Gljive made in Padinska skela

8. November 2019.
Pečurke nisu žabe i proizvodnja gljiva ne podrazumeva preveliku vlagu i zagušenje. To je čista manipulacija uslovima koji se dešavaju u prirodi, jer pečurke počinju da rastu pod stresom
Ekofungi Nova ekonomija Screenshot_2 (002)
Fotografija preuzeta sa portala Nova ekonomija

Intervju: Ivana Pavlović, Nova ekonomija

Biolog Ivanka Milenković, generalni direktor Eko fungi, 32 godine proučava i gaji pečurke. Ovaj đak beogradskog i holandskog univerziteta bavi se organskom proizvodnjom šampinjona poštujući cikluse u prirodi i principe plave ekonomije. To znači da koristi isključivo obližnje lokalne sirovine, da ne troši silnu energiju, ne uništava prirodu, a otpad ponovo koristi u proizvodnji. U dvorištu njene kompanije u Padinskoj skeli, koju vodi sa Dušanom Mirkovićem, miriše brdo konjskog stajnjaka.

Iako je teško zamisliti da neko dolazi u Srbiju da bi od nas nešto naučio, ovo malo preduzeće već deset godina organizuje Eko fungi školu za uzgajanje pečuraka. Kroz Ivankine plastenike u „Padinjaku“ je prošlo na stotine ljudi iz 32 zemlje sveta. Među njima su korporativni bankari iz Tunisa, brojni IT-jevci, Parižani koji nameravaju da u kontejneru na krovu zgrade gaje šampinjone, ili mlada psihološkinja koja u pečurkama vidi priliku da razvije radnu terapiju za lečenje depresije.

Dok sedimo sa Ivankom u plasteniku u kojem se pravi supstrat za uzgajanje bukovače, u vidokrugu nam je i mlada Chido Govera iz Zimbabvea, osnivač poznate fondacije The Future of Hope koja promoviše uzgajanje pečuraka kao održivi izvor hrane i prihoda u siromašnim krajevima sveta. Ivanka u razgovoru za „Novu ekonomiju“ ne krije da je za Chido posebno vezana. Chido je siroče od 7. godine, kad joj je mama umrla od side, a ona preuzela na sebe brigu o porodici. Sa deset je odbila da se uda za 30 godina starijeg lokalca, sa 11 je bukvalno bosa ušla na afrički univerzitet kako bi naučila kako pečurke i nju i brojnu siročad mogu da spasu bede. U Padinsku skelu dolazi redovno već 10 godina da razmeni ideje sa ostalim poštovaocima održivog razvoja. Eko fungi je u regionu jedini član globalne Zeri fondacije koja promoviše plavu ekonomiju i jedino cirkularno preduzeće u ovom delu sveta, uključujući i Tursku.

Zašto ste prešli na proizvodnju organskih šampinjona?

Organska proizvodnja u Srbiji je odlična na papiru, ali kad počneš, bolje da skočiš u Dunav. Mi smo tipično malo preduzeće, radimo sve legalno, a kad radiš legalno ne možeš biti konkurentan. Naša proizvodna cena je veća od jednog evra. Mi smo shvatili da ne možemo da se takmičimo tržišno sa našom konkurencijom i ulaskom u organsku proizvodnju napravili smo veliku investiciju za ovako malo preduzeće. Investicija podrazumeva pogon za pravljenje komposta za uzgajanje šampiona i jedinicu za dehidrataciju povrća. Dakle, počeli smo da se bavimo organskom proizvodnjom zato što smo morali, da bismo preživeli.
Naše tržište organske hrane je jadno. U gradu imate oko 15 pravih organskih radnji.
Mi uporno nastojimo da naš proizvod prodajemo edukujući ljude da uzmu organsku pečurku jer je to njima obezbeđuje kvalitetan obrok.

Vi ste retko firma koja ima sertifikovanu organsku proizvodnju gljiva u Evropi. Šta je razlog?

Razlog je repromaterijal. Naša ideja je korišćenje repromaterijala za proizvodnju u krugu od 30 km. Sve duže od toga ne pije vodu i firma ne može da preživi. Dovozimo konjski stajnjak sa obližnjih ergela koji isključivo mikrobiološkom fermentacijom prolazi kroz proces fermentacije. To kompostiranje nije isto što i kompostiranje organskog otpada koji vi imate u kući. U proizvodnji komposta za uzgoj bukovače, koristimo obližnju slamu koju skupljamo, soc od kafe i bilo šta što sadrži celulozu.

