Leksikon Marka Tomaša: Bivši dječaci koji nisu imali prigodu odrasti

Piše: Marko Tomaš

Tog 18. rujna 1986. godine na putu za Mostar fićo u kojem su bili članovi benda Crvena jabuka – Aljoša Buha, Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić – izravno se sudario s kamionom. Cesta je bila klizava i mali je automobil preletio u suprotni trak. Aljoša Buha je podlegao ozljedama, Zlatko Arslanagić se uspio u potpunosti oporaviti, a Dražen Ričl umro je na beogradskoj VMA klinici na današnji dan te 1986. godine. U trenutku nesreće putovali su na prvi koncert svoje prve velike turneje.

Svijet im nije bio pod nogama, ali Jugoslavija je bila spremna. Već su stekli brojnu publiku koju su šarmirali svojim neposrednošću i jednostavnošću. Nikakvih pretenzija nije bilo u njihovoj glazbi. Svirali su glazbu kakvu su svirali jer ih je vodio poriv da postignu nešto veliko, imali su dječačke osmijehe, a gitare su u ruke uzeli kako bi opčinili djevojčice.

Njihov pjevač, onaj zbog kojeg ovaj tekst izlazi na današnji dan, bio je posebna priča. Njegovo lice je jedna od amblematskih slika nekog jednostavnijeg vremena. Dražen Ričl, Para ili Zijo, prštao je energijom koja je razoružavala. Crvenu jabuku je osnovao nakon što je napustio originalni umjetnički projekt Novog primitivizma Elvisa Kurtovića i njegove meteore. Možda je najbolja ilustracija njegovih motiva da stvara pop glazbu za široke mase vidljiva na snimci studijskog koncerta koji su održali u Beogradu svega nekoliko dana prije kobnog puta za Mostar. Jedna djevojka iz publike skače na binu, baca se oko njegovog vrata i ljubi ga, a on se na to nasmijao i dječački i šeretski. Nasmijao se kao netko kome se ostvaruju snovi. Danas znam da u tome nema ništa loše, iako sam u tinejdžerskim godinama mrzovoljno otpuhivao na sve što je nalikovalo pitkoj pop glazbi koju sam s nepunih osam godina, te davne 1986. godine slušao kao i većina mojih vršnjaka.

U pjesmi „Uzmi me“ ima stih koji glasi: „boli me i guši 86. da mi je sad znati kuda odoše…“ U jednoj drugoj Para pjeva: „prođe august srećo moja, vrijeme da se rastane, bilo je izgleda previše lijepo da nam tako ostane…“ Među te pjesme moram svrstati i numeru „Bivše djevojčice, bivši dječaci“. Svaka od tih pjesama danas zvuči kao kakvo zloguko proročanstvo.

Nikada nisam mislio da ću ovako rano postati toliko sentimentalan prema svom djetinjstvu. Pogotovo nisam sanjao da ću pisati o Crvenoj jabuci. A razlog što ovo pišem je post koji sam na godišnjicu nesreće objavio na jednoj društvenoj mreži. Nakon njega sam dobio upit od urednika da napišem tekst o bivšim dječacima koji nisu ni imali prigodu odrasti. Urednik je imao kartu za drugi koncert njihove turneje i, baš kao ni ja, na njega nikada nije otišao.

Tekst ću završiti postom koji je, zapravo, njegov početak: Tog ljeta je Maradona zaludio svijet, a jesen je u Mostar došla s mirisom mortadele i svježih pletenica iz Razvitka koje smo kupovali na putu do 4. osnovne škole. Točno prije 34 godine bio sam uzbuđen kao malo kada u životu. Od ranog sam popodneva bio obučen u tamne traperice i istu takvu jaknu kojoj sam podignuo kragnu. Učinio sam sve kako ne bih zakasnio na Kantarevac. Sjedio sam i čekao večer. Ali Zijo i Aljoša se nikada nisu pojavili na tom koncertu. Prije njih u Mostar je stigla vijest o nesreći koju su doživjeli. Nema ovo veze s glazbom spram koje često imam snobovski odnos. Ima veze s nekim veselim dječacima koji su svirali za djevojčice i mogućnost sna o ljubavi. Negdje smo se izgubili, mi potencijalno veseli dječaci koji jure okolo s gitarama kako bi očarali isto tako vesele djevojčice čije velike oči kao da gutaju budućnost koja nikada nije došla.

Ovo, kako rekoh, nema veze s glazbom, ima veze s nekim dobrim ljudima koji su u svijet krenuli samo sa svojim snovima.

U spomen na Aljošu Buhu i Dražena Ričla Ziju.

Tekst je prenet sa portala Lupiga.