Nova knjiga Boba Dylana: “Danas se bogati oblače u trenirke, a beskućnici imaju iPhone…”
Piše: Viktor Vresnik, Jutarnji list
U nekoj pomalo odmaknutoj radijskoj emisiji prvo bismo čuli dinamični detroitski funk s kraja šezdesetih, tipičan za crne glazbenike okupljene u diskografskoj kući Motown, a onda bi nam vokalni kvartet otvorio danas vrlo aktualnu temu – dolazeću apokalipsu: “Prodaja tableta je na povijesnom vrhuncu/Mladi hodaju s glavama u oblacima/Gradovi su ljeti užareni/A ritam se nastavlja/Evolucija, revolucija, kontrola oružja, zvuk duše/Rakete idu na Mjesec, djeca prerano odrastaju/ Političari kažu da će veći porezi sve riješiti/ A bend svira dalje/A bend svira dalje”….
Tako je i bilo kada je Bob Dylan tri godine – od 2006. do 2009. – vodio jednosatni tjedni “Theme Time Radio Hour”, na XM Satelite radiju. On i njegov prijatelj s pecanja, kako ga Dylan predstavlja na početku svoje nove knjige, Eddie Gorodetsky, inače producent s kojim smo se, a da nismo znali, susretali gledajući “Teoriju velikog praska”, posthipijevski sitcom “Dharma & Greg”, ili kasnonoćni talk show Davida Lettermana (i mnogošto još), zaronili bi u bunar glazbene povijesti, uglavnom američke, i mnogočemu dali novo, često neočekivano tumačenje.
“Sve iskače iz kolosjeka”
U ovoj pjesmi sve iskače iz kolosijeka, piše Dylan, referirajući se na gore citiranu “Ball of Confusion”, klasičnog Motownovog kvarteta Temptations iz 1970. godine, što je vrijeme kada je Motown, s nekad crkvi okrenutim glazbenicima, prigrlio žanr psihodeličnog soula. Dylan ne skriva paralele sa suvremenim trenutkom: “Čini se da se Zemljina os nakrivila, a planetu prijete radikalne klimatske promjene. Kaos posvuda – predrasude i smrt, gladovanje, uništenje. Turbulentna su vremena, a ulicama tumaraju pasji sinovi. Izbija anarhija. Zrak je pun otrova i cijeli grad je neorganiziran, nijedan dio nije na svom mjestu. Vaš novac vam ništa ne kupuje niti na bilo koga utječe. Hodate nesigurno. Krenite, kažu vam, a vi marširate, povjeravajući se velikom Googa Moogi, vašem osobnom božanstvu.”
Slijedi spuštanje na Zemlju: “Državni službenici su vas iznevjerili, a od vas se traže donacije za još jedan program darivanja. Vani je džungla i stvari postaju neprepoznatljive. Iscrpljeni ste od svega ovoga i treba vam nešto što će vas pokrenuti. Tražite sigurno mjesto, utočište, razmišljate o tome da možda odete živjeti s Indijancima. Tražite tajni prolaz koji će vas odvesti tamo. Željeli ste sudjelovati u svemu, a sada jeste, u samom ste središtu svega… Ali opet, stvari možda nisu tako jednostavne, možda halucinirate, činite previše od svega toga, sve prenapuhujete. Možda ste jednostavno osoba s kojom se i sami teško slažete”.
Ovo je pjesma o kojoj je autor dovoljno dugo nagađao, a sada je spreman djelovati, piše Dylan; to je pjesma o ljudskom stanju, a pravila tu ne vrijede.
Erudicija i ludilo
Tako je i u njegovoj knjizi “Filozofija moderne pjesme”, koju je u Hrvatskoj, deset dana nakon svjetske premijere predstavila izdavačko-knjižarska tvrtka Vuković Runjić; ni tu nikakva pravila ne vrijede, a u 66 mini-eseja susrest ćete i s Dylanovom erudicijom i s njegovim ludilom, ne posve neočekivanim od autora koji pola svake godine provede živeći u autobusu, na putovanju oko svijeta koje traje još od ranih devedesetih (“Nikada zapravo ne idete, samo ostanete u svom autobusu, izađete i nastupite nekoliko sati i idete dalje”, piše on u eseju o Willieju Nelsonu), a drugu polovicu živi izoliran od svih, na skrivenom i ograđenom imanju nedaleko Los Angelesa.
I tu je, u gomilanju materijala za knjigu, vidimo iz Dylanove zahvale na početku, značajan posao odradio Gorodetsky. Rezultat je knjiga koju je najbolje čitati uz otvoren you-tube, za pravovremeno povezivanje s izvorima Dylanove inspiracije. Bonus – redoslijed kojim čitate je nevažan, možete krenuti i završiti bilo gdje. Primjerice, pedesetak stranica duboko u knjizi, u poglavlju gdje se susrećemo s Elvisom (Presleyjem, jer u knjizi je i Costello, kao jedan od rijetkih današnjih sudionika scene). Dylan tu kreće od Elvisovog hita Money Honey (1956.) da bi završio u općoj teoriji trgovine, novca i njima uvjetovanih, često karikaturalnih društvenih obrazaca. Umjetnost je nesporazum, on piše, a novac je dogovor.
