Kriza i tvoj mozak

24. March 2020.
Kriza, poput ove pandemije, tera nas da otkrijemo svoje pravo lice. Kada odstranimo tanak sloj normalnosti, naši unutrašnji porivi, motivacije, prioriteti I istinski odnosi izbijaju na površinu.
volkan-olmez-wESKMSgZJDo-unsplash
Ilustracija. Foto: Volkan Olmez / Unsplash

Veliki broj naših svakodnevnih ponašanja i navika zavise od situacije. To je zato što naš mozak obično razvija strategije suočavanja za postizanje svojih ciljeva na određenim mestima sa određenim ljudima putem ponavljanih pokušaja i grešaka. Na osnovu iskustva, koja pokazuje koje strategije dobro deluju, a koje ne, naš mozak se fokusira na one uspešne koje na kraju čine osnovu našeg automatizovanog i nesvesnog ponašanja. Te strategije ponašanja ili navike ponavljaju se kada se ponovo pojavi specifična situacija u kojoj su nastale. Takve situacije mogu biti odlazak ujutro na posao, sastanak sa određenim kolegama, viđanje sa roditeljima našeg partnera ili izvođenje psa u šetnju. Svaka od ovih situacija, a skoro i svaka druga u našem životu, ima svoju nesvesnu strategiju ponašanja.

I to je dobro. Naš mozak ne može sebi da dozvoli da konfigurišemo drugačije ponašanje za svaku interakciju i svaku situaciju, svaki dan. Ovo bi zahtevalo previše energije. Iscrpelo bi svu raspoloživu energiju mozga na dnevnoj bazi što bi rezultiralo konstantnim izgaranjem, greškama, zategnutim odnosima i problemima vezanim za mentalno zdravlje. Zato mozak voli brzo da uči i razvija navike: kako bi efikasno upravljao energijom i uspešno se bavio životnom kompleksnošću.

Međutim, takvi obrasci drastično se krše u krizama. Mozak nema uobičajene stimulacije koje pokreću naučene navike i mora da osmisli druge taktike. Ove taktike mogu biti prethodno naučene emocije i ponašanja iz ranijih kriza, novoformirani odgovori na osnovu novih informacija ili skriveni porivi koji imaju sve manje razloga i opravdanja da ostanu skriveni. Pokušavajući da se nosi sa novom situacijom, naše unutrašnje ja će se boriti sa svim tim opcijama ne bi li pronašlo onu pravu ili kombinaciju svih njih koja će mu pomoći da opstane i napreduje.

Da biste detektovali elemente ove borbe u svom unutrašnjem umu, možete pokušati da odgovorite na sledeća pitanja. Ne odgovarajte na njih olako ili prebrzo. Bilo bi bolje da ih imate na umu i da u narednih nekoliko nedelja pokušate da posmatrate sebe i one koji su vam najbliži.

• Čega se najviše plašiš ovih dana?
• Šta najviše želiš?
• Šta te svakodnevno nervira?
• Šta te smiruje?
• Kako se ophodiš prema drugima: nepoznatim ljudima, kolegama i svojoj porodici?
• Kako se drugu ophode prema tebi?
• Ko su ljudi na koje možeš da se osloniš?
• Šta te iscrpljuje kako mentalno tako i fizički?
• Šta ti pričinjava zadovoljstvo?
• Šta te tera da ideš napred kada se probudiš?
• Kakve su tvoje nade za budućnost?

Tvoji odgovori se mogu menjati vremenom, u zavisnosti od toga kako se odvija situacija, i to je znak da se tvoj mozak prilagođava promenljivom okruženju.

Ova pandemija će testirati ko smo mi zaista. Periodi velike neizvesnosti to obično rade. Ne kao čovečanstvo već kao specifični ljudi u našim specifičnim porodicama, organizacijama i zajednicama. Zaista je tužno što stalno pokušavamo da steknemo širu sliku i dobijemo veću nadu od apstraktnog „čovečanstva“ koje će kao objedinjena celina preduzeti korake da nas spasi od naših nesreća. Ovo ne postoji. A ulaganje nade u nešto što ne postoji može samo da nam našteti. Umesto „čovečanstva“ koje uključuje ljude, ono što postoji jesu blisko povezane društvene grupe, plemena ili zajednice, sa specifičnim interesima, normama i pripadnicima. Takve grupe sarađuju i nadmeću se sa drugim grupama kako bi maksimalno iskoristile raspoložive resurse i pružile najbolje za svoje članove. Kada su aktivni, članovi takve jedne grupe obezbeđuju korist ali su istovremeno i odgovorni. U periodima velike neizvesnosti tvoj budući položaj u grupi će odrediti način na koji se nosiš sa svojim odgovornostima, a ne korist koju imaš.

