Što je Srbima prasetina i rakija, to je nama Ivan Gundulić

Piše: Ante Tomić, Jutarnji.hr

Moji preci bili su pomalo kao one male ribe što provedu život plivajući oko jednog kamena. Unazad tri stotine godina svi su iz jednog sela kraj Imotskog. Niti su oni nekud putovali niti je njima netko dolazio. Bili su vrlo zaostali. Crkvene knjige bilježe da je jedan bio kovač i potkivač, iz čega se nesumnjivo može zaključiti da su poznavali željezo, ali po svemu drugome njihovi životi nisu bili mnogo drugačiji od života ljudi u kamenom dobu. Stanovali su u niskim, slamom pokrivenim kućama, kašljali su suznih očiju u dimu s otvorenog ognjišta i jednolično se hranili purom i divljim zeljem. Držali su dva, tri komada mršave stoke, primitivnim alatkama obrađivali neplodnu crvenicu, a u lošijim godinama, kad bi suša ili nametnici uništili ljetinu, ubili bi i ispekli najmlađe dijete.

“A di je mali Stipan?” sjetio bi se iznenada tkogod masne brade, zaustavljen s batakom u ruci.

“Muči i jedi”, rekao bi mu ćaća mračno.

Dobro, ovo zadnje sam izmislio, ali sve drugo je istina. Moji su bili užasno siromašni. Kao što su i vaši bili užasno siromašni. Da se ne lažemo, svi mi, ili devedeset i devet posto nas, dolazimo od nekih od težaka, pastira, ribara, koji su se svakodnevno teško borili da prežive. Bilo je ovdje, istina, u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću i imućnog svijeta, velikih zemljoposjednika i bogatih trgovaca, ali takvi, pod jedan, obično nisu bili našeg roda niti su govorili naš jezik. Pod dva, većinom su ostali bez potomaka. Znate već kakvi su dekadentni bogataši, ili iz čista mira obole od shizofrenije, ili se krenu baviti crnom magijom, ili otkriju morfij i apsint, zaborave se razmnožavati i naposljetku izumru. Naši gladni preci bili su žilaviji. Osim toga, nisu znali čitati, niti su svirali ijedan instrument, šta su oni drugo mogli činiti kad se smrkne nego se jebati?

Imate li iluzija o šukundjedovima, uzmite neku od starih zbirki putopisa po našim krajevima, prije svega “Kako živi narod” ekonomista i sociologa Rudolfa Bićanića, objavljenu 1936. i okrutniju od sve socijalne proze toga vremena. Bijeda je ovdje bila stravična. Još prije osamdeset i šest godina tri četvrtine Hrvata ni krevet nisu imali, spavali su na podu, u slami kao blago. Bićanića možda nije ugodno čitati, ali je zdravo. Takvo vas štivo drži u dobroj kondiciji, budi vam nagon za preživljavanjem, pazi da se ne okliznete u oholost i samoljublje.

Nešto od takve oholosti i samoljublja upoznali smo prije neki dan u jutarnjem programu Hrvatske televizije, gdje se razgovaralo se o izmišljenom skandalu kako Srbi prisvajaju dubrovačke pisce renesanse i baroka, a gostovao je između ostalih i potpredsjednik Matice Mario Jareb, povjesničar s takvim strastvenim interesom za NDH da to u pristojnijih izaziva sumnjičavost. “Dubrovnik je uvijek bio i jest meta tih velikosrpskih prisezanja. I dubrovačka književnost kao jedan od najvećih dosega hrvatske kulture, s obzirom na to da u to doba Srbi imaju eventualno neke gusle, rakiju i prasetinu”, rekao je podrugljivo taj Jareb, a voditelj je na to samo profesionalno kimao glavom, uopće ne primjećujući da se u studiju upravo čulo nešto šovinistički, nešto što se kulturna osoba, a da i ne govorimo o potpredsjedniku jedne stare i ugledne kulturne ustanove kao što je Matica, srami i pomisliti.

Tako odvratno umišljenu izjavu, da su Srbi žderali prasetinu i lokali rakiju, dok smo mi Hrvati, kao, svirali čembalo i dopisivali se sLeibnitzom, ne bi se smjelo kazati u javnosti ni da je istinita. Jednostavno, prosvijećeni ne trebaju pokazivati da su prosvijećeni, razmetati se kako imaju bogatu biblioteku i njegovan ukus. Oni će svoje obrazovanje i odgoj skromno prešutjeti. Inače ne bi bili obrazovani i odgojeni, već jadni, glupi snobovi.

Zatim, ono što je Jareb kazao nacionalistička je fantazija bez ikakvog temelja u povijesnim činjenicama. Dubrovački renesansni i barokni pisci uživali su u vrlo, vrlo ograničenoj slavi. Oni se nisu čitali u kolibama mojih predaka, a ni u ubogim naherenim potleušicama vaših predaka. Većina njih knjigu su vidjeli samo u crkvi i taj ih predmet nije prestajao zbunjivati. Zinuli bi od strahopoštovanja kad bi župnik počeo s čarolijom pretvaranja črčkarija u riječi. Procjenjuje se da je na prostoru današnje Hrvatske još krajem osamnaestog stoljeća bilo devedeset sedam posto nepismenih.

Jednako tako, ni Srbi nisu imali nešto mnogo prasetine i rakije, a ni gusala. Bili su gladni odrpanci kao i mi. Mrtva je trka bila tko je od nas bio gladniji i odrpaniji. A da im je tkogod, i Hrvatima i Srbima, ponudio da izaberu između prasetine i kulture, šta mislite, šta bi izabrali?

Zamislite da je šukundjeda nekog današnjeg ustaškog tupana nekakav gospodičić u bijelim dokoljenkama, s napudranom kovrčavom perikom i plaštom od grimiznog baršuna iskoristio za čudnovat pokus, u lijevoj mu ruci pružio svježe otisnuto prvo izdanje “Dubravke” s vlastoručnom posvetom Ivana Gundulića, a u desnoj komad još pušećeg pečenog odojka s hrskavom, rumenom kožicom. Šukundjed bi se možda čitavu desetinku sekunde mučno premišljao prije nego što bi ugrabio pečenje i šmugnuo dok se gospodičić nije predomislio.

Kako bi drugačije i moglo biti? Žena bi šukundjedu oči iskopala da joj je došao s knjigom. Cijelo selo bi mu se rugalo. Vjerojatno bi ga nazvali Dubravko. “Dubravko!” viknuo bi tkogod obijesno pa se sakrio iza zida, a ovaj bi se samo tjeskobno osvrtao. Naposljetku više ne bi izdržao. Nekoga poput Marija Jareba u mom selu bi tako izludjeli da bi se on od muke objesio.

Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr