Pero Jurišin – Je li fašizam prošlost?

Autor: Pero Jurišin, Izvor: Autograf

Živimo u vremenu koje postaje sve turbulentnije, u kojem se svakodnevno s novinskih stranica, televizijskih ekrana i zaslona mobitela šire upozorenja o vjerojatnom, pače gotovo sigurnom, izbijanju novog svjetskog sukoba.

Među ljude, koji razumijevaju kakav bi ishod imao takav sukob, uvlači se strah te u tim upozorenjima uglavnom ni ne traže ni logiku ni argumentaciju, već prihvaćaju riječi odaslane s razine autoriteta funkcije. One sinkronizirane s više adresa ostavljaju dojam neupitnosti i ujedno predstavljaju pripremu za neka nova stanja u kojima će se, kao logična posljedica, sužavati horizonti demokracije.

Pritom će, činit će se jedinim logičnim izborom, dolaziti u pitanje i njena svakodnevnost, o kojoj više i ne razmišljamo kao dostignuću, a ovlasti će sve više preuzimati ”para” tijela koja će u svom nazivu sadržavati riječi kao što su ”nacionalna sigurnost”, nudeći kao jedine opcije militarizaciju društva i uvođenje izvanrednog stanja.

Dakle, svijet ide, vidjeli smo u prošlosti, do ograničene ili potpune suspenzije demokracije, a natruhe čega vidimo i u bliskoj okolini, na tlu Evrope, da ne idemo dalje, preko oceana.

U tom smislu svako upozorenje na takve perspektive, pogotovo iz živog, povijesnog iskustva je dobrodošlo, naročito ako ga znamo iščitati ne samo kao recentnu povijest, nego ga i kontekstualizirati u današnjem vremenu.

Priča o preživjelom logorašu 

Stoga je važno ukazati na to da je ovih dana u Splitu promovirana knjiga Nikole Aleksića ”Moj dida – Posljednji nacistički logoraš”, koja spada u povijesnu, ali i biografsku publicistiku, u kojoj se govori o vremenu Drugog svjetskog rata i fašističko-nacističkim logorima.

Riječ je o knjizi, u izdanju izdavačke kuće Sakcinski media iz Varaždina, koja, kako se kaže u jednoj od recenzija, donosi nevjerojatnu priču o Tomislavu Eraku, piščevom djedu, kao posljednjem preživjelom logorašu nacističkih logora smrti, koji i danas živi u rodnom Šibeniku.

Radi se, dakako o priči koja je samo mali isječak iz mnogo veće i šire o nacifašističkom projektu u kojem je, između ostalog i ostalih, slavenskim narodima, bila rezervirana sudbina kulturne asimilacije ili, čak prije, potpune biološke negacije, odnosno, jasnije rečeno – istrebljenja.

Knjiga nam u šest poglavlja te s brojnim prilozima kronološki, kroz prizmu mladog srednjoškolca Eraka, govori kako je počeo rat u Šibeniku, kako ga je doživio i preživio i kako se vratio kući.

Tako kazivanje počinje slikom benignog susreta s dvojicom talijanskih vojnika na motociklu, koji su gladni pitali gdje mogu kupiti svježi kruh. Potom prikazom terora i otpora okupatoru pa preko navoda o hapšenju, stradanjima i logorima te užasima koje je prošao i kojima je svjedočio, od Kopra do Dachaua i Buchenwalda.

Pripovijesti su potkrijepljene faksimilima njegove logoraške osobne iskaznice ili pak spiska logoraša na kojem je i sam Erak. Također, izvornom dokumentacijom i fotografijama te podacima o zbivanjima u logorima.

Ujedno tu su brojne crtice o povijesno relevantnim činjenicama, kao što je ubojstvo njemačkog komunista Ernsta Thälmanna, u kolovozu 1944. godine, očuvanju ljudskosti u grotlu pakla i otporu logoraša (u međunarodnom odboru logoraša koji je organizirao otpor bio je i istaknuti filozof i sociolog Rudi Supek), njihovom odbijanju da sudjeluju u likvidacijama (dvojica njemačkih političkih zatvorenika su odbili objesiti trećega i zato su sva trojica obješeni) do njihove rezigniranosti, ili pak morbidnosti o orkestru, koji je koračnicama ispraćao na rad i dočekivao logoraše s rada.

