Budimir Lončar: Zapad ne bi trebao slijediti ambiciju uništenja Rusije (1 dio)

Autor: Jerko Bakotin, Novosti

Na cijelom svijetu svega nekolicina ljudi posjeduje tako fascinantno diplomatsko iskustvo i na tom bogatom iskustvu temeljeno poznavanje međunarodnih odnosa i geopolitike kao što ih posjeduje Budimir Lončar. Sudionik Narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je dva put bio ranjen, današnji 98-godišnjak još davne 1950. stupa u jugoslavensku diplomatsku službu, u kojoj prolazi sve stepenice. Na početku konzul i savjetnik jugoslavenske delegacije pri Ujedinjenim narodima u New Yorku, potom dugogodišnji prvi analitičar Ministarstva vanjskih poslova i bliski suradnik ministra Koče Popovića, jedne od najzanimljivijih i najznačajnijih ličnosti jugoslavenskog vodstva, Lončar je bio i dugogodišnji suradnik predsjednika Tita.

Od 1965. do 1969. veleposlanik je u Indoneziji, u vrijeme kada se u toj značajnoj članici Pokreta nesvrstanih odvijaju masovni pokolji komunista i rušenje Sukarna. Nakon toga postaje savjetnik ministra Mirka Tepavca, pa ambasador u SR Njemačkoj za vrijeme kancelarâ Brandta i Schmidta, a od 1979. do 1983. ambasador u Sjedinjenim Državama, dakle krajem Carterova i u prvom dijelu Reaganova mandata. Potom preuzima funkciju zamjenika saveznog sekretara za vanjske poslove, a 1988. postaje posljednji savezni sekretar, obnašajući tu dužnost u vrijeme geopolitičkih promjena koje su oblikovale današnji svijet.

Nakon raspada SFRJ, Lončar je devedesetih posebni izaslanik glavnog tajnika UN-a Boutrosa Boutros-Ghalija i savjetnik indonezijske vlade, a u dvijetisućitima savjetnik hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i predsjednik Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose predsjednika Ive Josipovića.

Lista njegovih poznanstava je who is who ljudi koji su obilježili geopolitiku druge polovice 20. stoljeća, od američkih i sovjetskih vođa do Fidela Castra i Sadama Huseina. Sudionik Prve konferencije Pokreta nesvrstanih održane 1961. u Beogradu, na brojnim narednim konferencijama suoblikovao je politiku samog pokreta i njegove programske dokumente. Zbog svoje posvećenosti politici nesvrstanosti bio je poznat kao Mr. Non-aligned, Gospodin Nesvrstani. Četiri desetljeća bio je važan, a na kraju i glavni kreator jugoslavenske diplomacije, globalno iznimno uspješne i utjecajne u hladnom ratu. Ne čudi da ga je Gorbačov nazvao veteranom svjetske politike (u blurbu na koricama Lončarove biografije koju je 2020. u izdanju Frakture objavio Tvrtko Jakovina), kao što ne čudi ni to da Lončarovo mišljenje i danas traže diplomati iz čitavog svijeta akreditirani u našoj regiji.

Iznimno rijetko iskustvo, globalni horizonti, golemo znanje o funkcioniranju svijeta stečeno tijekom sedamdeset godina bavljenja diplomacijom i veliko umijeće pregovaranja Budimira Lončara čine vrhunskim sugovornikom o aktualnom geopolitičkom trenutku. Ruska je agresija na Ukrajinu međunarodni poredak uzdrmala do temelja, pa i probudila davno zaboravljene strahove o mogućnosti novog svjetskog, čak i nuklearnog rata.

No svijet se i prije toga nalazio u dubokoj i višedimenzionalnoj krizi. Kraj unipolarnosti, forsirana podjela zemalja na liberalne demokracije i autokracije, uspon Kine i kinesko-zapadni odnosi, tajvansko pitanje, društvena, ekonomska i politička kriza SAD-a, budućnost Europske unije, jačanje uloge nezapadnih zemalja, reforma Ujedinjenih naroda i njihovo pretvaranje u funkcionalni globalni parlament, problemi nejednakosti i siromaštva kao posljedica neoliberalnog kapitalizma, geopolitički kaos i razjedinjenost svijeta, nužnost povratka multilateralizmu i koegzistenciji – teme su o kojima smo posljednjih mjeseci s Lončarom u više navrata detaljno razgovarali.