To znači da će veliki lideri, veliki prijatelji i veliki ljudi zablistati u ovoj krizi. Pomagaće drugima, izložiće se opasnosti kako bi bili od koristi, imaće poverenja u ljude, biće aktivni, kreativni i dostupni. Njihov prioritet biće njihove odgovornosti a ne koristi. Drugi će se skrivati, optuživati, čak i napadati. Ismevaće druge ljude i ponašaće se krajnje egoistično. Pokušaće da izgovaraju velike reči ali nikome neće pomoći. Sabotiraće rešenja ili prosto izbegavati bilo kakav napor za poboljšanje. Neki neće poštovati pravila zaštite i emocionalno će eksplodirati kada apsolutno budu morali. Ovi ljudi će bestidno pokušati da zaštite samo svoje lične interese pre svega ostalog. Naš evoluirani društveni moral zasniva se na činjenici da su takvi ljudi prepoznati i društveno kažnjeni zbog svog sebičnog ponašanja. Unutrašnji sistem našeg mozga iz kojeg proističe ovakva društvena kazna možda ne funkcioniše uvek savršeno, ali je vrlo snažan motivator i presudni aspekt kako se formira društveno/kolektivna sećanje.

Zbog toga će to kako se sada ponašaš ostati u sećanju (tvom i sećanju drugih) dugo nakon krize. Zbog toga se postaraj da tvoje reči i dela imaju težinu. Ljubav i briga za najbliže i iznad svega otvoreno i puno podrške ponašanje prema drugima biće primećeni i nagrađeni.

Neka se računa i tišina. Previše informacija ili dezinformacija umaraju mozak i njegove reakcije tako bivaju pogrešne. Informacije koje dobijamo sa društvenih mreža i onlajn vesti su beskrajne i adiktivne. Dok u stresu pokušavamo da razumemo šta se događa i šta treba da uradimo podložniji smo prevari i manipulaciji. Spremniji smo da prihvatimo ekstremne ideje i ekstremne ljude ukoliko nam pružaju utehu. Naše moralne antene moraju biti uspravne i naše kritičko mišljenje uvek uključeno. Nije loše pratiti informacije; loše je prihvatiti ih u potpunosti samo zato što nam pomažu da se osećamo na određeni način. Povezivanje sa pravim ljudima, korišćenje više izvora informacija, slušanje mišljenja koje je drugačije od našeg i uključivanje u razumne, otvorene i ohrabrujuće diskusije na jedan empatičan način predstavljaju najbolji način kako da idemo napred.

Još nekoliko saveta:

1. Prisutnost. Budite prisutni za ljude oko vas. Biti prisutan znači biti tu za njih fizički, mentalno i emotivno. Usredsredite se na njih kada pričaju i slušajte aktivno. Osetite šta oni osećaju i odgovorite iskreno i saosećajno.

2. Rutina. Ovo se odnosi na one koji rade od kuće ali i na one koji i dalje idu na posao ali su im potrebne nove navike u vremenu koje im preostaje. Pomozite svom mozgu da razvije nove rutine. Dajte sebi nekoliko dana a zatim, u zavisnosti od specifičnosti vaše situacije i okruženja, započnite program aktivnosti. Uspostavljanje novih rutina, čak i opuštenih, je od izuzetnog značaja. Naročito kada su u službi istinskih unutrašnjih potreba a ne veštačkih želja.

3. Zabava. Humor i kreativnost predstavljaju dva veoma snažna faktora koji mentalno isceljuju i društveno povezuju. Pronalaženje načina da uživate, da se smejete i kreativno igrate sa svojim najbližima učiniće čuda za vaš mozak i vašu otpornost. Pronalaženje svetla u tami je nešto u čemu su ljudi veoma dobri. Oni koji isijavaju svetlost biće zauvek zapamćeni. Za mene lično su onlajn memovi o krizi, toalet papiru i ostajanju kod kuće istovremeno i urnebesno smešni i deluju izuzetno terapeutski!

4. Tragedija. Ovo može da izgleda kao da je u suprotnosti sa prethodnim, ali nije. Jedan od fundamentalnih kvaliteta ljudskog života je paradoks: stvari koje deluju da su suprotne ali su istovremeno i istinite. Tragedija nam daje značenje. Pomaže nam da se fokusiramo i napravimo prioritete. Takođe nas i duboko povezuje sa ljudima oko nas i sa prirodom. Večni ciklus rođenja i smrti, njegova neminovnost, i teškoće koje u međuvremenu prolazimo čine ono zbog čega volimo, brinemo i verujemo jedni u druge. Naš mozak bolje radi u teškim vremenima nego kada je sve mirno i normalno. Naše savremeno i sve više digitalno doba, sa svojom reklamnom porukom „živimo srećno sada“ učinilo je da zaboravimo i čak i da se plašimo tragedije. A upravo nam tragedija omogućava da vidimo kakvi zaista jesmo, da dosegnemo dublje značenje i jače se povežemo sa drugima. Zbog svega toga, prihvatimo tragediju i mudre lekcije koja nam ona daje u potpunosti.

Naš mozak već ima sve alate da se nosi sa krizom na najbolji mogući način: empatija, podrška, ljubav, moral, odlučno delovanje, društvena kazna za sebičnjake, liderstvo i otpornost. Ali da li ćemo dozvoliti našem mozgu da na taj način deluje? Ili ćemo ga izazvati da odgovori bedom, agresijom i podelom?

Nada se da će motivi unutar nas napraviti pravi izbor!

I… od čega se tvoj mozak sastoji?

AUTOR TEKSTA

DR NIKOLAOS DIMITRIADIS,
GENERALNI DIREKTOR, TRIZMA NEURO I REGIONALNI MENADŽER ZA SRBIJU, MEĐUNARODNI FAKULTET UNIVERZITETA SHEFFIELD, CITY COLLEGE
Članak je prenet sa portala Hemofarm Fondacija.
Click