Moraćemo da živimo sa kapitalizmom

7. June 2024.
Ako digitalne industrije i napredak veštačke inteligencije ne naiđu na regulaciju propisima i na ograničenje, ja se bojim da će kibernetički kapitalizam pokoriti slobode u kojima su zapadna društva uživala
drew-dizzy-graham-s4dfrh7hdDU-unsplash
Foto: Unsplash/ Drew Dizzy Graham

Razgovarala: Anđelka Cvijić, Izvor: Novi magazin

Svi su izgledi da se ljudski rod nalazi na sudbinskoj raskrsnici. Kibernetička epoha mu se smeši, ali iza tog osmeha krije se niz pretnji. I takmičenje velikih sila koje polako gube hegemoniju sa novim koje se razvijaju ogromnom brzinom može imati nesagledive posledice. Velika promena u svetu desila se i izbijanjem pandemije virusa Sars-Cov-2, čime je preokrenut odnos ljudi i tehnologije; ona ih polako, sistematski i sistemski pretvara u svoje potčinjene. O tome piše Andrea Komloši (1957, Beč) u svojoj najnovijoj knjizi „Prekretnica. Korona, veliki podaci i kibernetska budućnost“ koju je u prevodu Bora Šuputa sa nemačkog jezika nedavno objavio „Albatros Plus“ iz Beograda.

Komloši je redovni profesor Univerziteta Beč za teme privredne i društvene istorije, i autorka više dela od kojih su najpoznatije „Rad, globalno-istorijska perspektiva“ (na srpskom 2018. objavio isti izdavač) i „Granice. Prostorne i društvene linije razdvajanja tokom vremena“. U intervjuu za „Novi magazin“ Andrea Komloši govori o kibernetičkom kapitalizmu i novim tehnologijama koje ljudima donose pozitivne promene, ali i one koje im ugrožavaju opstanak.

 

U čemu je osobenost kibernetičkog kapitalizma? 

U rezultatima tranzicije, proizišlim iz dva procesa koji se ukrštaju, međusobno se osnažujući: s jedne strane stoji ciklično obnavljanje proizvodnih snaga koje se u globalnom kapitalizmu odigrava na svakih pedeset godina prevazilaženjem krize novim uređenjem vodećih sektora, tehnologija, vrsta energetskih snabdevanja i režimima rada. Danas svedočimo premeštanju sa informaciono–komunikacionih tehnologija (ICT) na optimizaciju sektora zdravstva, tela i životne sredinu. S druge strane, prolazimo kroz veliku proizvodnu revoluciju, tranziciju sa industrijskog na princip kibernetike. Po svom značaju za istoriju ljudskog roda ova tranzicija liči na neolitsku revoluciju pre deset hiljada godina, kada su lov i sakupljanje zamenjeni mnogo složenijim sedentarnim poljoprivrednim društvima, i na industrijsku revoluciju pre pet stotina godina kad su globalne trgovine i industrija postale dominantne. Dok su karakteristike industrijskog doba bile mehanizacija, masovna proizvodnja i potrošnja, kibernetsko doba seli se u pravcu fleksibilnije, individualizovane proizvodnje. Umesto centralne komande i koordinacije, ono se oslanja na povratne informacije, na prilagođavanje mašinama kroz samoobrazovanje, i procese posredovane digitalnim programima.

 

Zašto epidemiju kovid-19 smatrate istorijskom prekretnicom u prelasku na kibernetički kapitalizam? 

