Prva postindustrijska pandemija

Samo ostanite doma, ne idite nikuda, i sve će biti u redu. To je lako reći. Ali teško provesti u djelo. Prvo, jer je teško povjerovati. Da je ovo zaista nekakav kraj svijeta. Gripa, koja izaziva upalu pluća, koja neke, uglavnom starije i bolesnije, ubije, a većinu ipak ne. Pa zar nije svaka gripa, svaki koronavirus približno takav? I da je zaista to moguće zaustaviti samo time da ostanemo doma!? Zar može biti tako jednostavno?

A, drugo, tko zapravo može baš ostati doma tako mjesec dana ili više? I zašto bi? Radi drugih? A hoće li njegovi susjedi ostati doma? A što sa svjetskim jet-setom koji je još do pred dva mjeseca bezbrižno letuckao avionima iz zemlje u zemlju i šetao po prijemima, večerama, zabavama, sastancima, itd? Nema nikakve sumnje da se ovaj virus proširio svijetom avionima i aerodromima, dakle proširili su ga svakako oni koji si mogu priuštiti putovati avionima.

Sad, kad su nam tako proširili zarazu po cijelom planetu, oni su se mudro samoizolirali u svojim viletinama s golemim imanjima po kojima šeću pse, dok im sluge donose hranu i potrepštine iz zaraženog svijeta, a oni svoj posao obavljaju putem brze broadband internet veze. Ako zakašlju, njih će odmah testirati. I već su si nabavili ventilator/respirator privatno da im bude pored kreveta za svaki slučaj ako zatreba.

Dotle će milijuni ljudi pocrkati u zemljama kao Indija i Bangladeš. Fotografije egzodusa sirotinje iz Delhija nakon što su vlasti najavile strogu karantenu najbolje svjedoče tome. Prvo, kao i u Kini, Italiji ili SAD-u ranije, ljudi većinom nisu u stanju pojmiti ozbiljnost situacije dok se broj zaraženih na hiperboličkoj krivulji polako približava vertexu, i tek jednom kad taj broj pređe vertex (negdje oko 500 zaraženih, ovako od oka) i počne vrtoglavo rasti, političari počinju donositi ozbiljne restriktivne mjere i prestaju mariti za ekonomske posljedice.

Drugo, velika većina ljudi nema posao koji se može raditi od doma, i u Indiji, kao što vidimo, ako ne odu na posao iako samo nekoliko dana, više nisu u stanju podmiriti niti najosnovnije potrebe: prehraniti sebe i svoju djecu. Toliko su siromašni da ih samo dan izgubljenog dohotka može ostaviti gladnima. Kako će oni ostati doma? A Modi ne može kao Trump jednostavno potpisati ček od nekoliko bilijuna dolara da im svima podijeli novac na račun budućeg duga drugim zemljama koje sve ovise o trgovini sa SAD-om i o dolaru kao rezervnoj valuti.

Nakon proglašenja karantene u Italiji, Talijani su masovno sjeli na vlakove da pobjegnu iz najgore zahvaćenih regija, šireći virus drugdje. Tijekom posljednja dva tjedna Manhattan je napušten. Nakon proglašenja karantene u Indiji, milijuni siromašnih građana iz predgrađa Delhija pohrlili su na autobuse, a koji nisu stigli na autobus, krenuli su pješice, s djecom, stotinama kilometara prema svojim rodnim mjestima, neki od njih sigurno zaraženi, u nadi da će tamo imati barem što za jesti. U sljedećih nekoliko tjedana zaraza će se tako proširiti po mjestima bez ikakvih bolnica, ventilatora i testova, nekima i bez struje i tekuće vode. Vjerojatno će trebati dosta vremena da se pobroje svi mrtvi, a to je jedino sto će se za njih moći učiniti.