Rezultat tih susreta je razgovor koji u Novostima objavljujemo u dva dijela. S obzirom na presudnu važnost rusko-ukrajinskog sukoba, promišljanja o tom ratu i mogućnostima njegova završetka dominiraju u prvom nastavku intervjua.

Još proljetos iznijeli ste pet prijedloga za kompromisni završetak rata, koji uključuju povlačenje ruske vojske s ukrajinskog teritorija, autonomiju za Donbas unutar Ukrajine i ukrajinsku neutralnost uz međunarodne garancije. No rat je nastavljen, došlo je do ozbiljne eskalacije. Rusija je provela djelomičnu mobilizaciju, Putin je proglasio jednostranu aneksiju osvojenih područja Donbasa, Zaporožja i Hersona, a Kremlj inzistira na tome da Ukrajina mora prihvatiti te nove teritorijalne “realnosti”. Ukrajina je pak oslobodila znatan dio okupiranih teritorija, a predsjednik Volodimir Zelenski poručuje da stvarnog mira neće biti dok Kijev pod svoju kontrolu ne vrati i Krim te odbija pregovarati s Putinom. Izgleda da ni Kijev ni Moskva nisu zainteresirani za stvarne pregovore, pa se čini da će se situacija rješavati na bojnom polju. Kako vi vidite aktualni trenutak?

Situacija je još dramatičnija i opasnija nego što je bila prijašnjih mjeseci. Razvoj događaja prijeti da bude ne samo vododijelnica novog hladnog rata, nego i time da vrtlog gubljenja odgovornosti i savjesti dovede do nuklearnog sukoba. Točno je da u aktualnoj vojno-političkoj situaciji nijedna strana ne želi prihvatiti pregovore. Ipak, smatram da u ovom ratu nema vojnog pobjednika. Ima velikog moralnog pobjednika, a jasno je da je to Ukrajina. Ukrajinci su porazili rusku tezu po kojoj Ukrajina nije država, nego se navodno radi o tvorevini bez vlastitog identiteta. Rusija bi trebala imati u vidu da se ne može lako pobijediti narod koji brani svoju zemlju, naročito ako ima podršku zapada. Međutim, bez obzira na to što se priča, nije realno da Ukrajina potpuno slomi rusku vojsku. Koliko god izgledalo da su ruski moral i entuzijazam niski, oni još mogu da izdrže. O nemogućnosti potpune ukrajinske pobjede nedavno je govorio i vodeći američki general Mark Milley. Ako nema vojne pobjede, znači da se nalazimo u pat-poziciji i da treba ići na kompromis. Zelenski nema s kim drugim pregovarati nego s Putinom.

Kompromis s vragom

Svakako je etičko pitanje da li i kako ići na sporazum s Putinom. U situaciji smo da sklapamo kompromis s vragom, ali nekada je to neizbježno. Ako želimo da se otvori perspektiva Putinovog pada i eliminacije, to je moguće samo preko ruskog naroda. Za tako nešto potreban je kompromis koji bi doveo do mira, a istovremeno bi oslabio Putinovu poziciju u samoj Rusiji. To ne mora biti u prednjem planu sporazuma, ali taj bi sporazum bio početak njegovog kraja. Bez mira nije moguće postići da se Putin suoči sa svojom odgovornošću za to što je učinio, i to pred vlastitim građanima. Ni ruska povijest neće mu oprostiti ovo što je napravio. Prvi korak je određena koncesija Zapada i Ukrajine kako bi Putin zaustavio rat. Možemo razgovarati o tome kakva koncesija, međutim mislim da Zapad radi veliku grešku time što pružajući pomoć Ukrajini navija za rat, odnosno za pobjedu koja nije realna.

