Milorad Pupovac – Dva logora, dva svjedočanstva o smrti, slobodi i sjećanju

Autor: Milorad Pupovac

Predzadnjeg dana aprila mjeseca 1945. godine, 42. i 45. pješadijska divizija Sedme armije vojske Sjedinjenih Američkih Država oslobodile su prvi nacistički koncentracijski logor (otvoren 22. marta 1933.), koji je nosio ime prema mjestu Dachau pored kojeg je podignut.  Zadnjeg dana aprila i prvog dana maja iste godine 24. brigada 45. divizije Druge armije Jugoslavenske armije oslobodila najveći ustaški koncentracijski logor Jasenovac (otvoren 23. augusta 1941.), nazvan prema imenu mjesta u kojem je bila logorska komanda. Američka je vojska do logora stigla prije nego što je to SS-ovo zapovjedništvo logora Dachau očekivalo, pa nacisti nisu uspjeli otpremiti sve mrtve i polumrtve logoraše koje su natovarili u vlak, niti uništiti logorski kompleks. Jugoslavenska partizanska vojska do logora Jasenovac stigla je nakon što su 22. aprila 1945. logoraši izveli proboj u koji je od  njih 1073 krenulo 600, a preživjelo 90. Nakon toga je ustaško zapovjedništvo logora naredilo uništenje i logora i naselja Jasenovac. U koncentracijski logor Dachau s američkom vojskom je ušla Martha Gellhorn (1908. – 1998.), prva žena američkog ratnog reporterstva još iz vremena Španjolskog građanskog rata i treća supruga Ernesta Hemnigwaya. S jugoslavenskom vojskom (24. brigada, 45. divizije Druge armije) s 30. aprila na 1. maj u ustaški koncentracijski logor Jasenovac ušao je Ćamil Sijarić (1913. – 1989.), predratni komunist, suradnik Narodno-oslobodilačkog pokreta i potkraj rata partizanski borac, koji će postati istaknuti pisac i javni intelektualac. Martha Gellhorn je o oslobođenom Dachau napisala članak „Dachau: Experimental Murder“ za  magazin Collier’s (23. juna 1945). Ćamil Sijarić napisao je neveliku knjigu, literarizirano svjedočanstvo pod naslovom Oslobođeni Jasenovac (1983), jedinstveno svjedočanstvo susreta slobode sa smrću koju je nesloboda ostavila iza sebe. Nije poznato da li je Martha Gellhorn među preživjelim logorašima u Dachau (njih 32000)  srela Zorana Mušiča (1909. – 2005.), slovenskog i jugoslavenskog slikara, koji je, nakon što su ga na ulici Venecije uhapsili pripadnici Gestapoa, sredinom novembra 1944. godine interniran u logor Dachau zbog djelovanja u slovenskim antifašističkim organizacijama. Od njegovih 180 crteža koje je tajno napravio do oslobođenja gotovo polovica je nestala u raščišćavanju logora. Šest crteža od nekog je dobio američki vojni liječnik dr. Markus Smith, te ih kasnije objavio u svojoj knjizi Dachau: The Harrowing of Hell (1972). Sam Mušič sačuvao je oko sto crteža. Izlažući se riziku teških sankcija zbog nedopuštenog, tajnog crtanja živih i mrtvih logoraša, nije mogao ni slutiti da će upravo oni doprinijeti njegovoj evropskoj i svjetskoj reputaciji te uz fotografije postati jedno od prvih umjetničkih svjedočanstava o nacističkim logorima smrti. Zahvaljujući tome, umjesto svjedočanstva Marthe Gellhorn, sa svjedočanstvom Ćamila Sijarića uparili smo svjedočanstvo Zorana Mušiča.

Kao što to biva s ljudima, tako se i Zoran Mušič i Ćamil Sijarić susreću u zamislima trećih, koje oni nisu mogli poznavati. Susreću se u vremenu nakon što je njihovo vrijeme prošlo i oživljuju u osjećajima i mislima svakog onog koji ima saznanja o tome što je zajedničko njima dvojici. Njih su dvojicu svakako spajali njihovo  vrijeme i njihove ideje. Nepuna je godina njihova vremena od kraja 1944. do sredine 1945., u kojoj je Mušič slobodu dočekao u logoru, a Sijarić u partizanima koji su oslobađali logor. Njih je dvojicu mnogo čvršće povezivalo to što su i jedan i drugi bili među prvima koji su svojim zapisima izricali neizrečene užase umirućih i umrlih tijela logoraša i logorašica. Mušič je to činio svojim crtežima, a Sijarić svojim riječima. Mušič kao ikonograf, a Sijarić kao logograf logora golog života, logora ljudskih tijela koja su sve što ih je činilo bićima ljudskim ostavila pred ulaznim vratima na kojima je pisalo ili Arbeit Macht Frei ili Ustaška odbrana  = i postala tijela na putu k smrti, prekraćujućoj smrti užetom, metkom, plinom; metkom, nožem, maljem ili produžujućoj smrti teškim radom, batinanjem, glađu, hladnoćom, nehigijenom, bolešću, vodom. Mušičeva mapa Mi nismo zadnji, njegov litografski katastar mrtvih tijela, Cadastre de cadavres i Sijarićeve slike desne strane logora Jasenovac, odnosno lijeve strane obale rijeke Save čiji su vrbici i čija je matica posplavljena tijelima,  dijelovima tijela – koja su bodljikavom žicom povezana i koja u savskim vrbicima čekaju svoju riječnu struju ili vjetar da ih odnese prema matici, a ona dalje i sve dalje prema horizontu vode i neba –  jedinstvena su svjedočanstva o tijelima kojima je život oduzet prije nego što su i sama usmrćena ili umrla. Jedinstveni prikazi kako homo sacer umire. Upravo ta tijela, koja će nakon Mušičevih crteža u Dachauu i nakon Sijarićevih opisa u Jasenovcu, postati κοινός σύμβολον  koncentracijskih logora uopće, bila su polazišna misaona slika u kojoj su se njih dvojica susrela i koja bi, nadam se, mogla postati  loci communes za svakog tko će ih vidjeti i tko će ih čuti. 

