U posljednjih deset godina svakog dana ubijeno ili osakaćeno 25 djece u svijetu
Piše: Predrag Zvijerac
Od 2005. godine više od 250.000 kršenja prava nad djecom potvrđeno je u godišnjim izvještajima Organizacije Ujedinjenih nacija o položaju djece u oružanom sukobu.
Od toga se oko 106.000 ili 42 posto odnosi na ubijanje i sakaćenje djece.
Mnoga djeca su bila žrtve zračnih napada, granatiranja, nagaznih mina i drugog eksplozivnog oružja koje je korišteno u naseljenim mjestima, gdje su porodice razorene, a deseci hiljada djece ubijeni ili ranjeni, navodi Save the Children.
Zaustaviti rat protiv djece
Samo 2019. godine više od trećine potvrđenih smrtnih slučajeva djece uzrokovano je eksplozivnim oružjem, a broj je dramatično povećan u Afganistanu, Iraku i Siriji.
Save the Children navodi da je 2019. godine oko 426 miliona djece živjelo na području zahvaćenom sukobom što je blagi porast u odnosu na godinu prije. Oko 160 miliona djece živjelo je u zoni sukoba visokog intenziteta, što je također povećanje u odnosu na 2018. godinu.
Čak i za vrijeme pandemije COVID-19, kada bi fokus trebao biti na borbi protiv korona virusa, zaraćene strane nastavljaju ubijati i osakaćivati djecu.
Organizacija Ujedinjenih nacija je u julu zatražila globalni prekid vatre, koji je podržalo 170 zemalja, ali od tada je 177 djece ubijeno i osakaćeno u Jemenu, deseci su ubijeni ili teško ozlijeđeni u Afganistanu, nasilje u DR Kongu je u porastu i djeca u Mjanmaru sve češće su žrtve, navodi Save the Children.
Inger Ashing, izvršna direktorica kaže da su iza ovih brojeva nebrojene priče o djeci žrtvama rata te da su mnoga djeca žrtve ljudi koji otvoreno zanemaruju međunarodne zakone i standarde, a vlade zatvaraju oči. Ashing tvrdi da je nekoliko zemalja svjesno odlučilo nastaviti prodavati oružje zaraćenim stranama čak i tamo gdje je bilo jasno da se koristi protiv djece te da se ovo ne može nastaviti.
“Najbogatiji i najmoćniji čelnici svijeta okupljaju se u Saudijskoj Arabiji na summitu G20 u Rijadu. Dan vožnje, dalje od Rijada milioni ranjive djece u Jemenu ne znaju što će jesti za sljedeći obrok niti hoće li preživjeti sljedeći zračni napad ili topničko granatiranje.
Ovo je prilika za svjetske vođe da iskoriste svoj utjecaj i svoj glas kako bi napravili pravi izbor i zaustavili rat protiv djece”, kazala je Ashing na predstavljanju izvještaja 20. novembra 2020.
Save the Children u izvještaju donosi i priče djece poput Muhameda (15) koji živi u afganistanskoj provinciji Mazar sa svojim djedom. Muhamed je ispred svoje škole pronašao eksplozivni predmet i donio ga kući. Kad ga je pokušao otvoriti, on je eksplodirao, ranivši Muhameda i njegovog rođaka. Nakon što je proveo dan u klinici otkrio je da je izgubio ruku.
“Kad sam shvatio da mi je amputirana ruka, uznemirio sam se. Postao sam tužan, poželio sam da nisam podigao tu stvar i odnio je kući, kako mi ruka ne bi bila amputirana. [U bolnici] vidio sam mnoge druge čije noge su bile amputirane i koji su izgubili oči. Bio sam prestravljen. Ponekad bih imao noćne more i rekao bih bratu da dođe. Nisam mogao spavati sam u sobi”, kazao je Muhamed.
Pozitivne promjene
Najopasnije zemlje za djecu u sukobu su Sirija, Somalija, Afganistan, Jemen, Nigerija, DR Kongo, Mali, Centralnoafrička Republika, Irak, Južni Sudan i Sudan. Više od tri miliona djece živi na području gdje nasilje bjesni 18 ili više godina. Broj regrutirane djece u oružanim snagama porastao je sa 639 u 2018. godini na 7.845 u 2019. godini.
Otkriveno je da je više od 3.100 djece regrutirano samo u DR Kongu.
Save the Children navodi i kako neke opredijeljenosti zaraćenih strana – bile one obvezujuće ili dobrovoljne – mogu imati značajan utjecaj.
Na primjer, ugovori o zabrani nagaznih mina i kasetne municije potaknuli su dramatične promjene u upotrebi tog oružja, koje nesrazmjerno ubija i osakaćuje djecu.
Nijedna država stranka sporazuma o kasetnoj municiji nije koristila oružje od usvajanja sporazuma 2008. godine, a žrtve kasetne municije u 2018. godini bile su samo trećina broja žrtava zabilježenog 2016. godine.
Slično tome, Ugovor o zabrani mina postigao je gotovo univerzalno poštivanje država, spasivši od njegova usvajanja 1997. desetke hiljada ili čak stotine hiljada života. Izjava o sigurnim školama iz 2015. godine, iako neobvezujuća, također je potaknula pozitivne promjene.