“Meni se sviđa Caravaggio, tebi Basquiat. Oboje volimo Fridu Kahlo, a Warhol nas ostavlja hladnima (Dylan nikada nije volio Warhola i često to naglašava). Umjetnost cvate u takvom žustrom okršaju sparing-partnera. Zato ne može postojati nešto poput nacionalne umjetničke forme. U pokušaju se osjeća brušenje rubova, nastojanje da se uključe sva mišljenja, nada da se ne uvrijedi. Prebrzo se pretvara u propagandu ili komercijalizam”.
Dylan je i sam dobar trgovac. Njegova Dylan Corporation, skrivena iza lažnog natpisa koji prolazniku sugerira da je tu ured za uvoz tepiha, nalazi se nedaleko Gramercy parka, u središtu Manhattana (“…a onda će vas rasklimano dizalo dovesti do ogromnog prostora nalik na novinsku redakciju pretrpanog albumima, vrpcama, diskovima, posterima, majicama, jaknama, knjigama i drugom beskrajnom količinom s Dylanom povezane robe namijenjene trženju”, napisao je David Remnick, urednik New Yorkera, kojemu je nedavno omogućen pristup sjedištu) i, naravno, tamo nećete sresti Dylana, nego menadžere i trgovačke putnike.
Ne treba zato čuditi kada Dylan piše kako komercijalizacija ne mora nužno biti loša, ali “kao i sve monetarne stvari, temelji se na skoku vjere; koji je apstraktniji od geometrije Franka Stelle.” Po Dylanu, jedini razlog zašto novac išta vrijedi je zato što se mi slažemo da vrijedi. Kao i religija, on zaključuje, ti se sporazumi mogu mijenjati prema zemlji i kulturi, ali te su promjene samo kozmetičke, obično samo ime i denominacija. Osnovna načela ostaju konstantna.
Sve se pretvara u karikaturu kada želja za formom nadraste sadržaj. Dylan piše: “Danas se bogati oblače u trenirke, a beskućnici imaju iPhone. Ljudi bez zamjetnih prihoda kupuju besprijekorne lažne satove s pravopisnom pogreškom od jednog slova kako bi neutralizirali autorska prava. A onda bogati kupuju isti taj “Rulex” kako im pravi, u dolarima šesteroznamenkasti satovi ne bi bili ukradeni kad su vani na večeri.” Volio bih da imam novčić za svaku pjesmu o novcu koju znam, piše Dylan.
Djelomičan odmak od Amerike možemo pronaći u eseju o Brechtovoj i Weillovoj
Ni to zapravo nije bila opera, već samo jednostavna priča o paru ljudi s kroz nju razasutim pjesmama. Ali obje te takozvane opere imaju neobične likove… Porgy i Bess događa se u Ulici Somova, a veliča makroa, prostitutku, dilera droge i ubojstvo općenito. Opera za tri groša bavi se gotovo istom temom, samo na zlokobnijoj razini. To je također svijet sitnih kriminalaca, prikrivenih lopova, gangsterskih svodnika, džepara, ubojica— supkulturnog društva koje je dokrajčio hitlerizam. A jedan od likova je, naravno, “Mack the Knife”.
Velika zabava
Jedan od vrhunaca knjige, svakako, je točka gdje Dylan povlači paralelu između Eddyja Arnolda, jednog od utemeljitelja “šlagerskog countryja” i nedavnog zagrebačkog gosta Stinga, poniklog na krilima postpunkerskog novog vala, a danas usidrenog u srednjostrujaškom “popu za odrasle”.
Dylan piše o Arnoldovoj izvedbi country standarda “You don‘t know me” iz 1956., pa zaključuje: “Serijski ubojica bi pjevao ovu pjesmu. Stihovi na neki način ukazuju na to. Serijski ubojice imaju neobično formalan osjećaj za jezik i seks bi mogli nazivati umijećem vođenja ljubavi. Sting je mogao napisati ovo umjesto ‘Every Breath You Take‘. – On je gleda s još jednim sretnikom. Vi ne znate gdje se to događa, što vas navodi na pomisao da bi se to moglo dogoditi u njegovoj glavi, barem dok ne uzme taj nož. Onda su to hladne, teške životne činjenice.”
“Filozofija moderne pjesme” nije knjiga zbog koje bi Dylan dobio Nobela. To nije ni filozofska knjiga; naslov je varljiv i pompozan, kao i kod većine proizvoda izašlih iz Dylanovog kreativnog laboratorija. To definitivno nije knjiga za sveučilišne biblioteke i literate koji će o njoj raspravljati na predavačkim turnejama. To je knjiga osobnih asocijacija ponuđenih javnosti, utemeljenih na dubokom poznavanju kulture, umjetnosti i prije svega američkog pristupa življenju. Neke od njih lako ćete prihvatiti, s drugima ćete se posvađati, treće ćete smatrati jednostavno glupima. Uz sve to, to je zanimljiva, zabavna knjiga, precizno uronjena u trenutak u kojemu živimo.
Članak je prenet sa portala Jutarnji.hr