Da bi sve završilo oslobađanjem i užasavajućim podatkom kako je posljednjih dana pred oslobođenje umrlo oko 6.000 zatvorenika te da je od 3.900 zarobljenika s područja Jugoslavije, većinom iz Slovenije i Hrvatske preživjelo samo njih 607.

U knjizi, simboličnog naziva, jer su Erak i Oleg Mandić posljednji preživjeli logoraši koji danas žive u Hrvatskoj, jedan iz Buchenwalda, a drugi iz Auschwitza, se na, naizgled malo, svega 70-ak stranica iznosi kronologija zla samog po sebi.

Čitanjem svjedočenja čitatelju se doima kao da može dodirnuti samu esenciju zla. Da se tako iščitati sve od organiziranog zločina do onoga što danas zovemo banalnost zla, odnosno, kako kaže sam autor, knjiga je ”svjedočanstvo o univerzalnom zlu koje je u to vrijeme haralo svijetom”.

Svjedočanstvo istovjetno onome Mandića, ispričanom u knjizi ”Život obilježen Auschwitzom”, ili ”Dijete sreće” Tomasa Burgentala, 11-godišnjeg dječaka koji je također preživio Auschwitz.

 

Neofašistička prtljaga desnice 

Knjiga, dakle, iako obimom mala, u kontekstu današnjeg vremena izuzetno je značajna. Naime, Žarko Puhovski, profesor filozofije politike kaže kako se Zapad (a eto i mi i ex zemlje Varšavskog ugovora se u to samoubrajaju) ”suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku” dodajući kako su ”recentne metode obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma”.

On smatra da je temeljni motiv novog desničarskoga gibanja otuđenje vlasti/moći od puka, ponajprije političko, ali i kulturno/intelektualno. Antielitarni pokret teži vlast vratiti među ljude, ali, za razliku od zahtjeva za neposrednom demokracijom prije sto godina, sada se hoće ”vlast doslovce na ulici”.

Ukazujući na to da su ove tendencije jake u Njemačkoj, Francuskoj i Italiji (gdje je ”na vlasti premijerka s neofašističkom prtljagom”), a pridružuju se Poljska, Češka…, on ocjenjuje da velike države trenutno slabe u EU te da se paralelno zbiva slabljenje centrale moći Unije (a male države nemaju snage da to nadomjeste) i njezino skretanje u desno. U tom smislu zaključuje da bi ”strah od Rusije mogao, na kratki rok možda podržati integracijske tendencije, ali pretežito na vojnoj razini”.

Knjiga je važna u ovo vrijeme jer stradanja ljudi iz Drugog svjetskog rata polako blijede, što zakonitošću samog vremena, što oportunim prešućivanjem ili pak sramnim nesuprotstavljanjem revizionistima, koji i ne kriju svoje motive.

Revizionizam i nastojanje da se zaboravi pače poništi prošlost (što svakodnevno nemilice uživo osjećamo i vidimo), radi današnjih probitaka nije samo posebnost ex jugoslavenskog prostora, ili postkomunističkih zemalja. Revizionizam, na podlozi ekonomske krize i ksenofobije širi krila u same državno političke vrhove, od jučer Jörga Haidera, do danas Giorgie Meloni, Viktora Orbana i AfD-a.

Kako vlast ima svog obilatog doprinosa u tome onda je dobro citirati i pisca Milana Kunderu, koji kaže da je borba protiv vlasti u stvari borba sjećanja protiv zaborava. A to je onda politička borba pa je onda u pravu književnica Dubravka Ugrešić kada kaže da je politička bitka u stvari bitka za teritorij kolektivnog pamćenja.

To je doseglo razinu da se stvarno treba glasno zapitati je li fašizam mrtav. U knjizi/stripu o fašizmu i nacizmu u biblioteci ”Za početnike” (1993.), autori Stuart Hood i Litza Jansz već uvodno otvaraju to pitanje polemičkim razgovorom troje ljudi, od kojih slijepac u invalidskim kolicima kaže: ”Naravno da je fašizam prošlost! Dokrajčili smo ga 1945.” Drugi, mlađi govori: ”Ne baš sasvim. Diktatura generala Franca u Španjolskoj je trajala do 1975.” Treći, mladi panker pak kaže: ”Ne bih rekao po onome što vidim na ulicama.”

