Plavno-Grubori: obnova života nakon četvrt stoljeća smrti
Govor Milorada Pupovca na na komemoraciji u Gruborima
Ubijeni su s rukama podignutim u zrak premda nisu imali naoružanje niti su nosili uniforme. Ni za koga nisu predstavljali opasnost. To su znali oni koji su ih ubili. Nerijetko su zapaljeni zajedno sa svojim kućama ili ubijeni sa svojom stokomUbili su ih pripadnici Hrvatske vojske i Specijalne policije. Zna se da su to su činili pripadnici Hrvatske vojske i Specijalne policije. Sve to je dokumentirano od strane tada prisutnih snaga UN-a, Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i nadležnog suda Republike Hrvatske. Svi su utvrdili da se ovdje kao i na nizu drugih mjesta bivšeg sektora Jug (Dalmacija i Lika) dogodio težak ratni zločin, suprotna međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu. To je potvrđeno i u nalazima i u presudama sudova. Za ovaj zločin kao ni za najveći broj drugih ratnih zločina i zločina počinjenih na tom području nitko nije kažnjen, a javnost nije čula njihovu osudu i istakla odgovornost onih zbog čijih propusta ili zbog čijeg protuzakonitog djelovanja se to dogodilo.
Od ovog ratnog zločina prema civilnom stanovništvu proteklo je 25 godina. Isto toliko vremena je trebalo proteći da se podignu dva znamenja njihova stradanja. Dva jednostavna drvena krsta. Vjerovatno bi proteklo još godina da nije preostalih mještana Plavna, onih koji se u njega vraćaju, Srpskog narodnog vijeća i političkog iskoraka koji smo napravili s vladom Andreja Plenkovića i podrškom koji tome daje predsjednik Zoran Milanović. Iskoraka prema drugačijoj politici sjećanja i drugačijoj praksi komemoriranja, a koje uključuje poštivanje stradanja Srba i osudu i žaljenje zbog njihova stradanja.
Od vremena stradanja njihovih rođaka i paljenja njihovih domova trebalo je proći četvrt stoljeća da bi danas ovdje u svojim Gruborima, svojem Plavnom bilo njih 30-tak koji su iz njega izbjegli. 30-ak od 60 koliko je u Gruborima (u cijelom Plavnom 1720) živjelo do augusta 1995. Možemo samo zamisliti koliko bi ih danas ovdje bilo da je politički iskorak koji smo napravili bilo moguće napraviti ili da smo ga imali s kim napraviti prije 20, prije 15 ili barem prije 10 godina. Možemo samo žaliti kako za vremenom tako i za ljudima koje je ovo mjesto i ova zemlja izgubila i koje ne prestaje gubiti. Možemo, ali ćemo danas svu pažnju i svu svoju vjeru posvetiti onima koji su došli. Kako onima koji će ostati tako i onima koji će dolaziti. Obnovi njihovih kuća, priključenju istih na elektromrežu i na vodovode. Posvetit ćemo se obnovi života nakon decenija smrti.
Na kraju, ovom mjestu ovih šestoro i onih osamnaestoro pali su zauvijek,a oni koji su odgovorni za njihovu smrt ili su odgovorni za to što za njihovo stradanje nitko nije odgovarao propali su zauvijek. Pali će živjeti u sjećanju, propali koji se ne pokaju će umirati u sjećanju. Kako ovdje, tako i svugdje drugdje. Kako Srbi, tako i Hrvati.
Vječni im pomen!