U Italiji su već prebukirani krematoriji. U Iranu se masovne grobnice vide iz satelita. A u gradu New Yorku je sezona pokapanja tek počela, i zatvorenicima newyorškog zatvora na otoku Rikers država nudi $6/sat da kopaju masovne grobnice u anticipaciji vala mrtvih tijekom mjeseca travnja. Za sada tek nešto više od tisuću, no četvrtina svih američkih umrlih od Covid-19, umrlo je u gradu New Yorku. Taj broj će se vjerojatno najmanje udeseterostručiti do sredine ovog mjeseca. A možda će biti i gore. Naime, New York nije građen za ostajanje doma, niti je prilagođen potrebama fizičkog distanciranja. A gradski političari su ponovili sve Trumpove greške, koji je ponovio sve Xi-jeve greške. A niti SZO nije priznala da se radi o pandemiji dok se virus nije proširio na više od 100 zemalja.

Ova katastrofa je potpuno naša zasluga. Postoje čak teorije zavjere da su Kinezi napravili ovaj virus u laboratoriju, pa ga pustili van namjerno, da testiraju svoje javno zdravstvo, ili da im je pobjegao iz laboratorije u Wuhanu slučajno. Ili druge teorije da su virus kreirali Amerikanci pa ga proširili u Kini. No, zašto ignorirati Darwina i teoriju evolucije? Ovaj virus jeste naša zasluga, iako ga možda nismo sami sintetizirali u laboratoriju. Priča o Covid-19 je priča o hubrisu kapitalizma, baš kao i priča o klimatskoj promjeni, jer klimatska promjena i istrebljivanje drugih životinjskih vrsta idu ruku pod ruku.

Pobili smo većinu divljih životinja. Drugima smo uništili habitat: što je ostalo stane u malo veći safari park. Šišmišima smo drastično ograničili habitat. Pangoline smo skoro potpuno istrijebili. I gdje će sad virusi koji se repliciraju u tim životinjama? Nema im druge nego se prilagoditi na život u novim domaćinima, čije populacije jedine još nesmetano rastu na ovoj planeti: ljudima i njihovim domaćim životinjama. Dakle, kao što nam se spremaju poplave, šumski požari i uragani, tako nam se spremaju i svinjske groznice i ptičje gripe i šišmišje upale pluća: to je posljedica utjecaja naše ekonomije na naš okoliš.

I zaštita te ekonomije bila je prvi instinkt većine političara. Iako je iz vijesti koje su dolazile iz Kine već sredinom siječnja bilo jasno da se radi o vrlo agresivnoj gripi, koja se brzo širi i često uzrokuje teške simptome, te predstavlja ozbiljnu opasnost da vrlo brzo iscrpi zdravstvene resurse kao što su bolnički kreveti i ventilatori, američki političari su se i na lokalnoj i na saveznoj razini ponašali kao da se to ovdje ne može desiti sve do sredine ožujka kad je već bilo daleko prekasno da se zaustavi neminovni tok događaja.

Početkom veljače je još NYC health commissionerka Oxiris Barbot izjavljivala kako je rizik od virusa u NYC mali, i kako ljudi trebaju nastaviti ići u restorane, voziti se podzemnom, te pozvala sve neka svakako dođu na paradu za proslavu Kineske nove godine (koja je bila vrlo dobro posjećena 9. veljače). Avioni su nastavili letjeti (a i dalje lete!), vlakovi su nastavili voziti, ljudi su nastavili putovati, tjedan iza bili su školski praznici, kada se u Americi ide na skijanje, pa su skijališta bila puna. Trump je pun optimizma govorio o najmanjoj stopi nezaposlenosti i najvišoj vrijednosti Dow indeksa na burzi u povijesti.

Početkom ožujka, kada je infekcija već zabilježena u skoro svim državama, a u Washingtonu i Kaliforniji već su prvi pacijenti i umrli, nikome još nije izgledalo toliko ozbiljno da bi trebalo zatvoriti ljude doma i obustaviti rad dućana i kafića, i veća je briga bila kako će onda dućani i kafići poslovati, ako nema mušterija. I u tome se desni predsjednik Trump i lijevi gradonačelnik New Yorka DeBlasio nisu nimalo razlikovali. DeBlasio se opirao zatvaranju škola sve do sredine ožujka, praktički pola tjedna prije nego je krivulja oboljelih u NYC prešla vertex.

