Predin: Priznajmo da smo potcijenili snagu gluposti

Autor: Bojan Tončić, Izvor: Aljazeera Balkans

Zoran Predin je jugoslovenska rok legenda, čovek koji je svojim pesmama i stvaralaštvom, ponajviše u grupi Lačni Franz, obeležio jednu supkulturu, tematski i vremenski iscrtao jedan period života u bivšoj Jugoslaviji. Uglazbio je tadašnje emocije mladih generacija, svakodnevnicu punu izazova, ispisujući nove emocije i satiru, stihujući autentični bunt, kreirajući novi poetski i muzički izraz. Autor je i dva romana koji plene pažnju publike. Ne insistira na statusu novog trubadura, ali i ne beži od njega; štaviše, promocije njegove proze podrazumevaju i muzičku podlogu, prepoznatljivu hiljadama fanova koji ga čitaju na zajedničkom jeziku.

U intervjuu iznosi vlastite, uglavnom levičarske stavove, čujemo poneki ton budućih proznih planova i osvrće se na aktuelnu stvarnost u kneževini – fikciji, na momente hiperrealističnom entitetu u kojem živimo.

• U romanu Bezgrešna čitamo ono što smo već videli ili – govorim o čitalačkoj publici u Srbiji – i dalje preživljavamo. Glavni lik romana, Gregor Zima diktator je kakvih je ovde bilo, jedan je na vlasti (Aleksandar Vučić), a publici u regionu verovatno je bliska ideja o vegansko-katoličkoj diktaturi. Opet svima bliska nakazna ideologija. Da li su takvi ili slični diktatori ili političari spojeni sa ideologijom koju ste osmislili za svoj roman – naša sudbina? Možemo li ih se nekako otresti ili je problem u biračkom telu?

– Već su stari Grci shvatili da demokratija kao vlast većine ima svojih mana. Marketing bjelosvjetskog kapitala već desetljećima ciljanu biračku publiku znalački pretvara u svoje glasačke mašine. Otkako je uspio laž, koja je nekad bila smrtni grijeh, pretvoriti u opšteprihvaćeno sredstvo za komunikaciju i postizanje političkih ciljeva, sve je ostalo lako. Anonimnim komentarima preko svojih medija, na krilima nacionalizma, šovinizma, seksizma i fašizma, taj bjelosvjetski kapital svakodnevno uništava političke protivnike i stvara armadu polupismene većine, koja onda pobjeđuje na izborima. Plašim se da će naši unuci morati ponovo u partizane, pod zastavama darvinizma, Greeenpeacea i postulata Francuske revolucije.

• Kako da se na ispravan način suočimo sa kneževinom u kojoj vlada katoličko-veganska diktatura? Ako pisac ne nudi ovakve odgovore (naravno da ih nema), šta je najvažnije od onog što propuštamo da registrujemo?

– Za početak, moramo svoju djecu sami naučiti razmišljanju vlastitom glavom. Recimo: da je sadržaj važniji od ambalaže, da je vjera intimno opredjeljenje, a ne državni politički stav ili tradicionalni način života, kako tvrde savremeni propagandisti novokomponiranih turbo-autoritarnih režima. Sprega vjere i bilo koje ideologije je za polupismenog pojedinca kobna kombinacija.

Aktuelno naoružavanje Evrope je providan poslovni potez zapadnog kapitala. Rat je najveći mogući biznis s kojim nam zapadni kapital uzima pare koje bi trebali potrošiti za izgradnju novih vrtića, škola, staračkih domova, autoputeva, bolnica, univerziteta, pozorišta i galerija. Njihove kredite, koje će otplaćivati naši unuci, danas trošimo za njihove stare avione i tenkove, kako bi nas osposobili za svoju topovsku hranu.

• Da li nas Bezgrešna surovo suočava sa mogućim epilogom, sa onim što bi nam se moglo desiti ili se već dešava, a ignorišemo ga?

– Da. To je osnovna poruka mog romana. Autoritarni predsednici „demokratskih“ strankokracija u našem susjedstvu će u bliskoj budućnosti dobiti puno novih kolega, predvođeni, plašim se da je to već fakat, prekookeanskim guruom populističkog primitivizma, pa je čak za ignoranciju prekasno. Priznajmo da smo potcijenili snagu gluposti i ignorancije, misleći da još važe stare ljudske mudrosti, da će na kraju pamet i dobrota uvijek pobijediti.