Drugo, Eko gungi je oslobođen prevelikog korišćenja energije. Kad smo 2011. započeli projekat uzgajanja na otpadu „Vaste to taste“, gas je poskupeo četiri puta za šest meseci. U tom trenutku imali smo kredit kod Banke Inteza za izgradnju plastenika, za koji sam stavila hipoteku na svoj stan. Po toj računici gasa, kilogram naših bukovača bi koštao 1.000 dinara.

Zato smo napravili inovativni postupak za preradu slame za kompost, koji potpuno isključuje korišćenje energije. To je znanje koje prodajemo i izvor naših prihoda. I zato ljudi dolaze u našu školu jer je ta tehnologija promenila način razmišljanja u branši. Naravno, veliki proizvođači su skeptični, ali mi svakom ko dođe želimo da obezbedimo znanje.

Treće, naša proizvodnja je bazirana na niskoj investiciji, sve što je ovde napravljeno je napravljeno od dva projekta Inovacionog fonda, nekoliko kredita i prodaje znanja u svetu. A postižemo iste parametre proizvodnje kao i ostali.

Šta radite sa slamom u istrošenom supstratu?

Proizvodnja bukovače traje osam nedelja, i ovaj materijal je moguće ponovo iskoristiti u ishrani krava. Ja sam 1986. godine radila u velikoj fabrici na Kosovu, najvećoj za proizvodnju bukovače u to vreme. Imali smo silnih problema šta da radimo sa tim istrošenim supstratom. Ali profesor Adamović, stručnjak za ishranu preživara, smislio je tehnologiju kako taj supstrat dati kravama.

Nemojte me pitati zašto, ali ovde naravno nijedan seljak to neće uzeti, osim mlekare Muza. Iako je mleko krava koje su hranjene ovim supstratom – bogatije mastima. Razlog je to što gljive sadrže hitin koji je nesvarljiv. Vi kad koristite pečurke, sve ostalo što pojedete sa njima se neuporedivo bolje svari jer stomak pokušavajući da svari hitin, mnogo bolje vari ostale sastojke. Zato ovaj materijal od istrošenog supstrata ide za zemlju našim obližnjim farmerima koji uzgajaju organsko povrće, a čije viškove povrća mi otkupljujemo za naš inovativni proizvod koji smo lansirali prošle godine: dehidrirana mešavina povrća od koje se mogu brzo spremiti zdrava ukusna jela.

Iako je crni humor, zanimljivo je vaše iskustvo sa blagotvornim dejstvom pečuraka i na mentalno zdravlje.

Ja sam se 1994. vratile iz Holandije u najstrašnije vreme, i bolnice u Srbiji nisu imale hrane. Angažovale su nas da u njihovim podrumima gajimo pečurke. Doktori su mi rekli da su primetili da jako blagotvorno deluju na pacijente i da se brzo vidi rezultat rada.

Kakvi su trendovi na tržištu jestivih gljiva u Srbiji? Da li je sve veći broj ljudi koji poste, koji su vegani, na keto ili hrono ishrani, pomogao da se gljive vrate u tanjir?

Bum u potrošnji jestivih gajenih gljiva se desio u krizi 90-ih, što je potpuni nonsens, to samo kod nas može da se desi. Picerije i pekare su počele da niču na svakom ćošku. To je potrošnju gljiva sa 300 grama po glavi stanovnika podiglo na neverovatnih 1,1 kg. Objašnjavano je da je to delom jer smo postali vernici, ali to nema veze sa tim jer Srbija i dalje troši gljivu kroz pite sa pečurkama, bureke i pice. Naša kultura ishrane je izuzetno tanka, sloj ljudi koji se hrani tako je izuzetno mali.

Ono što je zabrinjavajuće, ne vidim nigde i ni sa koje strane da se radi na edukaciji, na podizanju svesti i promociji. Sve se to svede na ispraznu priču da imate organske sokove. Vi od najmlađih nogu ne gajite stav u odnosu na tu vrstu ishrane i onda se to svede na pomodarstvo, a ne na uverenje.

Gde plasirate proizvode?

Trenutno je prodaja usmerena ka Belgiji, Francuskoj, i to slučajno. To ni izbliza nije dovoljno. Mi još uvek otvaramo tržišta. Naše preduzeće opstaje zahvaljujući tome što smo cirkularna ekonomija, malo prodajemo proizvode, malo prodajemo znanje, pa zemlju za cveće, malo now how i na taj način opstajemo. To je jako naporno i mi bismo voleli kada bismo mogli da prodremo na svetsko tržište na način koji naš proizvod to zaslužuje.

Ja sam sad prvi put u životu potpuno uverena da je Srbija, nažalost, izgradila imidž dobavljača sirovine, a ne dobavljača finalnog proizvoda. Vi kad se pojavite sa premijum proizvodom iz Srbije, vi morate da srušite brojne barijere i skepse kod vaših poslovnih partnera. On je navikao da od Srbije dobije sušene šumske pečurke po nekoj ceni budzašto, i sad se vi pojavite sa organskim dehidriranim šampinjonom. Ne zna u koji fajl da vas smesti.