NYC ima 1,1 milijun djece u svojim školama. 75 posto ovisi o školi za besplatni topli obrok. 1/10 nemaju krov nad glavom. No, s druge strane 1/8 ima astmu. Dakle, dilema je što učiniti. Bogatiji su napustili NYC već početkom ožujka, pokupili djecu iz škola, i pobjegli u vikendice van grada odakle sada oni rade, a djeca uče putem interneta. Problem je što s onima koji nemaju kuda otići da se sklone kad dođe ovakva zaraza? S djecom koja nemaju kompjuter i pristup internetu. Kako će ona pohađati školu?

No, dok su političari razmišljali kako da riješe tu dilemu, do koje, u prvom redu, nisu smjeli dozvoliti da ikada dođe, dragocjeno vrijeme je prolazilo i zaraza se nesmetano širila. Najveća srednja škola u SAD, Brooklyn Tech, sa 6000 učenika, nalazi se preko puta najveće bolnice za zarazne bolesti u Brooklynu, u samom epicentru, a gradska uprava škola je, u stilu kineskog režima, tjednima tajila od javnosti i od roditelja zabrinutost sindikata time što se pet učitelja već početkom mjeseca testiralo pozitivno.

Ljudi su zaista nastavili izlaziti, družiti se, ići na posao, u školu, u shopping. I broj slučajeva je predvidljivo nastavio rasti. Negdje sredinom ožujka zvuk sirena kola hitne pomoći počeo je nadglasavati svu ostalu pozadinsku buku velegrada. I počeli su curiti video uradci samih liječnika i medicinskih sestara iz bolnica u Queensu i Brooklynu o tome s čime se suočavaju.

Sestre ne skidaju maske po dvije smjene, rade zaštitnike za oči od prozirnih plastičnih poklopaca za hranu, kecelje od vreća za smeće, stavljaju po dva pacijenta na jedan ventilator naizmjenično, i uzimaju pljuvačku za testiranje u plastične čašice za urin, u nedostatku štapića za testiranje. Kamioni hladnjače parkirani iza bolnica utovaruju mrtve. Podižu se šatori koji služe kao privremene mobilne mrtvačnice. Trenutno u NYC od Covid-19 umire 10 ljudi na sat. Sve bolnice bave se samo virusom, plus što su podignute poljske bolnice u parkovima i što je brod-bolnica američke vojske s 1000 kreveta parkiran u newyorškoj luci. Od drugog travnja vozila hitne pomoći dobila su nove upute: osobe koje ne mogu oživjeti na licu mjesta, neka ne dovode u bolnicu. Ovo nije najbolje vrijeme za imati srčani infarkt u New Yorku.

Javni prijevoz u gradu, međutim, i dalje radi, u ograničenom opsegu, no nije, kao u Zagrebu, potpuno suspendiran. Grad ne može opstati bez da ipak neke službe rade. čistači, raznosači paketa i hrane, smetlari ne mogu raditi od doma. A ljudima je jednostavno nemoguće doći na posao bez podzemne željeznice, jer svi tako neinteligentno živimo na jednom a radimo na drugom kraju grada kako već gospodar kapital od nas traži: prosječni Amerikanac putuje nešto manje od 50 km svaki dan između kuće i posla. Uglavnom autom. No u gradu New Yorku je teško imati auto jer ili treba imati (puno) novca pa onda platiti garažiranje, ili treba naći barem sat vremena dnevno da se traži parkiralište (što je naprosto nemoguće ako se radi i ima obitelj).