Kritičari takvog stava tvrde da će bilo kakav kompromis samo dati Putinu vremena da se konsolidira i potom ponovno napadne Ukrajinu. Odnosno, smatraju da je trajni mir ostvariv jedino potpunim porazom Rusije. Kako to komentirate?

Ne slažem se s tezom da je to jedini put za trajni mir. Rusija se primiče granicama svojih mogućnosti – ona može ratovati dalje, ali uz ozbiljan pad standarda i kvalitete života. Putin bi sada trebao mobilizirati dodatnih 800 hiljada ljudi, što znači da rat uvelike ulazi u život prosječne porodice. Ali teško je dovesti do kolapsa zemlju koja ima najveće ili drugo najveće nuklearno naoružanje na svijetu. Putin ima oko 1.600 spremnih nuklearnih glava, dovoljno da više puta uništi cijeli svijet. Prema tome, totalni poraz je isključen. Unutrašnja situacija u Rusiji neće krenuti u pravcu Putinove smjene bez mira. Njega se ne može oboriti pobjedom nad ruskom vojskom u Ukrajini, niti pritiskom sa Zapada. Ne možete situaciju u velikoj zemlji mijenjati silom izvana, pa i Amerika se morala sramotno povući iz Afganistana. Ako Amerika i Zapad pokušaju preko Ukrajine postići kolaps Rusije, to će Putinu samo produžiti život. On još uvijek ima snage da mobilizira ruski nacionalizam. Računalo se i da će Rusiju na koljena baciti sankcije i da će doći do velikih unutrašnjih nezadovoljstava, ali vidimo da ona može izdržati još neko vrijeme.

Kritičari navode i da bi udovoljavanje Putinu bilo jednako izručenju Čehoslovačke Hitleru 1938. godine u Münchenu?

U ovom ratu nema vojnog, ali ima velikog moralnog pobjednika, a jasno je da je to Ukrajina. Međutim, nije realno da Ukrajina potpuno slomi rusku vojsku. Ako želimo da se otvori perspektiva Putinovog pada, to je moguće samo preko ruskog naroda

Ta paralela je nategnuta, ne mogu se te dvije situacije uspoređivati. Hitler je imao ideologiju rasne supremacije, težio je uspostavi novog poretka i bilo je jasno da ide na novi svjetski sukob. Rusija niti za to ima snage, niti tome teži. Putinove ambicije su da Rusija dobije vodeću partnersku ulogu i dominaciju u takozvanoj ruskoj “povijesnoj” imperijalnoj sferi. Njegov rat manje sliči Hitlerovom, a više Miloševićevom. Milošević je imao cilj silom mijenjati granice i očekivao je da će se praktički prošetati kroz druge jugoslavenske republike. Pokazalo se da ne ide tako.

O kakvim bi se koncesijama Moskvi trebalo raditi?

Teško je precizno formulirati, ali neke koncesije se moraju napraviti. Inače nema kraja ratu. Koncesije svakako ne smiju značiti da Putin dobije sve što traži ili to da mu osiguraju dugoročni ostanak na vlasti, ali trebaju biti dovoljne da prihvati pregovore koji bi vodili do privremenog mira, a potom i do trajnijeg izlaza iz ove situacije.