 

Virulentnost virusa fašizma 

U knjizi ”Vječiti povratak fašizma” (2010.) nizozemski kulturalni filozof, podsjećajući na ”Kugu” Alberta Camusa citira kako ”bacil kuge nikada ne ugiba i nikada definitivno ne nestaje; desetljećima se može pritajiti u pokućstvu, posteljini, strpljivo čekajući u sobama, podrumima, kovčezima, rupčićima i papirima i možda će opet doći dan kada će, na nesreću i pouku ljudskom rodu, kuga ponovo probuditi svoje štakore kako bi ih pustila da umru u nekom sretnom gradu”.

Upozoravajući na virulentnost virusa fašizma on naglašava on neće nestati njegovim poricanjem, odnosno da se činjenica njegovog postojanja neće promijeniti promjenom riječi.

Tako navodi kako je u SAD-u tabu postala riječ ”problem” i sada svi govore o ”izazovu,” dok se u Evropi to događa s riječju ”fašizam”, kada se ona odnosi na današnje političke pojave pa tako postoji ”desni ekstremizam, radikalna desnica, populizam, desničarski populizam, ali fašizam… ne, to nije to: to ne može biti istina, toga više kod nas nema, mi živimo u demokraciji…”.

Stoga, zaključuje Riemen, ”želimo li se prikladno boriti protiv njega prvo moramo priznati da je opet aktivan u našem društvenom tijelu i nazvati ga pravim imenom: fašizam”.

Nikolin djed je imao samo 17 godina kada je uhapšen, jer je htio biti slobodan, a to pak nije mogao biti pod okupatorskom čizmom. Za žrtvu koju je podnio kao mladić slobodarskog duha i cijena koju je platio on i njegova generacija mnogima se ne mili čuti, a neki ih, kako dobro primjećuje Aleksić, smatraju fabriciranima.

Jedni, jer stvarno teško mogu pojmiti da je čovjek spreman drugom čovjeku nanijeti toliku bol i patnju u ime neke ideje ili ideologije, a drugi opet jer su uvjereni da su to laži proizašle iz nekakve ideološke radionice, pogotovo ako svjedočenje dovodi u pitanje današnje pokrete koji se rađaju na političkoj sceni, a imaju povijesne, političke ili neke druge veze s onima koje priča o zlu razgolićuje unatoč novovjekovnoj oblandi.

Nedavno je na Hrvatskoj televiziji prikazan dokumentarni film ”10 mjeseci za život”, rađen po motivima knjige Slavka Goldsteina ”1941. godina koja se vraća”. Unatoč činjeničnom saznanju o tome što se događalo nakon uspostave NDH 10. travnja 1941. tek sam iz Goldsteinovog živog svjedočenja dobio potpunu spoznaju.

On, naime priča da je 13. travnja, dakle samo tri dana (!), samo tri dana (!), nakon proglašenja NDH, izašao na ulicu igrati se s drugom djecom. Kada se vratio kući njegovog tate više nije bilo. Ivan Goldstein je trećeg dana NDH odveden da bi završio ubijen u Jadovnom.

 

Ustaški murali po Dalmaciji

Shvaćaju li to isti oni koji danas prave murale s likom ustaše po dalmatinskim gradovima, potpisani imenom navijačkih skupina, već sada poluvojno organiziranih. Shvaćaju li to oni u Zadru koji se libe prebrisati taj mural, ili pak domoljub Miro Bulj, koji ne da ne zna, nego ne želi znati da je lik s murala prodao Talijanima njegovu Dalmaciju.

Profesor Todor Kuljić kaže da je ”historiografija upućena stalno preispitivati historijske slike”. Pritom, on preispitivanje razlikuje od revizionizma, to jest prerade prošlosti koja je nošena jasnim ili prikrivenim namjerama pravdanja užih nacionalnih ili političkih ciljeva.