Novi virus poput Sars-Cov-2 bio je izazov i za vlade i za zdravstvene sisteme. Od početka u martu 2020. predstavljan je javnosti kao da je u pitanju bila masovna smrtonosna opasnost po ljudsku vrstu, čime su opravdavani lokdaun, „zaključavanje“ javnog života i izolacija ljudi u kuće, zatvaranje škola, prekid kulturnih aktivnosti, prodavnica i – što je više moguće – radnih mesta. Štampa i vlasti su širile paniku i prizivale „nauku kako bi objasnile svoje naredbe koje su često predstavljale kršenje građanskih sloboda i ljudskih prava. One nisu priznavale glasove onog dela nauke koji se zalagao za više ciljane mere kojima bi bili izbegnuti negativni mentalni, društveni i ekonomski efekti na ljude, na biznis, i na slom ustaljene zdravstvene zaštite. Umesto toga, izazvale su situaciju u kojoj su se onlajn komunikacija, onlajn kupovina, onlajn školstvo, rad od kuće (kućne kancelarije), itd., činili jedinim mogućim povezivanjem i angažovanjem. Tako su kod onoga ko nije želeo da izgubi društvene i profesionalne kontakte podsticali volju i potkrepljivali raspoloženje za digitalnu komunikaciju. Za zdravstveno-farmakološko-biotehnološki kompleks, kao i za digitalnu bezbednost i kontrolne kompanije, propisi koje su vlade utvrdile za kovid-19 stvorili su visoko osiguranu potrošnju, lansirajući obrte i profite u visine bez presedana.

 

Koje tehnologije? I zašto vidite kao nove vodeće?

Kibernetičke tehnologije oslanjaju se na princip samousavršavanja, i na prilagođavanje proizvoda individualizovanoj potrebi. Nove vodeće tehnologije blisko su povezane sa medicinskim, farmaceutskim i biotehnološkim sektorima koji promovišu ideju o poboljšanju zdravstva i telesne optimizacije: živeti bolje, duže, lepše, negovati i usavršavati telo, um, zdravlje i reproduktivni potencijal. Oni se oslanjaju na nanotehnologiju za minijaturizaciju, npr. nanocevi, na aditivnu tehnologiju, npr. štampanje veštačkih organa, i na informaciono–komunikacione tehnologije za prikupljanje i analizu podataka. Dok profiti u klasičnoj industrijskoj masovnoj proizvodnji opadaju, sektori povezani sa ljudskim telom obećavaju sve više rastuća tržišta. Korona propisi pripremili su tlo za njihov napredak promocijom medicinskih proizvoda, i njihovim pretvaranjem u našeg obaveznog pratioca.

 

Neki komentatori vaše knjige kažu da insistirate na kibernetičkoj obnovi kapitalizma, iako upozoravate da će on omogućiti razvoj „ka autoritarnom državnom kapitalizmu“.

– U pitanju je nesporazum. Nisam ja ta koja insistira na kibernetičkoj transformaciji kapitalizma. To je jednostavno ono što ja vidim i primećujem, i što se uklapa u ogromnu sposobnost kapitalizma da prevaziđe krize i prilagodi se novim situacijama, a što istorija kapitalizma dokazuje. Moja tvrdnja se zasniva na masivnom finansijskom i regulativnom udaru i proboju koji su učinile mere korone da bi podržale tranziciju ka novim vodećim sektorima, otvarajući vrata novoj budućnosti za obnovu kapitalizma. Oni koji od toga profitiraju su kompanije u vodećim medicinskim ICT industrijama, dok se mala i srednja preduzeća (SME) i lokalni biznis suočavaju sa teškoćama. Obratite samo pažnju na stečajeve u lokalnoj i prehrambenoj trgovini, i teškoće u sektoru kulture, da ponovo vrate svoje konzumente.

 

Gde je tu mesto demokratije?

Ako digitalne industrije i napredak veštačke inteligencije ne naiđu na regulaciju propisima i na ograničenje, ja se bojim da će kibernetički kapitalizam pokoriti slobode u kojima su zapadna društva uživala. To se odnosi na individualnu slobodu kojom jedinka uređuje sopstveni život, a koja je umanjena uticajem na kognitivne sposobnosti i uputstvima nadzornog kapitalizma. To se tiče i demokratske participacije i donošenja odluka koji su građanima i parlamentima slično oduzeti uverenjem u omnipotentnost velikih podataka. I toga da li zaista želimo da demokratiju, uz sve njene nedostatke, zamenimo velikim brojevima – sistemom Velikog brata?