• Vaše stvaralaštvo, sve što ste govorili kao kantautor i ono što poručujete kao pisac u romanima Mongolske mrlje i Bezgrešna, svakako je misija? Kako biste opisali, da upotrebimo blažu formulaciju, vlastitu umetničku preokupaciju?

– Pisanjem svojih fikcijskih romana – priznajem da je to istovremeno i intimna autoterapija – borim se protiv popularnog defetizma i svojim, valjda prirođenim optimizmom, računam na razumijevanje srodnih duša. Vjerujem da nisam sam na svijetu. Barem dok nas, stara analogna bića iz organskih materijala, ne pojede vještačka botox inteligencija u službi „boljeg“ online sutra.

• Vaši čitaoci i kolege (Boris Dežulović i Saša Stojanović) kazali da ste, nakon Mongolskih mrlja, izbegli ‘prokletstvo drugog rukopisa’ (onog koji kritika obično raščereči). Doživljavate li roman Bezgrešna kao nastavak višetomne sage?

– Ne. I moj treći roman, kojeg upravo završavam, je opet potpuno samo svoja jedinica – i po ideji, i po formi. Sačuvao sam samo svoje adute: „filmski“ način naracije, humor, apsurd i satiru. Ne vjerujem u nevinost književnosti – nisam ni ja sisao vesla, već vjerujem u snagu dobre priče i u količinu srodnih duša. Knjiga i vinilni album su civilizacijski artefakti mog svijeta. Činjenica da je naš svijet sada na sporednom kolosijeku ne smanjuje moj optimizam – baš obrnuto.

• Kažete da ste za pisanje motivisani i time što vam je rokerski prostor od tri i po minuta bio premali. Slušateljstvu je, međutim, često bilo dovoljno i to što je od vas dobijalo za tako kratko vreme. Doživljavate li danas sebe kao književnika sa gitarom? Priznajte da je takav izraz, uglazbljena poetska minijatura, izazov (a ne bi Vam bilo prvi put)?

– Još uvijek pišem svoje pjesme, zapravo tekstove za svoje pjevane pjesme. Još uvijek nastupam sa svojim različitim koncertnim programima. Rock, gypsy swing i šansona ostaju moje ljubavi. Samo sam im samo dodao novu – pisanje romana. Jasno mi je, da ću takav, vuk samotnjak, do kraja života ostati dvoživka, amfibija, trubadur i pisac istovremeno, pa zbog toga čudna sorta i među glazbenicima i piscima.

• Pažljivi i ostali čitaoci svakako vide Vaš talent. Glumačkog, kažete, da nemate (fijasko u ulozi bubnjara u Rdečem bugiju Karpa Godine koji pamtite i pominjete). Logično je pitanje: gde se najbolje osećate? Svakako je nemoguće da više nećemo slušati vaše nove šansone (ili šta god to bilo)?

– Promocije Bezgrešne volim popratiti svojim kantautorskim koncertom. A uskoro ću se na koncertne bine vratiti s projektom Analogna rasa, kojeg zajedno radimo Nikola Čuturilo i ja. Njegova pjesma „Još biće nas“ i moja, koja je dala ime našem bendu, obojiće radio valove nadolazećeg proljeća.

• Skup u Dubrovniku, festival Rebedu, ‘Kupi mi, mama, jedan mali rat’ obeležili su predstavljanje Vašeg romana, ali i razgovori sa Anom Lalić Hegediš, Dinkom Gruhonjićem i Aidom Ćorović. Pretpostavljam da pratite epilog: pretnje njima u Srbiji koje poprimaju zastrašujuće razmere?

– Sa suprugom sam uplatio nešto para za plaćanje Aidine kazne.

• Prvi prevedeni roman, Mongolske mrlje upoznao nas je sa Predinom kakvog do sada nismo poznavali.  Šta je sledeće šta spremate?

– Slažem se. Postavio sam sebi visoke kriterije, pa ih moram sada svaki put barem zadovoljiti, ako ne i prebaciti. U novom romanu sukobljavam Istoriju sa sudbinama takozvanih Malih ljudi, onih kojih nijedna statistika ne bilježi, pa se Istoriji čini da su njihove sudbine beznačajne. No, njima samima (u romanu ih zastupaju šaroliki likovi), ali i čitaocima će biti i te kako bliske.

Tekst je prenet sa portala Aljazeera Balkans.