New York naprosto nije zamišljen za karantenu. U ruralnoj Americi su samoizolacija i fizička distanca relativno jednostavne za provesti: svaka obitelj i tako živi u svojoj kući daleko od drugih, i vozi se osobnim vozilom, a u prirodi može šetati satima da ne sretne drugog čovjeka. U New Yorku, to je nemoguće. čim izađeš iz stana i uđeš u lift, već si izložen, i već moraš paziti da nosiš masku i rukavice. A upravo ta grupa, koja radi te slabije plaćene, nepravedno manje društveno vrednovane, jer sad vidimo ipak neophodne, poslove, koji se ne mogu raditi od doma, često ima najmanje ušteđevine i najveći postotak zdravstveno neosiguranih među sobom.

I najviše zaraženih danas ima upravo u najsiromašnijim četvrtima New Yorka, gdje ima najviše ljudi koji moraju na posao, gdje ljudi žive najgušće, dijeleći male stanove po 3-4 na sobu, kako bi mogli podmiriti najamninu, i gdje ima najviše neosiguranih, i najviše neprijavljenih imigranata.

Da bi se karantena bogatih naime mogla održati netko im mora dostavljati pakete i hranu: dakle, da bi oni mogli uživati karantenu, neki ljudi moraju riskirati zarazu radeći u skladištima Amazona i za Instacart (gdje možeš naručiti da ti se donese hrana iz dućana). I to su obično ljudi koji si ne mogu priuštiti zdravstveno osiguranje. A korporacije ne mare za njihovo zdravlje i sigurnost. Amazon taji broj zaraženih u svojim skladištima. Radnici u 11 Amazon skladišta stupili su zato u štrajk kao i radnici Instacarta, zahtjevajući bolju zaštitu na radu i pravo na plaćeno bolovanje. Sad je odličan trenutak za takav štrajk: Bezos nema puno izbora.

U posljednja dva tjedna, kako su SAD preuzele vodstvo u broju oboljelih u svijetu, s polovicom njih u regiji grada New Yorka, kao trenutno glavnog globalnog epicentra ove pandemije, političari su postepeno promijenili pjesmu. Neki, kao Boris Johnson i Rand Paul su i sami u međuvremenu zaraženi. Guverner države NY Andrew Cuomo postao je heroj i nova nada Demokratske stranke zatvorivši newyorške škole 2 tjedna prekasno, jer bi ih gradonačelnik možda ostavio otvorene još tjedan dana i sad bi imali još najmanje tri puta više žrtava u gradu. A Trump od “nije to ništa”, sad najavljuje 2-3 zaista teška tjedna. Odustao je od poziva da se napune crkve za Uskrs.

Jer ne samo da će biti još više zaraženih, nego jer sad tek počinje umiranje onih koji su zadnja dva tjedna na ventilatorima, a ne oporavljaju se. Pa sad svi unisono vrište: ostanite doma. Koliko god trebalo da trebalo. Od najmanje stope nezaposlenosti u povijesti do najveće trebalo je nešto manje od tjedan dana. Ponedjeljak 23. ožujak bio je dan kad se najviše ljudi ikada u Americi prijavilo na ured za nezaposlene: 6.6 milijuna.

Briga oko par tjedana suspendirane ekonomije prerasla je u brigu oko dugotrajne ekonomske recesije, jer što će biti s ekonomijom kad se svi odjednom razbolimo, dio umre, a dio završi s trajnim oštećenjem pluća? I zato, kad su već svi reagirali prekasno, niti jedan guverner ne želi biti viđen da radi premalo. Do pred mjesec dana nezamisliva ograničenja kretanja i zabrane okupljanja postaju norma. U nekim državama policija čak piše kazne ljudima koje uhvate da se ne pridržavaju strogih novih pravila. Iz dosadašnjeg iskustva s ovom zarazom jasno je da treba prekinuti promet ljudi između gradova da se zaustavi širenje. No američke države nisu donedavno bile zasebne zemlje poput država u EU, i među njima nisu nikada postojali granični prijelazi. Dapače, američki ustav eksplicitno zabranjuje donošenje bilo kakvog zakona ili uredbe koja bi ograničila nesmetan protok robe i ljudi između država.