Kakvu saradnju imate sa domaćim institucijama?

Nemam otpor prema domaćim institucijama, imali smo divnu saradnju sa Inovacionim fondom. Mi smo verovatno jedan od najuspešnijih projekata. Naglavačke bismo prihvatili bilo kakvu podršku države, ali mi smo konkurisali, konkurisali, oni nas odbijali, odbijali. Možda ću zvučati neskromno, ali ja sam žena sa starinskom magistraturom, a bavim se poljoprivrednom proizvodnjom. To vam ovde nije baš dobrodošla varijanta za sagovornike prekoputa. Ja mnogo lakše komuniciram sa sagovornicima iz inostranstva.

Šta je ideja konkurisanja za Akcelerator 2030 u Ženevi sa nekoliko svetskih partnerskih organizacija?

Na predlog Impakt haba Beograd, prijavili smo se kao regionalno preduzeće koje najbolje primenjuje ideju cirkularne ekonomije. Kandidovali smo se sa naših pet partnera iz Zimbabvea, Alžira, Paragvaja, Brazila i Francuske. Tražimo investitore kako bismo uspostavili sličnu proizvodnju pečuraka na lokacijama u ovim zemljama.

Da li planirate da ponudite franšizu?

Franšizu nudimo samo u vidu socijalne franšize koju pružamo pod kapom globalne Zeri fondacije i plave ekonomije. Ja ne bih bila ovo što jesam da nije njih i te svetske promocije. Naša ideja je da razvijamo te male punktove po svetu gde bi ljudi mogli da žive i rade od tog posla, viškove otkupljujemo i prodajemo pod našim znakom, našim kanalima prodaje. Zasad smo fokusirani na svet.

Vi pozivate mlade ljude da se bave poljoprivredom, čak ste rekli i da im ne treba toliko znanje iz IT, što je svojevrsna jeres u vreme kad se intenzivno propagira digitalno obrazovanje.

Ja ne mogu da razumem tu ambiciju da želite da radite u velikoj korporaciji. Za mene je privatno preduzetništvo sloboda. Imam ja naravno problema i sad, ali bih imala mnogo više da budem negde od sedam do tri. Umrla bih. Ja kad odem u neku od institucija, samo govorim: „O bože, hvala ti, ja ću odavde izaći.“ Najiskrenije mislim da su korporativni poslovi strašni, i da mlad čovek mora da radi za svoju slobodu, a sloboda je preduzetništvo.

Tvrdite da biznis uzgajanja pečuraka nije ni skup ni fensi i da je suština da razumete gljivu kao živo biće. Da li je ovo biznis samo za biologe?

Imam u školi ljudi raznih obrazovnih profila. Uglavnom su nam 90 odsto polaznika „pobegulje“ iz korporativnog sektora, iz celog sveta. To su ljudi koji kažu „više ne mogu, doviđenja“. To su ljudi koji žele nešto da naprave. Znate koje je zadovoljstvo da vam iz soca od kafe izraste pečurka, pa vi to prodate i privredite. Nije to posao za biologe, mi samo insistiramo da proizvodnja gajenih gljiva mora da prati cikluse u prirodi i mora da se razume. Zato svaki naš polaznik mora prvog časa da prođe kurs biologije.

Dozvolite da se našalim, ali vi biste zaista mogli, kao na izboru za mis sveta, da kažete: „Želim da iskorenim siromaštvo.“ Da li ste ikad probali da napravite tako nešto u Srbiji?

Imamo preko 100 takvih projekata u svetu. Zahvaljujući Zeri fondaciji koja promoviše plavu ekonomiju i koja meni otvara vrata u svetu, imamo projekte u Santa Feu u Meksiku, gde smo Indijance naučili da gaje gljive na osnovu lokalnog otpada. Imamo projekte u Indiji za najmarginalnije grupe. E to je siromaštvo kakvo ne možemo da zamislimo…
Dvehiljaditih sam uložila toliko vremena ovde da ubedim ljude. Ali mi je rezultat nula. Ne mogu nikoga da krivim, možda je i moj pristup bio loš. Ne stavljam to na konto institucija. Možda je to pitanje Balkana, ovo ne može da se primi ni u Grčkoj, ni u Bosni. Jeste ovo i pitanje rešavanja siromaštva, ali moja ideja je da pravimo kvalitetnu hranu. Želim da imamo mali skupi proizvod iz Srbije. Toliko smo u njega uložili, da ne odustajemo po cenu života.

Tekst preuzet sa portala Nova ekonomija

Click