Milena Dragićević – Šešić: Tabački – čovek pozorišta

10. November 2020.
Govor Milene Dragićević Šešić, profesorke emerita Univerziteta umetnosti, na otvaranju izložbe crteža scenografija i kostimografija u Galeriji Haos, 27. oktobra 2020.
01 A Sablasti DSC_0012
SABLASTI U DOLINI SENTFLORIJANSKOJ I. Cankara, Kamerni teatar 55, Sarajevo, 1977

Dosta žalopojki. Sad je pozorište
Tako uzvišeno da ga svako ište;
Vaše doba nije gledalo ga blago,
A danas je lepim dušama baš drago,
(…)

Užitak za narod, radost velikima
I od svih najdraža razonoda njima.

(Kornej – Pozorišne iluzije,
prev. Jovan Popov)

Evo konačno u srpskoj javnosti umetnika koji ne deli, koji ne svađa, a umetnik je koji misli, koji stvara svetove, platforme za delovanje drugih umetnika. To je umetnik koji nije dnevno, no je suštinski angažovan, etičan u svome delu i u svome delovanju.

Kostim za balet SAN LETNJE NOCI, Mendelson i drugi, Narodno pozoriste, Beograd,1987.

 

Svaka predstava za koju je prostor, osnovu, kontekst stvarao Miodrag Tabački – nama, publici, otvarala je čudesan svet autora dramskog teksta ali i njegovog zeitgeist-a, duha vremena, a reditelju i glumcima dala osnovu za igru u koju mogu da ugrade sopstvene vizije, sopstvene tekstove i razumevanja.

Scenografije Miodraga Tabačkog su otvorena dela u pravom Ekovom značenju te reči… One su višeslojna ostvarenja iz kojih svako od nas bira, u skladu sa sopstvenim svetonazorom, senzibilitetom, etičkim vrednostima… Tako njegovo pretvaranje praznog prostora u potencijalno mesto – omogućava ne samo rediteljima i glumcima, već svima nama da u svojoj recepciji ta mesta i njihova značenja oživimo.

Naš susret se desio 1976. godine – na Televiziji Novi Sad, gde smo oboje proveli manje od godinu dana… ali moj prvi pravi susret sa Mićom bio je pre toga, isto u Novom Sadu, na Sterijinom pozorju 1975. – predstava Igrajte tumor u glavi ili zagađenje vazduha (tekst Dušan Jovanović, režija Ljubiša Ristić) predstava koja je promenila moj odnos prema pozorištu, a posebno – prema pozorišnom prostoru.

Shvatila sam tada da ono što smo mogli dotle da vidimo samo na BITEFU, da je moguće i ovde – doduše, uz slovenačkog producenta – ali kreativne snage su došle odavde, iz ovog prostora. Scenografija je za Tabačkog tako “idejno rešen vizuelni prostor predstave oblikovan u fizičku i arhitektonsku celinu”, ili, kao u ovom slučaju – u sasvim različite i prostorno odvojene sredine…

Iz te, prve faze Mićinog rada ovde na izložbi možemo da vidimo crteže za Cement, takođe u režiji Ljubiše Ristića i slovenačkoj produkciji… pa izvanredne crteže kostima/likova za Kir Janju iz 1978 (režija Dimitrije Đurković ) za Srpsko Narodno pozorište iz Novog Sada… Volela bih da ponovo vidim i scenografske i kostimografske skice za predstavu Milice Novković, Brisan put, čini mi se nepravedno poslatu u kolektivni zaborav, ali veoma živu u mome sećanju.

Kostimi za KIR JANJA, J.S. Popovica, Srpsko narodno pozoriste, Novi Sad, 1978.

I predstave se nižu, no ova izložba nije istorijski zasnovana, nije retrospektiva, ona je izložba crteža koji odražavaju suštinu ideje – koncepta autorskog rešenja… Tako je Galerija Haos, ključna tačka na sceni vizuelnih umetnosti Srbije usredsređena na umetnost crteža, omogućila ovom vrsnom scenografu pravu scenu za izlaganje onih njegovih radova koji, bez obzira kojom tehnikom izvedeni, svojim jasnim i čistim linijama, ovaploćuju suštinu umetnosti crteža, umetnosti koja zahteva koliko preciznu i veštu ruku, toliko isto, ako ne i više, preciznu ideju i misao.

U svaku predstavu Tabački unosi ogromno znanje, ali pre svega maštu, sposobnost apstraktnog, ali i veoma praktičnog mišljenja, konceptualizacije i razvoja ideje, dijaloga unutar ideja… jer pozorišna umetnost je kolektivna umetnost u kojoj rezultat zavisi od „hemije“ umetničkog ansambla, njihovog uzajamnog razumevanja i interstimulacije.