Na žalost naša historiografija se nije zadržala na tome, već je revidirala povijest ne samo novim tumačenjima poznatih činjenica, nego i njihovim pukim izmišljanjem. To je zajedničko svim postjugoslavenskim zemljama, odnosno revizija zajedničke prošlosti, što je prvenstveno bio izraz težnje da se napravi jasan diskontinuitet spram nestale države.

Nedavno je dvojicu perjanica povijesnog revizionizma u Srbiji – Bojana Dimitrijevića i Nemanju Devića ugostio zagrebački Hrvatski institut za povijest. Domaćini su bili hrvatske perjanice Zlatko Hasanbegović i Vladimir Geiger.

Na tom skupu balkanskih revizionista nisu se spominjali četnički zločini u Drugom svjetskom ratu, njihova suradnja s Nijemcima i Talijanima i ustašama. Oštrica je bila usmjerena prema ”zlim partizanima”. Izbjeglo ih se okarakterizirati kao kolaboracioniste, nego ih se biranim riječima oslovljavalo kao antikomunističke snage iz građanskog rata.

Ti zagovaratelji rehabilitacije Draže Mihailovića, Milana Nedića i Ratka Mladića, pravdatelji ratova u Hrvatskoj i BiH naišli su na sinkroni odjek s hrvatske strane.

Tako je to pobratimstvo u revizionizmu urodilo nespominjanjem ustaša i ustaškog režima, već se govorilo o hrvatskoj vojsci i organima NDH, uz isticanje da su počinjeni zločini bili isključivo ideološke prirode. I tako se na istoj liniji nalaze rehabilitanti ustaštva i četništva

Težnja za rehabilitacijom kvislinga

Otuda cijeli niz laži i falsifikata u zajedničkom nastojanju da se rehabilitira počinjeni zločin i ponovno građenje zajedništva kakvo je postojalo u činjenju zločina, pod zajedničkim – okupatorskim patronom.

Profesor Tihomir Cipek, ocjenjuje da se iza njihovog korištenja pojma totalitarizam krije radikalni antikomunizam, koji u pravilu sadrži negiranje vrijednosti antifašizma i rehabilitaciju kvislinških režima i fašističkih ideja, a taj fenomen je naročito prisutan u tranzicijskim zemljama i predstavlja jednu od bitnih odrednica politike ekstremne i radikalne desnice.

Stoga ne treba čuditi kada profesor Tonći Šitin ukazuje na pogubnost tog procesa na kojeg politika ne reagira ili tek nevoljko, a najčešće prijetvorno (kao u slučaju premještanja spomen ploče HOS-ovcima kod Jasenovca), a profesor Aleksandar Jakir upozorava da se, ne samo u Dalmaciji i ne samo među mladima, o Narodnooslobodilačkom pokretu često više ne znaju ni osnovne povijesne činjenice.

Zato Torcida slika ustaške murale. I zato treba stalno govoriti i objašnjavati o kojem se zlu radi. O zlu koje u krajnjoj konzekvenci ima strijeljanje, koncentracione logore, jednom riječju smrt.

 

Kakva je budućnost pred nama 

Stoga, osim što je lako čitljiva, informativna i zanimljiva knjiga o preživjelom logorašu čitatelju daje mogućnost pouzdanog izvora o jednom strašnom vremenu. I tu je najveća vrijednost Aleksićeve knjige.

Naime, pričom o svome didu on nas potiče da podsjećanjem na prošlost i zlo koje se rodi u kratkom vremenu dok se djeca još igraju na popodnevnom suncu prepoznajemo vrijeme koje živimo i koje je pred nama.

U filmu ”Cabaret” (1972.) na proplanku trojac Liza Minelli, Michael York i Helmut Griem pričaju o stanju u Njemačkoj početkom 30-ih prošlog stoljeća. Dok se York i Griem raspravljaju o tome kako prijeti opasnost od nacista proplankom se polako razliježe budnica ”Budućnost pripada nama!”.

Griem kaže kako je riječ o šačici nacista koje će se lako zaustaviti. Pjesma ide u krešendo i polako svi na proplanku prihvaćaju pjesmu koju je započeo plavokosi mladac u skautskoj uniformi s kukastim križem na rukavu. U tom trenutku York kaže Griemu: ”Vi rekoste da ih možete kontrolirati!”

 

Tekst je prenet sa portala Autograf.