Dvije stvari bi se Rusiji mogle ponuditi. Prvo, što se teritorijalnih pitanja tiče, ne smiju se priznati aneksije i osvajanja, niti se integritet Ukrajine smije dovoditi u pitanje. Ipak, za sada ne treba dirati u Krim, jer to nije realno. Ne mislim da treba priznati aneksiju Krima, nego da to pitanje za sada ne bi trebalo stavljati na dnevni red. U obzir možda dolazi i autonomija za Donbas, slično kao što je predviđao plan Minsk II. koji je bio prihvatio Porošenko, a potom je od tog plana odustao Zelenski. Drugo, moglo bi se ponuditi da Zapad s Rusijom razgovara oko ustrojstva novog evropskog sigurnosnog sustava, u kojem bi učestvovala i Rusija, a što je ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov tražio. To bi uključivalo neutralnost Ukrajine, a taj zahtjev predstavljao je deklarativni ruski povod za rat. Njena neutralnost trebala bi biti međunarodno utvrđena, kao što je to slučaj s Austrijom, i garantirana od međunarodne zajednice. Na mirovnim pregovorima bi Zapad sigurnosne garancije trebao ponuditi i Rusiji, što je kao važnu točku nedavno istaknuo i Macron. Rusija bi tako dobila častan izlaz iz rata, dok bi Ukrajina dobila veliku pobjedu time što bi Putin odustao od aneksije nedavno pripojenih teritorija, kao i moralno-političku satisfakciju te obavezu međunarodne zajednice da provede neku vrstu Marshallovog plana namijenjenog obnovi zemlje. Osim toga, Ukrajina je kroz ovaj rat dobila novi identitet i mogućnost da uđe u Evropsku uniju, što treba podržati, ali ne i da postane članica NATO-a.

Slične prijedloge nedavno su iznijeli Henry Kissinger i Jeffrey Sachs s Univerziteta Kolumbija. Kissinger je sugerirao da se pokuša uspostaviti primirje na crtama razdvajanja od prije ruske invazije 24. veljače, a da se sudbina teritorija koje je Rusija zauzela 2014. godine rješava pregovorima, pa i nadziranim referendumima o samoodređenju. S tim da Kissinger sada smatra da ukrajinska neutralnost više nije održiva i da bi zemlja u budućnosti na neki način trebala biti povezana s NATO-om. Sachs kao polazište za mirovne pregovore predlaže ustupke svih uključenih strana: rusko povlačenje iz Ukrajine i odustajanje od aneksija, odustanak Kijeva od zauzimanja Krima i odustanak od napuštanja sporazuma Minsk II., odustajanje Amerike od širenja NATO-a i međunarodne garancije za Ukrajinu.

Opasnost od nuklearnog rata

Putin za sada nije spreman pregovarati pod navedenim uvjetima, što znači da mira neće biti sve dok ga vojna situacija ne prisili da na njih pristane. Kakvu bi politiku u međuvremenu trebao voditi Zapad i je li slanje pomoći u oružju ispravno?

Točno je da nema mira dok Putin ne pristane na ovakve uvjete. Budući da je proglasio aneksiju zauzetih teritorija, prijedlozi koje sam navodio više mu nisu prihvatljivi kao polazna točka. Dok ne bude spreman na njih pristati, oružana pomoć Ukrajini jest opravdana. Solidarnost je ispravna, pa čak i obaveza, naročito što se tiče zemalja Zapada i naročito država članica NATO-a. Međutim, ta pomoć mora biti u funkciji jačanja ukrajinske pregovaračke pozicije, dakle u funkciji toga da Ukrajinci mogu pregovarati s jačih pozicija, a ne u funkciji podupiranja iluzija da mogu slomiti Rusiju. Velika je to razlika, i tu vidim odlučujuću ulogu Zapada – da podršku pruža do određenog stupnja. A bez te podrške Ukrajina i Zelenski ne mogu voditi rat.

Američki ministar obrane Lloyd Austin proljetos je rekao da je cilj Zapada “oslabiti Rusiju do stupnja da ne može uraditi stvari kakve je napravila invazijom Ukrajine”. Što mislite o tome?

Ponavljam, Zapad ne bi trebao slijediti ambiciju uništenja Rusije. Oružanu podršku Ukrajini treba pozitivno ocijeniti, ali ona je morala odmah biti praćena namjerom zaustavljanja rata i dolaska do kompromisa. Ako zapadni analitičari i stratezi hoće ratom dovesti do Putinovog kraja, to nije mala greška. Ni Rusi koji su protiv Putinove invazije na Ukrajinu ne mogu prihvatiti da se Rusiju baci na koljena. Rusija je moralno izgubila i oslabila svoju međunarodnu političku poziciju. Međutim, Putin će prije ući u nuklearni rat nego dozvoliti kapitulaciju. Ako pogledamo slučaj Vijetnama ili Iraka, Amerika je svugdje doživjela poraz, ali ne i kolaps ili trajni gubitak svoje uloge u svijetu. Ti su porazi bili vrsta korekcije.