Od usvajanja, UN svake godine bilježi smanjenje broja slučajeva upotrebe škola u vojne svrhe ili ciljeve na globalnoj razini. Od 32 do danas potpisana akcijska plana, 12 je u potpunosti provedeno.
Do kasnih 1990-ih, bilo je gotovo nečuveno da vlasti progone ili kažnjavaju pojedince odgovorne za regrutiranje djece ili druge prekršaje nad djecom u oružanom sukobu. Neke vlade sada discipliniraju ili procesuiraju pojedince zbog vrbovanja djece ili seksualnog nasilja nad djecom.
Međunarodni kazneni sud i Specijalni sud za Sierra Leone osudili su osobe visokog profila, poput kongovskog vojskovođe Thomasa Lubange i bivšeg liberijskog predsjednika Charlesa Taylora, zbog novačenja i korištenja djece vojnika.
Pandemija dodatno pogoršala situaciju
Save the Children navodi da se broj teških povreda o kojima se raspravlja u ovom izvještaju odnosi na 2019. godinu i prethodi pandemiji COVID-19, ali i da je neophodan kolektivni odgovor na kršenja dječjih prava u sukobima u kontekstu pandemije.
U julu je generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih nacija António Guterres upozorio da COVID-19 brzo postaje kriza zaštite prava.
Istodobno je porastao rizik za djecu svugdje – ne samo u sukobu – i ograničavajući učinak na postojeće sisteme zaštite i podrške.
Jednako tako, zabilježeno je više nasilja u domaćinstvima u kojima djeca nisu išla u školu – pri čemu je 17 posto domaćinstava u kojima djeca nisu pohađala nikakvo obrazovanje prijavilo neko nasilje, u usporedbi s osam posto u domaćinstvima tamo gdje su škole radile.
Smanjen pristup uslugama – posebno obrazovanju – vjerojatno je najrasprostranjeniji i tiče se učinka COVID-19 na djecu.
Kao rezultat zaključavanja (lockdowns), ograničenja kretanja, prenamjene obrazovnih objekata i ekonomskog utjecaja COVID-19, organizacija Save the Children procjenjuje da se čak deset miliona djece nikada neće vratiti u školu. To će nesrazmjerno utjecati na djevojčice i djevojke te one koje su već u krizi.
COVID-19 je također pogoršao sigurnost hrane – kako u svom utjecaju na dohodak tako i na prehrambene sisteme. To je posebno slučaj u zemljama pogođenim oružanim sukobom.
Trenutno se četiri zemlje suočavaju s perspektivom gladi – Nigerija, Jemen, Južni Sudan i DR Kongo. Globalno 6,7 miliona djece više nego što se inače očekivalo moglo bi biti pothranjeno do kraja 2020. godine.
U martu 2020. generalni sekretar Organizacije Ujedinjenih nacija António Guterres pozvao je na globalno primirje kao odgovor na pandemiju. Unatoč tome, od 14 inicijativa o prekidu vatre koje su započete nakon njegovog poziva, dogovoreno je samo pet prekida vatre, a dva su prekršena nakon nekoliko sedmica.
Pritvaranje djece
Pritvaranje djece zbog stvarnog ili pretpostavljenog udruživanja s oružanim skupinama dokumentiran je i potvrđen u godišnjem izvještaju generalnog sekretara UN-a za 14 od 20 uključenih zemalja.
Ukupno 2.530 registriranih pritvaranja djece tokom 2019. blagi je pad u odnosu na 2.574 u 2018. godini. U Iraku su registrirana 984 slučaja uključena u izvještaj za 2019.
U Palestini su izraelske snage pritvorile 527 djece zbog navodnih sigurnosnih prekršaja, a dvoje djece vlasti u Gazi.
Veliki broj slučajeva pritvora zabilježen je i u Somaliji (236) i Siriji (218).
U Siriji je privedena skupina od 172 dječaka zbog navodne povezanosti s tzv. Islamskom državom (IDIL). Od toga su najmlađi dječaci imali devet godina, a 150 djece iz ove skupine bili su Sirijci i 22 druge nacionalnosti.
U Afganistanu je 146 dječaka zadržano zbog optužbi povezanih s nacionalnom sigurnošću, a u DR Kongo 111 djece zbog navodnih udruživanja s oružanim skupinama.
Pritvor djece potvrđen je i u Jemenu (97), Indiji (68), Maliju (56), Pakistanu (35), Libanonu (20), Mijanmaru (18), Libiji (8) i Centralnoafričkoj Republici (4).
Ogromna većina slučajeva pritvaranja odnosila se na dječake.
Iako je u Africi najveći ukupan broj djece koja žive u zonama sukoba (179 miliona), Bliski istok ima najveći udio djece – gotovo 40 posto – koja žive u zoni sukoba. Iako je ukupna slika ovakva već nekoliko godina, proporcije variraju.
Na Bliskom Istoku zabilježen je porast udjela sve djece koja su živjela u sukobu za osam posto u 2019.
Slično tome, udio za Afriku neprestano raste od 2011.
Najuočljiviji pomak u posljednje tri godine je u Americi, gdje se udio djece koja žive u sukobu popeo s osam posto u 2016. na 16 posto u 2019.
U Evropi, Ukrajina i dalje ima najznačajniji broj djece – više od milion – koja žive u zoni sukova, navodi se, između ostalog, u izvještaju organizacije Save the Children.
Tekst je prenet sa portala Radio Slobodna Evropa.