Svakom tko uđe u prostor Pododbora na adresi P21 lako će se orijentirati. Na lijevoj strani su Mušičeve ikonografije Mi nismo zadnji  i Cadastre de cadavres a na desnoj strani Sijarićeve govorne logografije iz Oslobođenog Jasenovca. Dok se gledaju muška tijela, tijela Muselmannera iz Dachaua, vidjet će se njihovi ugašeni krikovi i čut će se bezglasan govor unakaženih ženskih tijela iz Jasenovca. Vidjet će se i čuti završetak puta k smrti golog života muškaraca i žena, koji su mogli biti bilo koji „nepoćudni“ i „nečisti“ muškarac ili žena.  Možda bi se u tom prostoru između dva umjetnička logorska svjedočanstva oko i uho u potpunosti mogli sinestezirati na ovom mjestu ispovijesti Sijarićevog jasenovačkog grobara Martina Sedlara:

Ja sam se prije nego što sam logorisan bojao leševa. Nisam mogao da gledam leševe. Ali sam se u logoru navikao na njih. Mi smo se ovdje u logoru jednostavno srodili s leševima. Spavali smo uz njih, sjedili, jeli, preskakali ih u prolazu kao ljude koji spavaju u tijesnoj prostoriji pa ih jednostavno ne možete mimoići. Čovjek se navikne na to – da kažem društvo leševa, pa niti su mu dosadni niti mu smetaju. Ako mislite na to kako smo podnosili zadah koji leševi iz sebe puštaju … pa u tom zadahu leševa mi smo stalno živjeli i svi na leševe zadisali. Tijelo naše, odijelo, zemlja logorska, barake, krpe, sve se to nadojilo zadaha iz leševa. I zemlja sama. I vi nećete naći ni jednu stopu logorske zemlje a da na njoj nije prosuta ljudska krv i pao ljudski leš. Pao i trunuo.

Kažem možda zbog toga što je nemali broj prepreka (bezazlenih i onih koje to nisu), koje se mogu ispriječiti između oka i uha, između uma i doživljaja svakoga od nas. 

Pretvaranje sjećanja u figure brojeva (koje nalazimo i kod samog Sijarića), a naročito u politiku brojeva, bez obzira na to da li govorimo o politikama preuveličavanja ili o politikama umanjivanja broja usmrćenih logoraša,  samo je po sebi redukcija u sjećanju u kojem ostaje malo ili nimalo od bilo koje vrste života, pa čak i onog života koji je označen logoraškim brojem na logoraškom odijelu. Transformiranje sjećanja u figure imena, a naročito u  politiku imena, značajno smanjuje redukciju sjećanja na brojeve, brojeve usmrćenih, obnavlja njihov personalni identitet, ali se ne obnavlja sjećanje na to kako je njihov život bio sveden na goli život-golu smrt. Transformiranje sjećanja u figure tijela, njihovu ikonografiju i logografiju,  u svakom od nas može oživjeti i osvijestiti redukciju ljudskog života na goli život i redukciju ljudskog društva na koncentracijski logor, društva slobodnih na društvo mrtvih. Transformiranje sjećanja u figuru poput kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića u Jasenovcu u svakom od nas može izazvati dvostruku asocijaciju – cvjetanja ljudskog života na mjestu njegovih strašnih smrti i cvjetanja ljudske slobode u umovima ljudi koji se sjećaju strahota logora i koji su u stanju prepoznati i oduprijeti se znakovima ideje i režima logora mnogo ranije nego što se kod njih  samih i kod drugih počne razvijati samoobmana o logoru kao prostoru oslobođenja.

Što nama nakon 80. godina znači Mušičevo ikonografsko svjedočanstvo nacističkog i Sijarićevo logografsko svjedočanstvo ustaškog  logora kao društva golog života-gole smrti? Možemo li mi današnji i ovdašnji doživjeti i razumjeti to što ona u crtama slikaju i u riječima izgovaraju o vremenima masovnih logorskih smrti i još masovnijeg oslobođenja od logorskih političkih režima? U kojoj mjeri možemo pojmiti da oni u Dachauu i oni u Jasenovcu nisu bili zadnji? I ako shvaćamo, razumijemo li da to nismo samo mi i da naša sjećanja u okviru naših komemorativnih režima ne pružaju mogućnost istinske slobode od politike logora?