Odluke guvernera već dvadesetak država do sada da ograniče kretanje svojih građana i da zatvore granice svojih država, stavljajući u karantenu dođoše iz država s visokim brojem oboljelih, iako potpuno logične – New York danas ima više bolesnih nego Kina ili Italija, pa prema tome treba stavljati u karantenu i putnike iz NY ako već stavljamo u karantenu putnike iz Kine i Italije – legalno su potpuno bez presedana i vjerojatno protu-ustavne. Guverner NY-a zaprijetio je tužbom guvernerki Rhode Islanda, kad je policija tamo po njenoj naredbi počela zaustavljati vozila s newyorškim tablicama i vraćati ljude natrag na autocestu, te pretresati lokalne hotele i motele.

Trump je nešto mumljao o izolaciji regije grada New Yorka (koja se proteže kroz tri države – NJ, NY, CT), no za sada je odustao. Ipak, većina američkih država danas sve putnike iz te regije stavlja u 14-dnevnu karantenu (uključujući i kod mene u Vermontu, gdje mnogi bogatiji Newyorčani imaju vikendice ili condominiume u blizini skijališta, koji obično skoro cijelu godinu, izuzev praznika i ponekog vikenda, zjape prazni, a sad su svi popunjeni).

Ograničenje kretanja funkcionira, i države koje su donijele #ostanidoma direktive do 27. ožujka, danas imaju 75% redukciju kretanja svojih građana. Umjesto 50 km, prosjek putovanja je 3 km. I krivulje rasta broja zaraženih u državama, koje su donijele te mjere prije nego su te krivulje prešle vertex, već sad doživljavaju “flattening the curve” i vjerojatno će, kao Vermont, uspjeti proći kroz ovu pandemiju bez da preopterete svoj zdravstveni sustav.

New York, koji je mjere donio 2 tjedna prekasno, iako do sada nije doživio sudbinu Lombardije zato što zaista ima najveći, najbolje opremljen, i najbogatiji bolnički sustav na planeti, će nažalost vjerojatno ipak puknuti tokom sljedeća dva tjedna. Zabrinjavajuće su i države u srcu zemlje i na jugu, koje nisu donijele nikakve mjere da ograniče kretanje, i gdje ljudi i dalje svakodnevno putuju i izlaze, kao da se njih ova zaraza uopće ne tiče, i kao da do njih neće doći. Guverner države Georgia, Brian Kemp, još jučer je izjavio da nije znao da i nesimptomatični mogu širiti zarazu. Nismo sigurni da li je to bila prvoaprilska šala ili je čovjek naprosto glup. Tamo ćemo tek vidjeti početak panike za 2-3 tjedna.

I kao što kineske brojke zaraženih i umrlih treba uzimati cum grano salis zbog jednostranačke kontrole nad informacijama, tako i američke brojke zaraženih možemo mirne savjesti pomnožiti s deset: ja osobno poznajem nekoliko ljudi, koji su u zadnjih mjesec dana bili par tjedana bolesni s visokom temperaturom, a da nisu stigli do bolnice, niti su testirani, nego su jednostavno preležali bolest kod kuće kao što bi gripu, a cijepljeni su protiv gripe (i uostalom, kada to inače zdrava odrasla osoba ima visoku temperaturu duže od tjedan dana?). A koliko tek ima neosiguranih koji neće otići doktoru ako nisu baš pred smrt?

Jer iako sustav tvrdi da će tretirati sve Covid-19 pacijente besplatno, indoktrinacija da je ići doktoru nepotreban trošak, koji si ne možemo priuštiti, je naprosto preduboka u našem društvu: ne smatramo sebe vrijednim tog troška i vjerujemo da smo dovoljno jaki da prebrodimo sve sami. ARDS se sigurno ne može desiti nama. Dakle realno, SAD danas imaju već sigurno nekoliko milijuna bolesnih i još više zaraženih, te Trumpova brojka od “samo” 100 000 očekivano mrtvih, zvuči kao optimistična procjena.

Članak je objavljen u sklopu projekta “Vladavina prava” koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Članak je prenet sa portala H-Alter.