Putinov rat manje sliči Hitlerovom, a više Miloševićevom. Milošević je imao cilj silom mijenjati granice i očekivao je da će se praktički prošetati kroz druge jugoslavenske republike. Pokazalo se da ne ide tako

Smatrate li da postoji stvarna opasnost od nuklearnog rata ili eskalacije u sukob širih razmjera?

Ako se nastavi raditi kao i do sada, određena opasnost postoji.

Spomenuli ste da Ukrajina ne bi trebala ući u NATO. Tom stavu često se suprotstavlja teza da svaka zemlja ima pravo birati svoje sigurnosne partnere i da se odricanjem tog prava niječe suverenitet zemlje. Zašto Ukrajina ne bi mogla postati članica NATO-a?

Olako je reći da svaka zemlja ima pravo sama birati svoje sigurnosne aranžmane. Ta teza zvuči demokratski, ali je površna i ne sadrži kompletan pogled na međunarodnu stvarnost. Prema tome, nije ispravna. Ne možete na međunarodnom planu sebi tražiti samo ono što hoćete, niti potpuno slobodno birati vlastitu vanjsku poziciju. Svaka zemlja ima pravo biti nezavisna, ali ne i ulaziti u aranžmane kako joj se prohtije. Mora se voditi računa o međuzavisnosti svijeta i o svim aranžmanima koji se baziraju na odnosu snaga. U slobodi svake zemlje mora biti odgovornosti. Ne može netko graditi svoju slobodu tako da potkopava svjetsku stabilnost.

Kada je Sovjetski Savez raspustio Varšavski ugovor, džentlmenski dogovor je bio da se NATO neće širiti prema istoku. Poziv Gruziji i Ukrajini za članstvo u NATO-u koji im je upućen 2008. na Bukureštanskom samitu po mom je mišljenju bio greška, za razliku od hrvatskog i slovenskog ulaska u NATO. Mada nisam pobornik širenja NATO-a, to je bilo korisno radi stabilizacije ovog područja. S druge strane, ukrajinsko članstvo u NATO-u Rusija neće dozvoliti. Osim toga, NATO se ni sada ne može odlučiti na to da izravno pomaže Ukrajini. Pružena podrška ne ide po članku 5. NATO-a, koji govori o kolektivnoj obrani njegovih članica, nego se radi o procjeni da je neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj.

Paralela Ukrajina – Kuba

Osim Kissingera, i drugi vodeći američki geostratezi poput Zbigniewa Brzezinskog ili Georgea Kennana smatrali su da Ukrajina ne bi trebala postati članica tog pakta. I vi, dakle, smatrate da širenje NATO-a jest jedan od uzroka rata, odnosno da postoji suodgovornost Zapada?

Osim ljudi koje ste spomenuli, i analitičar Thomas Friedman je u New York Timesu napisao da je ovo rat koji je Putin započeo, ali i da Zapad nikako nije nevin. Slično tvrdi i Jeffrey Sachs. Istaknuo je da je Amerika podržavala svrgavanje Janukoviča, naoružavala Kijev i zastupala okruživanje Rusije NATO-om. Obje su strane, dakle, vukle pogrešne poteze, kao i Kijev koji je odbijao implementaciju Minska.

Ništa ne opravdava Putinovu agresiju, ali suodgovornost apsolutno postoji i mislim da je Zapad drugačijim politikom mogao spriječiti rat. Nakon revolucije na Majdanu pređena je crvena linija. Amerika je došla u Ukrajinu sa svojim vojnim ekspertima i obavještajnim službama, koje su se uvukle u ukrajinski sistem. Vidimo da su i dezinformirale Ruse. Podvalile su im priču da je situacija u Ukrajini jako loša i da će, ako Rusi napadnu, zemlja odmah kapitulirati. Sjedinjene Države su na neki način ovaj rat pripremile. Naravno, Zapad može reći “da smo Ukrajini pravovremeno pomogli, Rusija bi mnogo teže napala”. Istovremeno, američko učešće jest doprinijelo ratu. Na primjer, ako bi, hipotetski govoreći, Rusija ili Kina stupile u vojni savez s Meksikom i u toj zemlji uspostavile vojne baze, što mislite da bi Amerika napravila? Ako bi bilo potrebno, intervenirala bi i vojno, dakle ratom, da to spriječi.

