Borba za dom

Piše: Fran Radonić Mayr

U Dokukinu KIC održana je premijera filma Izbačeni (Push) švedskog redatelja Fredrika Gerttena. Film problematizira nezaustavljivo povećavanje cijena nekretnina i sve teži život onih koji žive od rada. Nakon filma su Gertten, arhitektica i aktivistica iz Prava na grad Iva Marčetić i specijalistica za stanovanje UN-a i protagonistica filma Leilani Farha razgovarali o filmu i doveli ga u kontekst Hrvatske. Događaj je posebno relevantan s obzirom na nedavnu knjigu Marčetić Stambene politike u službi društvenih i prostornih (ne)jednakosti i publikacije Priručnik za podstanare Prava na grad, koji se bave spomenutom problematikom.

U Torontu je u posljednjih 30 godina cijena nekretnina porasla za 425 posto, a prosječni obiteljski dohodak za 133 posto. Film obilazi metropole diljem svijeta i suočava gledatelje s istim problemom. Građani Milana, Seula, Barcelone, Berlina i Londona izbacivani su iz svojih domova jer više ne mogu plaćati najam.

Suočeni smo sa štrajkom najmoprimaca jer najmodavci namjerno puštaju da im zgrade propadaju kako bi otjerali siromašne stanare i renovirali ih za elitno tržište. Osim što su zgrade u rasulu, a najam vrlo visok, najmodavci pokušavaju sudski protjerati stanare s lažnim optužbama, znajući da će ih cijena suda financijski opteretiti do te mjere da će morati iseliti. Jedan od stanara navodi kako njihova zgrada stoji na putu širenju luksuznih četvrti i kako najmodavci žele zaraditi na tom novom tržištu.

Kao primjer iz Velike Britanije film uzima Grenfell Tower, neboder koji je izgorio 2017. godine zbog neodržavanja. Lokalci napominju kako je on simbol onoga što bogati rade siromašnima – “kada im smetamo, spale nas”. Postavljaju pitanje kako se to moglo dogoditi u najbogatijem dijelu Londona, implicirajući da je razlog upravo gentrifikacija, odnosno namjerno zanemarivanje starijih stambenih struktura kako bi se ljudi iselili, a zatim se od radničkih četvrti napravile elitne.

Osim već svima poznate gentrifikacije, Izbačeni problematizira novi poslovni model u kojem investitori kupuju čitave zgrade, a zatim ne zarađuju iznajmljujući ih nego koristeći ih kao imovinu. Nisu zainteresirani baviti se najmom jer to zahtjeva održavanje prostora i pravne odnose s najmoprimcima, već nekretninu naprosto imaju, a kako cijena tržišta nekretnina raste, mogu je svakoga trenutka prodati za veću cijenu. Film prikazuje dijelove Londona u kojima nema autiju na cestama jer u zgradama nitko ne živi. Ovaj novi poslovni model jasnije nego ikad ukazuje na kapitalističku komodifikaciju stanovanja i kako roba gubi svoju uporabnu vrijednost i biva potpuno svedena na razmjensku. Takav model investiranja ujedno inducira umjetnu nestašicu nekretnina i perpetuira rast cijena.

Poznati ekonomist i nobelovac Joseph Stiglitz napominje u filmu kako su velike investitorske kompanije poput Blackstonea pobjednici ekonomske krize iz 2008. godine jer je vlada SAD-a, umjesto da pomogne ljudima koji su izgubili svoje domove, stala na stranu banaka i dala novac hedge fondovima i privatnim investicijskim firmama koje su potom tim istim novcem kupovale nekretnine bez kojih su ljudi ostali u krizi.

To nas dovodi do neoliberalne politike, glavne mete kritike filma, koja je dovela do smanjenja utjecaja politike na ekonomiju, odnosno do smanjivanja poreza i regulacija kako bi se olakšao protok kapitala. Film navodi da su vlade svijeta trenutno siromašnije no što su bile 1980-ih godina zbog privatizacije velikog broja svojih usluga. Istovremeno, tržište nekretnina je vrijedno 217 trilijuna dolara, što je 2.7 puta više od BDP-a svih država zajedno. Veliki tamni neboderi, namijenjeni investitorima i bogatim turistima, potpuno odvojeni od stvarnih potreba ljudi, prikazani su poput čudovišta izvan kontrole sviju.

U razgovoru nakon filma, Marčetić je istaknula da je povijest Hrvatske drugačija od one zemalja kojima se film bavi i kako još uvijek nemamo tako velike posjednike nekretnina. Razlog za to, kako objašnjava u svojoj knjizi, je što je do prije trideset godina skoro trećina kućanstava u Hrvatskoj živjela u stanovima u društvenom vlasništvu i stambeni fond naslijeđen iz Jugoslavije još uvijek igra važnu ulogu u našem odnosu prema stambenom pitanju. Hrvatsku se zato često svrstava u tzv. superhomeownership države; one s izrazito visokim postotkom kućanstava koji žive u stanovima u svom vlasništvu, kojih je u slučaju Hrvatske 90 posto.