 

U knjizi „Doba nadzornog kapitalizma“ Šošana Zubof piše o svetu u kojem su korisnici tehnologije „sirovina za obradu u potpuno novom industrijskom sistemu.“ Šta to znači?

Novi izvor kibernetičkog doba su podaci. Njih su, podjednako kao javni nadzor, stvorili konzumenti digitalnih usluga svakim klikom na internetu, korišćenjem digitalnih uređaja, senzorima koje nose uz sebe, instaliraju ih u telu ili u krvi. Korišćenjem isporučujemo podatak koji – posle obrade – oblikuje proizvode koje kupujemo jer smo gurnuti u kupovinu, i jer smo gurnuti u način života koji živimo. Nadzorni kapitalizam prevazilazi industrijski sistem i otvara put u kibernetičko doba.

Ko ima najveću šansu u kibernetičkom dobu? 

Bilo bi suviše lako kriviti tehnološki napredak zbog neželjenih društvenih i političkih razvoja. Ali ne smemo da zaboravimo da je u implementaciji inovacija vodeća sila interes vlasnika kapitala u cilju uštede troškova, povećanja autputa i produktivnosti, pobede konkurencije i prevazilaženja strukturalnih kriza od akumulacije. Zato pronalazači i programeri često žale zbog svog uspeha kada vide do čega je on doveo. Openhajmer je žalio zato što je omogućio stvaranje atomske bombe. Danas rani promotori veštačke inteligencije (AI), poput Džefrija Hintona, Ilona Maska ili Sema Altmana zahtevaju moratorijum ili bar zaustavljanje razvoja super-veštačke inteligencije (Super-AI-development). To se neće desiti, ali to odražava pretnju da nekontrolisani progres može uticati na budućnost ljudske vrste. Austrijski filozof Ginter Anders u svojoj je knjizi „Zastarelost čoveka“ ukazao na to da ljudska vrsta uvek zaostaje za tehnološkim napretkom. 

Umesto da ona njega kontroliše, on je taj koji kontroliše nju. To je naše ljudsko stanje. Mi možemo da izađemo na kraj sa tim tako što ćemo zabraniti specifične tehnološke razvoje koji nose nesrazmerne rizike: lično, ja bih u to uključila nuklearnu energiju (podjednako u civilne i u vojne svrhe), genetički inženjering, i one algoritamske sisteme fidbek procesuiranja informacija koji obećavaju da će preći granicu i izjednačiti se sa ljudskom inteligencijom, tzv. jakom veštačkom inteligencijom (Strong artificial intelligence). Konkretno rečeno, zabrana može da bude izvedena uspostavljanjem pravnih limita, zaustavljanjem javnih kao i javno-privatnih finansiranja, i inicijativama za javnu debatu oko mogućnosti i opasnosti koje dolaze od tehnologije. Takve fundamentalne odluke ne smeju biti prepuštene privatnim preduzećima i rizičnom kapitalu, niti ludim, dobromislećim startap pronalazačima.

 

Zato Naomi Klajn preporučuje da svako treba da pročita ovu knjigu radi svoje digitalne samoodbrane…

Digitalna samoodbrana se teško postiže. Ako želite da učestvujete u društvenoj komunikaciji, vama je potrebna određena količina digitalnih usluga i kompetencija. Internet nije samo sredstvo kontrole; on vam omogućava da poboljšate i proširite dnevne operacije kao što su prikupljanje informacija, kontakata, profesionalne podrške, istraživanja…, igre, zabava, učešće u predavanjima i događajima na drugim krajevima sveta. Ukratko, pruža mnogo mogućnosti koje ne biste voleli da propustite. Sve to ide ruku pod ruku sa prekomernim preopterećenjem koje umanjuje kapacitet razumne selekcije. Ako niste sposobni da smisleno ograničite plimu ponude, završićete u zamci i živeti pod daljinskom kontrolom. Zbog toga je digitalna samoodbrana neophodna da bi se preživelo u digitalnom svetu. Ali u balansiranju između korisne aplikacije i neophodnog odbacivanja svako se ponaša drugačije.