Kada je SSSR raspustio Varšavski ugovor, džentlmenski dogovor je bio da se NATO neće širiti prema istoku. Poziv Gruziji i Ukrajini za članstvo u NATO-u, upućen 2008. na Bukureštanskom samitu, po mom je mišljenju bio greška, za razliku od hrvatskog i slovenskog ulaska u NATO

Upravo iz tog razloga je Sovjetski Savez 1962. povukao nuklearno oružje s Kube. Prijetio je svjetski rat, pa je Havana bila prisiljena prihvatiti sovjetsko povlačenje?

Točno, sovjetske rakete na Kubi ugrožavale su međunarodnu sigurnost. To oružje nije bilo nužno za slobodu Kube, nego je Kuba izazivala Ameriku. Kriza je svijet dovela do ivice nuklearnog rata, radilo se o pitanju sata. Tada sam bio u Vijeću sigurnosti i sjećam se dobro atmosfere koja je vladala. Ipak, u zadnjem trenutku nađen je kompromis. Treba reći da se Sovjeti tada nisu povukli bez kompenzacije, jer je Hruščov u zamjenu za povlačenje nuklearnog oružja s Kube dobio Kennedyjevo obećanje da neće intervenirati protiv Havane, kao i povlačenje američkog nuklearnog naoružanja iz Turske. Nije to bila kapitulacija SSSR-a, nego je dogovoren realan i dobar sporazum.

Možemo li povući paralele između kubanske krize i rata u Ukrajini?

Svaka situacija je drugačija, ali paralele postoje. Jedna od njih je da se mora napraviti kompromis. Kennedy je prije nego što je 1963. ubijen rekao da je kompromis oko Kube, a radilo se o potencijalnoj nuklearnoj konfrontaciji, bio uspjeh svijesti, savjesti i diplomacije. Pritom je naglasio da se u međunarodnim odnosima ne smije ići na poniženje suparnika.

Spomenuli ste da je Washington dezinformirao Moskvu oko situacije o Ukrajini. Neposredno prije napada objavljivane su američke prognoze po kojima je Kijev trebao pasti u roku nekoliko dana. Postavlja se pitanje je li Washington Rusiju navukao na rat?

Dobrim dijelom je to točno. Nije to cijela priča, ali radilo se o obavještajnom ratu na području Ukrajine koji je Amerika dobila. Zaveli su rusku obavještajnu službu, a time i Putina. Servirane su informacije da većina ukrajinskog naroda nije spremna braniti svoju vladu i državu. Zato je Putin i upao u Ukrajinu. Mislio je da će u nekoliko dana svrgnuti Zelenskog, u Kijevu formirati kvislinšku prorusku vladu i da će sve završiti za petnaestak dana. Zapravo su Amerikanci prevarili Ruse.

Time je Zapad na neki način žrtvovao Ukrajince?

Točno, kako je Noam Chomsky rekao, radi se o ratu Amerike i Rusije do posljednjeg Ukrajinca. Neki na Zapadu su željeli rat, ne ovakav, ali namamili su Rusiju. Drugačija situacija je bila s Korejskim ratom. To je bila agresija Sjeverne Koreje uz podršku SSSR-a i Kine, odnosno Mao Ce-Tunga. Međunarodna zajednica je preko Ujedinjenih nacija stala na stranu Južne Koreje. Tada sam bio u New Yorku, Aleš Bebler je u ime Jugoslavije predsjedavao Vijećem sigurnosti.

Među dugotrajnim uzrocima rata jest i činjenica da Zapad nakon hladnog rata nije osmislio konstruktivnu ulogu Rusije u novom sigurnosnom poretku?

