Pet minuta sa Borislavom Borom Kontićem

Izvor: Novi magazin

Početkom ove godine bio je koautor „Prvog nacrta historije”, knjige zapisa o iskustvu novinara koji su svedočili pred Haškim tribunalom. Kako je sam zapisao u tekstu u Autonomiji: “Na margini promocije, kao i u toku samog rada na knjizi, bilo je mjesta pitanju: A šta je s novinarima i piscima koji su zaslužili da budu optuženici i osuđenici pred istim Tribunalom? Kolokvijalno: huškači.” Bio je to samo nastavak njegove duge portage za zlodusima novinarske profesije u poslednjim balkanskim ratovima. Koji, bar verbalno, a neretko i oružano, još istrajavaju. Na ovom zaturenom delu Evrope.

* Gde je, kolega Kontiću, posle svega danas Balkan, bar ovo naše parče? I ima li kakve razlike između Beograda, Sarajeva, Podgorice, Skoplja, pa i Tirane?

Koliko je ranije bio daleko od Evrope i svijeta, daleko je i sada. Mi smo đak kome se čak nudi ubrzani put do fakulteta koji se zove Evropa, a još se muči sa gradivom iz osnovne škole.

* Kao u onom vicu o novim “intelektualcima” koji kupuju diplome: “Da sam znao kako je lako završiti fakultet – završio bih i srednju školu”?

Slično kao kada je onaj momak regrutovan u JNA da brani granice Jugoslavije početkom devedesetih rekao u Sloveniji: “Oni kao hoće da se otcepe, a mi im kao ne damo!” Tako i danas, mi kao hoćemo u Evropu, oni nam kao ne daju…
Razlike nesumnjivo postoje, nisam vam ja neki pomni politički analitičar, no pretpostavljam da politikama koje se ovdje vode ne odgovara ulazak u Evropsku uniju. Većina pitanja koja se ovdje postavljaju, kao to o teritorijama ili nacijama, ne postoje na dnevnom redu kad uđeš u Evropu. To je samo zajednički prostor i svejedno je gdje si, što vlastodršcima ne odgovara. Mi smo kao nekada Latinska Amerika koju je Bolivar ujedinjavao pa se našao pod pritiskom i Evrope i SAD da je modernizuje odgovorio je: “Hajde, pustite nas da mi prvo preživimo svoj srednji vijek!” I mi smo se odvojili od onoga što je Evropa, samo smo sitni i manje važni nego Latinska Amerika onda.

* Obilazite, verujem nenamerno, konkretne zamerke u poljima koje najbolje znate – mediji i kultura.

Prvo je pitanje šta su mediji. Danas je svaki čovjek medij, postoje ljudi koji na društvenim mrežama imaju više pratilaca nego što su ukupni tiraži dnevnih novina, u velikoj se mjeri promijenio medijski svijet. Mi i nismo u tehnološkom smislu toliko daleko, ali kod nas je ključni problem što su mediji pod stalnim političkim pritiskom i kontrolom.
Pogledajte Bosnu i Hercegovinu, u kojoj postoje tri javna servisa, iako bi bio dovoljan samo jedan, za više i nema novca. Taj bi javni servis trebalo da uvažava specifičnosti, stvara i emituje kvalitetan program, pruža provjerene i objektivne informacije, uvažava pluralizam, producira dobre serije i filmove, kako mu definicija nalaže. Ali, ne, mi imamo tri i svaki je pod direktnom kontrolom “svoje” vlasti, najdominantnije u Republici Srpskoj, gdje je to Dodikova televizija, politička alatka za ciljeve koji ljudi i ne žele.

* Ugrožena je, zapravo, sloboda izražavanja?

Da, hoću da kažem ovdje ima istraživačkih medija koji su na evropskom nivou po onome šta i kako rade, kultura je uvijek bila na zavidnom nivou, pa ako hoćete i sport, jer neki od najboljih sportista i ekipa na svijetu dolaze odavde. Naš problem je politika XIX vijeka koja se služi izumima XXI vijeka, vode je ljudi koji izgledaju kao da su iz ovog vijeka, a zapravo su iz prastarog šinjela, politika je anahrona, vezana za ciljeve koji su vrijedeli prije 150 godina, počev od tog tzv. “srpskog svijeta”.
Političari su, pri tome, posebna klasa iznad društva; u Bosni i Hercegovini biti političar znači živjeti deset puta bolje od onog, kako ga zovemo prosječnog čovjeka. Političar za četiri, deset, dvadeset godina – a mnogi poput Izetbegovića, Čovića, Komšića i Dodika tu su i više od tri decenije! – stvori sebi fantastičan život kakav teško može da stvori sebi i čovjek čak vrlo uspješan u svom poslu. Zadužuju državu da bi sebi obezbjedili takvu poziciju, otimaju od ljudi kroz poreske namete i doprinose. Tako svako može voditi državu, kažem to iz pozicije čovjeka koji vodi jednu firmu i zna kolika je borba svakodnevno steći novac, potrošiti ga tako da se posao uradi kvalitetno i da svaki zaposleni dobije pristojnu zaradu. I penziju, kad stigne do nje.

* Kako se ljudi i dalje hvataju na te političke udice XIX veka, nacionalizam, recimo, iako su pre samo nekoliko decenija prošli kroz agoniju?

Nažalost, ovdašnja javnost od građanina do ekonomije traži da ih politika vodi umjesto da utiču na političke procese. Ovi tobože javni servisi tu imaju važnu ulogu. Kad gledate RTRS, imate utisak da u Sarajevu ne žive ljudi nego monstrumi koji samo razmišljaju kako da unište Banjaluku i Srpsku i Srbe u njoj, iako i jedni i drugi žive podjednako loše. Pa im onda Dodik priča priču o ujedinjavanju, vraćanju Crne Gore u Srbiju, uzimanju dijela Severne Makedonije, Kosovo i spajanje sa Srspkom. Iako je to samo za dvije stvari – ili da ga hapsiš ili strpaš u ludnicu! – on je i dalje političar, sa ambicijom da uđe u istoriju.
Ali, političari stalno promovišu nedostižne ciljeve koji su lagodni za raspravu, a nemogući za ostvarenje. Bez rata i stradanja nevinih. Jer mnogo je teže obezbjediti da grad ima uredno snabdijevanje vodom ili normalan saobraćaj nego stvoriti taj srpski svijet ili, recimo, obećati Sarajevu Olimpijadu iako nema ni resursa, ni para za to. Nedavno je bio jedan pametan čovjek da pogleda čime to raspolaže Sarajevo u sportskoj ponudi i oduševio se Skenderijom i Zetrom. “Fantastično, možete organizovati juniorsko evropsko prvenstvo u košarci!” To nam je realan domet, više ne možemo da dostignemo. Moramo se suočiti s time da smo mi mali prostor, koji ima mogućnost da se razvija i obezbjedi ljudima normalan život. Daleko smo mi od velikih svjetskih događanja i velike svjetske politike koju ovdje političari stalno “vode” umišljajući da su bitni Putinu i Bajdenu.

* Povremeno se deo javnosti pita gde je nestala intelektualna elita kojoj je zadatak da upozorava na takve prevare?

Nije nestala, nego su se ti glasovi zagubili u mnoštvu rečenica koje svakodnevno stižu u tolikoj mjeri da je ljudima teško da razluče bitno od nebitnog. A ključno je, kao i u novinarstvu, shvatiti šta je važno i to izdvojiti.

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.