Digitalna samoodbrana može imati i drugo značenje. Nadzorni kapitalizam je usmeren protiv korišćenja interneta od strane nezavisnih, često nekomercijalnih provajdera, informacijskih i komunikacionih platformi koji reskiraju da im pod pretekstom „fejk njuz“ („lažnih vesti“) ili „govora mržnje“ bude zabranjen pristup. Ja ne želim da branim laž i mržnju koje cvetaju pod digitalnim osnaživanjem, i koje zaslužuju pravno gonjenje. Ali vlade i NVO zloupotrebljavaju „politiku istine“ da bi nezavisnim informacijskim portalima bilo zabranjeno prisustvo na internetu onda kada se ne pridržavaju preovlađujućih zvaničnih interpretacija, a privlače preveliku potražnju. Vlade i NVO nameću kontrolu velikim IT provajderima: uz pomoć algoritama i monitoringa sadržaja, obično autsorsovanjem na jevtine gomile radnika, oni skroluju vesti i poruke razvrstavajući ih i uklanjajući „neželjene“ reči ili sadržaje, okrivljene za „nekorektnost“ ili „mržnju“. EU Akt o digitalnim uslugama nedavno je kodifikovao te procedure koje kritičari vide kao novu vrstu cenzure.

 

Da li sa Guglom, Fejsbukom i komercijalnim nadzorom živimo u digitalnom totalitarizmu? 

To je upravo ono do čega ljudska vrsta rizikuje da stigne.

 

U Kini je uveden sistem društvenog ocenjivanja kompanija i građana kojim se boduje njihovo ponašanje. Je li to već vid digitalnog totalitarizma? 

Kritičari sa Zapada okrivljuju Kinu za implementaciju sistema društvenog bodovanja, rangiranje građana u odnosu na željeno ponašanje i, shodno tome, raspodele nagrada i kazni. I ja kineski Sistem socijalnih kredita (SCS, Social Credit System) vidim kao kapiju za digitalni totalitarizam. I bojim se da će on biti iskorišćen kao projekat za Zapad, sa ciljem da se takmiči sa Kinom u odnosu na kontrolu. Za sada se u Kini Sistem nije proširio na celu naciju, već na više od 40 lokalnih ili regionalnih eksperimenata koje vrše privatne firme, banke ili lokalne vlasti koristeći različito bodovanje i sisteme benefita kako bi svoje klijente primorale da slede pravila ili ponude. U korona-godinama SCS je bio korišćen u vrlo strogom smislu za nadzor, praćenje, kažnjavanje i izopštavanje. Zapadne države su to prihvatile kada su uvele zelene, žute i crvene boje kako bi upozorile na opasnosti, i shodno tome rangirale regione i ljude. Na primer, kada je nevakcinisanim ljudima bio zabranjen pristup prodavnicama i javnim mestima.

 

Juval Noa Harari u svojoj knjizi „Homo Deus“ piše da će ako algoritmi istisnu ljude s tržišta poslova nastati neviđena društvena i politička nejednakost. I pita: Dakle, šta će raditi ljudi? 

Harari daje različite opcije, jedna od njih jeste transformacija običnih ljudi u masu poslušnih pratilaca svojih novih egzistencija kao hibridnih kiborga koji slede pravila implementirana u algoritmima. To je distopijska vizija koju znamo iz Orvelove „1984“ ili Hakslijevog „Vrlog novog sveta“. Ali Hararijevo se predviđanje može interpretirati i kao upozorenje da ljudska vrsta treba da izbegne ulazak u jedan takav trenutak, kada prestaje da postoji kao ljudsko biće.

 

Rejmond Kurzvajl je pak predvideo da će u svetu 2099. godine dominirati transhumanoidi jer će biti kompletiran inženjering ljudskog mozga! 

