Slovačka rascijepljena između dobra i zla

Autor: Jerko Bakotin, Izvor: Novosti

Pokušaj ubojstva slovačkog premijera Roberta Fica prvi je atentat na vođu neke evropske države u periodu dužem od dva desetljeća. Neposredno nakon napada na Fica15. svibnja u gradiću Handlová većina pojedinosti izgledala je razjašnjeno. Neuspješni ubojica je Juraj Cintula, nekadašnji zaštitar i anonimni provincijski pjesnik iz gradića Levice, blizak ekstremno desnim skupinama. Cintula je kao motiv naveo političke razloge: neslaganje s vladinom politikom i gušenje medija. Vlasti su utvrdile da je riječ o usamljenom napadaču bez organizirane grupe. Fico je pogođen s pet metaka i, prema riječima nedavno izabranog predsjednika i Ficovog saveznika Petera Pellegrinija, za dlaku je izbjegao smrt. Fico više nije u životnoj opasnosti, premda je stanje i dalje ozbiljno. A potom je ministar unutarnjih poslova Matúš Šutaj-Eštok ustvrdio da Cintula možda ipak nije djelovao sam.

Fico je politički veteran: zemlju je kao premijer vodio od 2006. do 2010. i od 2012. do 2018. Stranku SMER – Socijaldemokracija osnovao je 1999. godine na bazi vrlo uspješnog ideološkog koktela. U Slovačkoj su nakon odlaska autoritarnog Vladimíra Mečiara sa scene krajem devedesetih započele brutalne neoliberalne reforme, koje su pridonijele drastičnim regionalnim razlikama. Po njima je država s 5,5 milijuna ljudi među prvacima Evropske unije. Dok je Bratislava s BDP-om od 39.700 eura per capita jedan od najbogatijih gradova cijele Unije, istok zemlje ne dosiže ni trećinu te cifre. Fico je masovnu podršku dobio obraćajući se upravo zapostavljenim građanima izvan velikih urbanih središta, kombinirajući zalaganje za socijalnu pravdu s nacionalizmom, odnosno lijeve ekonomske i društveno konzervativne stavove.

Prirodno, zapao je u sve ogorčeniji sukob s liberalnom srednjom klasom. S vremenom je sve žešće napadao opoziciju, novinare i nevladine organizacije te započeo raspirivati netrpeljivost prema migrantima, muslimanima, Romima i pripadnicima LGBTQ zajednice, odnosno manjinama uopće. Za proevropske liberale postao je ne samo politički protivnik, nego “javni neprijatelj” koji “priječi da zemlja napreduje prema budućnosti”, nešto poput Mečiarove reinkarnacije, ističe američki Jacobin. Situacija je 2018. kulminirala ubojstvom novinara Jána Kuciaka koji je istraživao korupcijske afere i njegove zaručnice. Ubojstva su doživljena kao posljedica toksičnog političkog okruženja koje je Fico barem tolerirao te je bio prisiljen odstupiti. Novo lice Slovačke predstavila je uskoro izabrana predsjednica, liberalna odvjetnica i ekološka aktivistkinja Zuzana Čaputová, dok je SMER-ovu vladu 2020. zamijenila proevropska konzervativno-liberalna koalicija.

Novu vladu srušili su ekonomski problemi, prije svega galopirajući porast cijena hrane i ostalih osnovnih artikala. Uslijed toga je Fico – u ulozi predvodnika osiromašenog stanovništva provincije u osveti bratislavskim, briselskim i američkim elitama – ustao iz političke smrti i prošlog oktobra ponovno pobijedio na izborima. Svoju politiku dopunio je drastičnim protivljenjem zapadnom konsenzusu oko rata u Ukrajini: ustvrdio je da Kijevu više neće poslati ni metka, članstvo Ukrajine u EU-u ocijenio je nerealnim te najavio veto na pristup NATO-u. Slovačko društvo počelo je sve više tonuti u otrovnu polarizaciju, koja je ovoga puta, ironično, eskalirala atentatom na samog Fica.

Masovni šok koji takvi događaji izazivaju nerijetko doprinosi daljnjem zaoštravanju, a opozicija se pribojava da će vlast atentat iskoristiti za daljnje napade na medije i civilno društvo. Slovački i evropski mediji prepuni su analiza koje rascjep u slovačkom društvu tumače u moralnim kategorijama, kao paničnu civilizacijsku borbu između dobra i zla – između prosvjećenih prozapadnih klasa i pobornika ruske autokracije koji su mentalno još u komunizmu. Ukratko, izgleda da su opinion makeri oko glavnih stvari u zabludi. “Umjesto stalnog raspirivanja straha, liberalima bi bilo pametno da razviju pozitivnu viziju za zemlju zasnovanu, između ostalog, na atraktivnom ekonomskom i društvenom programu”, piše Jacobin. Također, treba biti dopušteno kritički razmatrati geopolitičke poteze, a da se one koji imaju rezervu prema NATO-ovom pristupu ilegalnoj ruskoj agresiji ne označava kao “ruske agente”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.