Međutim, Marčetić je u razgovoru napomenula da se u Hrvatskoj vrijednost nekretnina izvlači na druge načine, poput duga. U knjizi navodi kako u javnosti vlada ahistorijsko tumačenje Hrvata kao “onih koji vole posjedovati” i koji će ući u rizične kredite samo kako bi to uspjeli ostvariti, a slična tumačenja prisutna su za gotovo sve postsocijalističke države. Pravi razlog zašto Hrvati teže dizanju kredita za kupnju stana je što država svojim mehanizmima ne garantira sigurnost stanovanja u drugim stambenim statusima poput najma i nedovoljno razvija javni stambeni fond: “Nedostatak legislative i mehanizama za zaštitu sigurnosti stanovanja onih koji se nalaze u podstanarskom stambenom statusu doprinijet će motivacijama za dizanje kredita i kupnju stana”.

Marčetić je istaknula i kako u Hrvatskoj postoji puno siromašnih vlasnika nekretnina jer im vrijednost ovisi o mjestu boravišta: “Ako netko ima stan u centru Zagreba, on može nešto zaraditi od prodaje stana i kupnje novog negdje drugdje, ali za većinu ljudi to nije moguće i zaglavili su sa svojom nekretninom, u siromaštvu i računima koji se gomilaju.”

Sličnost hrvatske situacije i filma je problem kojeg izaziva Airbnb, kompanija koja glavni fokus stavlja na kratkoročni najam i dovodi turističku klijentelu, zanemarujući dugoročno iznajmljivanje lokalnim stanovnicima gradova. Zbog toga u Zagrebu, kao i u ostalim europskim gradovima, dolazi do smanjenja broja stanova za dugoročni najam što dovodi do rasta cijena i tjera ljude na periferiju ili izvan grada. “U Zagrebu vidimo ogroman priljev Airbnb-a koji je prije korone rasao za 30 posto godišnje, što je proizvelo godišnji skok cijena najamnina od 11 posto ili više. Ovaj nedostatak nekretnina za iznajmljivanje i poskupljenje učinili su grad sve manje pristupačnim za mnoge društvene slojeve… Vjerujem da je većina primijetila da neki dijelovi grada više ne pripadaju njima. Svaki put kada sam tražila novi stan za unajmiti morala sam otići sve dalje od centra grada, što znači da me netko izbacuje”, navodi Marčetić.

Budući da se u Hrvatskoj bliže lokalni izbori, redatelj je upitao Marčetić o planovima Tomislava Tomaševića, čija politička platforma Možemo! u programu ima razvitak javnog stanovanja i druge progresivne politike po uzoru na građansku platformu Barcelonu en Comú iz koje dolazi gradonačelnica Ada Colau koja se pojavljuje u dokumentarcu. Marčetić je odgovorila kako je cilj zaustaviti privatizaciju zemljišta i stanovanja,

uložiti u javno stanovanje i organizirati ured koji savjetuje stanare da potpišu najbolje ugovore o najmu.

Farha je naglasila kako se nalazimo u periodu kada se progresivni ljudi mogu afirmirati jer, primjerice, lokalnu borbu protiv Airbnb-a mogu vrlo lako povezati sa svjetskim pokretom protiv njega. “U gradu Ottawi u Kanadi otkud sam ja, čak su i konzervativci glasali za regulaciju Airbnb-a”, napomenula je. Farha je također istaknula kako moramo promijeniti paradigmu: “Iako Airbnb trenutno zbog korone nudi dugoročni najam, razlog toga je naprosto manjak turista. Jednom kada turisti dođu opet će krenuti izbacivati lokalce.” Kao jedno od riješenja, Farha je spomenula prijetnju Ade Colau Airbnbu, da će izvršiti eksproprijaciju svakog stana kojeg ne koriste za dugoročno iznajmljivanje.

“Film nam pokazuje da ćemo doći do nevjerojatno mračnog stanja ako nam zaštita stanara ne postane važna. U Zagrebu i drugim gradovima Hrvatske ljudi sve više iznajmljuju jer si ne mogu priuštiti kupnju stanova, a nemamo kvalitetne zakone i ne vodimo javni dijalog o toj temi. Priča se kako je to stvar između najmodavca i najmoprimca, neka se oni dogovore, a taj odnos zapravo treba institucionalizirati i regulirati. Moramo imati što više zaštita jer se stanje konstantno mijenja”, napomenula je Marčetić u razgovoru.

Kako bi hrvatski građani osvijestili svoja podstanarska prava, Pravo na grad je s Ivom Marčetić i Antonijom Komazlić kao urednicama objavio Priručnik za podstanare. Iako u Hrvatskoj ima puno vlasnika domova, mlađi ljudi sve više svoje stambeno pitanje rješavaju podstanarstvom. Procjenjuje se da je u Zagrebu u dobnoj skupini između 18 i 39 godina takvih čak 20,4 posto.

Priručnik upozorava da sadržaj ugovora najčešće ne doprinosi zaštiti prava i stambenoj sigurnostii najmoprimaca, već samo zaštiti imovine najmodavaca. Uz to, ugovori često ovise o namjerama i karakteru najmodavaca, odnosno sposobnosti najmoprimca da s njime pregovara. Također, u ugovorima se mogu naći odredbe koje nisu u skladu sa zakonima. Uobičajena praksa je i da najmodavac ponudi ugovor najmoprimcu uz prisustvo odvjetnika, što stavlja najmoprimca u neravnopravan položaj pri pregovorima.

Priručnik zato sadrži opis pojedinih elemenata ugovora, preporuku pri pregovorima i adrese za besplatnu pravnu pomoć u nekoliko gradova i županija. U priručniku se nalazi i tzv. “idealni ugovor” kojeg su suradnici sastavili i može poslužiti najmoprimcima kao dokument s kojim ulaze u pregovore oko najma stana.

Članak je prenet sa portala H-Alter.