Najveće zasluge za kraj hladnog rata ima Sovjetski Savez, odnosno Gorbačov, a potom Njemačka, koja je bila vrlo strpljiva. Podsjetio bih da je nekadašnji njemački kancelar Willy Brandt sa svojom Ostpolitik itekako doprinio razvoju situacije u SSSR-u i stekao veliki moralni i politički autoritet. Potom su se nadovezale Sjedinjene Države, odnosno Reagan koji je Gorbačova prihvatio za partnera. Poslije Reagana dolazi Bush stariji – on je preko Partnerstva za mir želio uključiti Rusiju i imao je koncepciju kako to uraditi. Tada još uvijek nije bilo širenja NATO-a. Prvi put je zemljama bivšeg Varšavskog ugovora poziv na pristupanje upućen 1997. godine, što su napravili američki demokrati i Clinton. Njegov ministar obrane William Perry protivio se širenju NATO-a, ocjenjujući da će to na ruskoj strani izazvati nepovjerenje.

Propusti Gorbačova

Poznavali ste Gorbačova. Kolika je njegova odgovornost za aktualnu situaciju i je li pogriješio time što nije tražio da se spomenute garancije o neširenju NATO-a formaliziraju međunarodnim ugovorom?

Gorbačov je sigurno pogriješio. Prvo, sve je bazirao na povjerenju u Ameriku, odnosno u Georgea Busha. Postojao je razlog za to, jer Bush stariji jest bio odgovoran i iskreno zainteresiran za partnerstvo s Gorbačovim. U tom relativno kratkom, ali dramatičnom periodu sastao se s Gorbačovim sedam puta. Međutim, on je izgubio vlast, a u Americi je i dalje postojao deep state koji je ostao na svojim ratobornim hladnoratovskim pozicijama. Drugo, Gorbačov nije držao ravnotežu između međunarodnih promjena, odnosno demilitarizacije vanjske politike, i unutrašnje evolucije stanja u SSSR-u, koju nije bio kadar kontrolirati. Bilo je ispravno što je započeo s resetiranjem sovjetske vojne pozicije, ali ne tako olako kao što je to napravio. Zakasnio je sa stvaranjem situacije koja bi omogućila unutarnju demokratizaciju. Onaj coup d’etat koji se dogodio dok je on bio na Krimu bio mu je upozorenje da ne može Zapadu tako lako davati koncesije. Gorbačov je propustio da svoju veliku historijsku ulogu postavi realnije, pa time i procese odvede u drugom smjeru.

Izgleda da su odnosi Zapada i Rusije teško urušeni za narednih nekoliko desetljeća, odnosno da će za dugo vremena biti obilježeni konfrontacijom. Kako vi to vidite?

Ima mnogo iracionalnog u ovim događanjima, a gdje ima mnogo iracionalnog teško je napraviti prognozu. Momentalno vladaju strasti i emocije, ali ne vjerujem će to trajati desetljećima. Ipak, tenzije se moraju umrtviti, što se ne može dogoditi preko noći. Može potrajati koju godinu dok Putin ne padne s vlasti.

Za smjenu vodstva u Rusiji postoje tri mogućnosti. Prva je da dođe još gori vladar, koji je spreman upotrijebiti nuklearno oružje. Druga mogućnost je da dođe do kaosa, što bi u zemlji s tolikim nuklearnim naoružanjem također bilo vrlo opasno. Treća mogućnost jest da na vlast dođe miroljubiv čovjek, ali on se ne bi mogao održati ukoliko Rusija ne bi dobila svoje mjesto u svjetskoj politici. I Kissinger je rekao da EU i Zapad moraju podržavati određenu ulogu Moskve u evropskim poslovima. Ipak je Rusija najveća zemlja svijeta po teritoriju, jednaka Americi po razornoj snazi nuklearnog oružja i značajna po prirodnim bogatstvima, od kojih veliki dio, poput energenata, ima globalni strateški značaj. Sve to treba imati u vidu.

(Nastavlja se)

Tekst je prenet sa portala Novosti.