Najbolje predstave Ljuše Ristića, Miloša Lazina, Mijača, Unkovskog, Savina – ali svakako i najbolje predstave generalno druge polovine XX veka u Srbiji i Jugoslaviji – poput Putujućeg pozorišta Šopalović (1985) i Rodoljubaca (1986) u režiji Dejana Mijača,  Pozorišnih iluzija (1991) i  Bureta baruta (1995) u režiji Unkovskog ili fantastičnog Sna letnje noći na Budva grad teatru (1997) u režiji Nikite Milivojevića… i mnogih, mnogih drugih… Sigurna sam da svako od nas ima svoju omiljenu predstavu i  svoju omiljenu scenu u njoj…

Tabački je virtuoz prostora u svim žanrovima: komedija, drama, koncert, tragedija, mjuzikl, svečanost, recital, spektakl… Virtuoz  i u različitim ambijentima: od scene kutije do ambijentalne višeprostorne predstave…

Nećemo videti sve to ovde – na ovoj izložbi – videćemo pre svega virtuoznost njegovih ideja, sposobnost njihovog iskazivanja u najjednostavnijem, pa ipak tako kompleksnom mediju – crtežu… Tako ćemo doživeti virtuoznost njegove ruke, ingenioznost imaginacije – kako redukovanim sredstvima ostvaruje nešto što se tek naslućuje – a to je veza dramskog teksta i rediteljske vizije. Čini mi se da je Tabački uvek „kriv“ ili „najkrivlji“ za to dubinsko razumevanje koje dobre predstave uspostavljaju.

Sve drugo, biografije, bibliografije, a posebno teatrografije – naći ćemo u brojnim katalozima izložbi – koje je redovno priređivao, na svake – bar – 2 godine, pa u monografijama (CLIO, 2004.) i tematima časopisa (New moment, 1999. na primer…)

Na ovoj izložbi imamo prilike da „osetimo“ predstave koje nismo videli (videli su ih naravno pozorišni ljudi na festivalima i gostovanjima – ali ovde mislim na širu kulturnu javnost koja jeste veliki poklonik dela Miodraga Tabačkog). Dakle ovde su skice iz kragujevačkog Svetog Georgija koji ubiva Aždahu (1987), zagrebačkih Vještica iz Salema Artura Milera u režiji Petra Šarčevića (1986), ili brojnih predstava iz Makedonije… i za sve njih mislim da je to moja „kulturna prikraćenost“ što nisam uspela da ih vidim – poput Tartifa Ljubiše Georgijevskog…  Stoga hajde da ih sada pogledamo i pokušajmo da otkrijemo u ovim skicama osnovnu ideju „režije scenografijom“…

Mnoge predstave znamo jer su rađene upravo u ovom gradu, u njegovim pozorištima – u Narodnom pozorištu radi Vojvotkinju od Malfija, ovde je scenografska skica za tu predstavu Ivane Vujić, tada početnice, danas direktorke Narodnog pozorišta (kostime u kontrapunktu radi Milena Ničeva Jeftić Kostić, velika savremena slikarka…). Na izložbi su i dve skice za Orestiju u režiji Mire Erceg (1989). Ova scenografija je redak, vredan citat i omaž Tabačkog čuvenom češkom scenografu Jozefu Svobodi – te tako multifunkcionalno stepenište u Orestiji, postaje i deo specifične kulture sećanja: svima nama koji smo slušali Istoriju svetskog pozorišta i drame, ostala je u trajnom sećanju Svobodina scenografija beskonačnih širokih stepenica (za Kralja Edipa), koje smo gledali samo na fotografiji koju nam je pokazivao naš dragi profesor Stanislav Bajić. Da, tada nije bilo ni epidijaskopa na Akademiji, već se profesor šetao učionicom da bi mi svi videli razglednice ili fotografije koje je držao u ruci, od teatra u krugu do Hamleta u farmerkama. Da,  podjednaku pažnju poklanjao je tekstu, režiji, glumi, ali i kostimografiji i scenografiji, koju nam je tada predavao, sa mnogo entuzijazma i ljubavi, Mićin prethodnik na FDU, profesor Milenko Šerban.

SUMNJIVO LICE, B, Nusica, Narodno pozoriste, Subotica, 1974.

No Tabački ne ostaje samo na citatu. Kako su kinetičke scenografije njegov zaštitni znak, nakon Agamemnona jedan se stepenišni krak podigao da se Eumenide igraju pod stepenicama, a u jednom momentu stepenice postaju i pozorišna zavesa, da bi se na kraju, u Atininom hramu, taj krak „slomio“ i uokvirio prostor – te tako i ovaj put dekor Tabačkog postaje akter, to stepenište igra, u početku igraju na njemu, kasnije igraju ispod njega, pa s njim, a na kraju ih stepenište sasvim opkoli… Scenografija kao metafora, simbol – ali i paradigma za scensko stvaralaštvo Miodraga Tabačkog.

