Heroji i ubojice

Piše: Boris Dežulović, Vijesti

U ono vrijeme u gradu nije bilo lako nabaviti oružje. Puške i municiju za svoj rat Vinko je s prijateljima oteo, recimo, iz magazina HSS-ove Zaštite u tvrđavi na Gripama, onog proljeća kad se raspala Karađorđevićeva Kraljevina i kad su Nijemci pregazili Jugoslaviju. Sanduke su onda zakopali u Dumanićevom vinogradu u splitskom polju, da ih čekaju kad dođe vrijeme. Danas je to polje širi centar Splita, a na mjestu Dumanićeva vinograda sada je Inina benzinska pumpa u Vukovarskoj ulici.

Vrijeme je došlo već za par mjeseci, kad su se Vinko i drugovi jedne ljetne noći našli u vinogradu, iskopali oružje i krenuli prema Kučinama. Plan je bio da prijeđu Mosor i u zaseoku Krušvar kod Dicma čekaju vodiča. Bili su gradska djeca, hrabri i nabrijani, ali mladi i bez ikakva iskustva: među četrdeset i četvoricom bila je i cijela momčad Radničkog nogometnog kluba Split, a Vinko je sa svojih dvadeset devet bio najstariji u odredu. Kad su ih tako tri dana kasnije kraj Trilja otkrili ustaše i Talijani, nisu imali nikakve šanse.

Vinko se, teško ranjen u nogu, žrtvovao da drugovima u povlačenju čuva leđa. Držali su se do sumraka, ali nisu uspjeli. Nakon cjelodnevne borbe šestorica su ubijena, a ostali odvedeni u Sinj. Dvadeset i dvojica se nikad nisu vratila u Split: dvadeset i jedan je strijeljan na obroncima Ruduše, a dvadeset drugi, Vinko, razvaljene je noge umro u sinjskom zatvoru nakon sedam dana svirepe torture, odbijajući mučiteljima odati čak i svoje ime.

Tekst je prenet sa portala Vijesti.me.