Vislava Šimborska: Kraj i početak

Nakon svakog rata
netko mora pospremiti.
Kakav takav red
sam se neće napraviti.

Netko mora odgurnuti ruševine
na rubove cesta,
da mogu proći
kola puna leševa.

Netko mora greznuti
u mulju i pepelu
oprugama kauča
krhotinama stakla
i krvavim krpama.

Netko mora privući grede
da se podupre zid,
netko ostakliti prozor
i postaviti vrata na šarke.

To nije fotogenično
i traje godinama.
Sve kamere već su otputovale
u drugi rat.

Mostove treba opet
i kolodvore od temelja.
U dronjcima će biti
rukavi od zasukavanja.

Netko s metlom u rukama
još spominje kako je bilo.
Netko sluša
kimajući neotkinutom glavom.
Ali već se u njihovoj blizini
počinju motati oni,
kojima je to dosadno.

Netko će još s vremenom
ispod grma iskopati
rđom prošarane argumente
i prenijeti ih na stog smeća.

Oni koji su znali
o čemu se tu radilo,
moraju ustupiti mjesto onima,
što znaju malo.
I manje od toga.
Konačno skoro pa ništa.

U travi koja je prerasla
uzroke i posljedice,
netko mora ležati
s klasom u zubima
i blejati u nebo.