Suprotno od Hararija, Kurzvajl je bezuslovni pobornik progresa, promovisanog tekućom tehnološkom inovacijom, što navodno vodi u porast bogatstva i blagostanje. Za njega je fuzija čoveka i mašina, mozga i kompjutera najviši cilj zadovoljstva. U njegovom linearnom pogledu na svet on nema nijednu primedbu koja bi se odnosila na transhuman svet kiborga. Meni je drago da je njegova perspektiva daleko od toga da bude ostvarena.

 

Da li je Kina najveći dobitnik 21. veka? Njeno se hegemonijalno vođstvo predviđa do 2030. godine?

Britanska hegemonija imala je svoj vrhunac sredinom 19. veka, hegemonija SAD u decenijama posle Drugog svetskog rata. Od svetske ekonomske krize 1970-ih suočavamo se sa periodom u kojem je stari hegemon još jak i brani svoje privilegije, dok se nove sile pozicioniraju i izazivaju ga. Jedno vreme geopolitički analitičari videli su Evropsku uniju ili Japan kao izvesne rivale. Najverovatnije je da će se Kina, koja je od 2008. ubrzala svoje sustizanje upravljajući globalnom krizom bolje od drugih velikih sila, dići do sledećeg hegemona. Bio bi to prvi put da nekadašnja zemlja u razvoju izroni ne samo u ekonomskom, već i u smislu globalnog vođe. Uspon Kine ipak ne treba da uzmemo zdravo za gotovo. Kina trpi zbog brojnih unutrašnjih ograničenja u razvoju. Povrh toga, sadašnja ciklična hegemonijalna konsolidacija mogla bi biti završena otvaranjem puta za novu shemu globalnog poretka. Bojim se da kažem…, on može početi u neredu i u rivalstvu, rizikujući vojnu eskalaciju.

To što govorite znači da promene globalnih odnosa moći nema bez ratnih sukoba?

Pogled na istorijske presedane u hegemonijskoj sukcesiji pokazuje da nema izgleda da će vojna eskalacija biti izbegnuta. U ovom trenutku, ja napuštam svoju poziciju neutralnog posmatrača: neophodno je podržati svaki pokušaj da se zaustave ovi ratovi koji se već odvijaju, i da se kakav god ishod bio omogući mirna sukcesija. Ovo nije molitvena želja. Ovo je nešto najurgentnije jer taktičko atomsko oružje i daljinska kontrola projektila i vojni dronovi predstavljaju nesrazmerne rizike za stanovništvo. Duboko žalim što zaraćene strane kojima naoružanje i militarizacija obećavaju velike profite, diskredituju mirovne pokrete i inicijative tako što ih optužuju da su naivni ili da podržavaju neprijatelja.

 

Da li je to i (mogući) kraj ljudske vrste?

Ja sam veoma zabrinuta, ali ne smemo da budemo previše deterministi. Uprkos tehnološkim restrikcijama naših individualnih sloboda, i ograničavanja u izražavanju želje za mir, moramo da progovorimo. Ne treba odbaciti svaki tehnološki napredak, ali je neophodno biti svestan postojećih i nadolazećih opasnosti kontrolisanog društva, zagovarati demokratsku kontrolu tehnoloških pitanja, i uspostavljanje mira. Ako parlamenti i međunarodne organizacije ne mogu da izađu na kraj sa tim zadacima, onda su čestiti pojedinci i vlade koji teže miru i zalažu se za mirovna rešenja obavezni da deluju.

 

A ako kapitalizam ne propadne i ne dođe kraj sveta – kakva nam je budućnost? 

Vrlo je verovatno da kapitalizam neće propasti i da vremenski period dat ljudima da srede svet neće biti završen u bliskoj budućnosti. Moraćemo da živimo sa kapitalizmom, i da pokušamo da inovacije usmerimo u društveno kompatibilnom i korisnom pravcu. I moraćemo da izgradimo jaka savezništva kako bismo ratove zamenili mirnim rešenjem konflikta. Makar se to činilo nemogućim, nema razloga da se ne pokuša. Čak i uz mršave rezultate lakše je, i važnije uključiti se nego se žaliti.

 

Tekst je prenet sa portala Novi magazin.

Click