenet iz Jutranjeg lista.