ANTIGONA, D. Smole, Mestno gledalisce, Ljubljana,1983.

Pa onda je ovde na izložbi serija radova vezana za Jugoslovensko dramsko pozorište – to su, jezikom korone rečeno, pikovi stvaralaštva Jugoslovenskog dramskog pozorišta: Na letovanju Maksima Gorkog u režiji Egona Savina (1990), Kornejeve Pozorišne iluzije u režiji Slobodana Unkovskog (1991)… Nažalost, na izložbi nema crteža nekih najznačajnijih predstava  –  da nabrojim baš one iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta, već pomenute: Putujuće pozorište Šopalović, Rodoljupci, Bure baruta, pa U potpalublju Nikite Milivojevića, Mizantrop Dejana Mijača, Mletački trgovac Egona Savina… Ovde sam navela samo neke meni veoma značajne predstave – uz premijeru ove poslednje sam proslavila i svoj pedeseti rođendan…

No ovde vidimo i skice za balet Korak Zorana Hristića. To je zaboravljena premijera koja svedoči o nekim drugim vremenima ove zemlje – premijera povodom otvaranja generalne konferencije UNESKOa u Beogradu 1980., izuzetno važne konferencije koja je ušla u svetsko kolektivno pamćenje bar rečenicom – Mnogo glasova – jedan svet

Deo izložbe je i video prezentacija koju je uradio Luka Pilipović sa preko 500 realizovanih crteža – tu su predstavljeni kostimi i dekori brojnih predstava, među kojima su i one čijih crteža nema na izložbi jer su nestali u požaru Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ili su nekad i negde nestručno „arhivirani“ i zavedeni (poput tehničkih crteža, a ne umetničkih dela).

Ukratko, po rečima Gordane Popović Vasić, rad Tabačkog je „režiranje scenografijom“, uostalom, pa BITEF nam je tek nedavno pokazao kako scenografije postaju instalacije, predstave bez glumaca… Svaka scenografija Miće Tabačkog može da bude instalacija po sebi – iako on to odbija, on je pre svega scenograf koji misli o glumcima, o reditelju koji treba da reši mizanscen… pa stoga je važno ponoviti reči An Ibersfeld – da vrednujući scenografiju mi vrednujemo njenu funkcionalnu, utilitarnu vrednost, zatim istorijsku, ili „obmanjujuću“ vrednost, te na kraju onu simboličku – koja često izostaje, ali koja je istinska „dodata vrednost“ bez koje predstava može; ali – ne može predstava koja ima ambiciju da bude umetničko delo.

A scenografije Tabačkog su umetnička dela – metafore; scene u kojima i nabacana zemlja, mahovina, lišće, žica – hiperrealistički – tj. sasvim realni predmeti dobijaju  sasvim drugo značenje. Lavirinti, zavese, različiti arhitektonski elementi, brodovi , neon… pa sve do kompleksnih scena pozorišta u pozorištu. Tu je scenografija u funkciji simbola – simbolične scene i znaci koji nose značenja, mogu se doživljavati i iskustveno i apstraktno.

BALADA O GOSPODINU HALEVINU, D. Silis, Internacionalna nova scena, Antverpen, 1993

S druge strane, kinetički dekori, mobilne scenografije, sve one scene u kojima pokret dekora pravi promene smisla, suštine, označava promene vrednosti (ne banalne promene ambijenata…). Tako stubovi (u početku simboli moći) nestaju, ruše se… a rekviziti se dimenzioniraju i predimenzioniraju dajući mogućnost i reditelju i nama gledaocima za bezbrojne dalje interpretacije…

Kao što znamo, prostor može da daje, ali može i da sputava, da smeta, ali u slučaju Miće Tabačkog prostor biva talentovanim autorima podjednakom, a nekad bogami i većom inspiracijom no tekst sam.

I na kraju, moramo se složiti sa rečima Gordane Popović Vasić: Tabački je čovek pozorišta, umetnik koji režira scenografijom, umetnik koji nam stvara prostor u koji ćemo moći  da uđemo svojom mišlju i svojim osećanjima, umetnik koji nije, kako to primećuje Irina Subotić, tokom decenija rada izgubio „čednost i entuzijazam sa kojim je počeo da osvaja svet pozorišta“.

DUH ZEMLJE (LULU), F. Vedekind, SLG -Drama, Ljubljana, 1979.

Da zaključim, izložba u Galeriji Haos koju je priredila Borka Božović, kustoskinja i osnivačica ove jedinstvene galerije crteža, pokazuje nam da su scenografski crteži i skice najbolji i najtrajniji artefakt predstave koji ostaje za budućnost, manje da nam „osveži sećanje“ – za to imamo fotografije, video i filmske snimke, već da nam suštinski ukaže na scenografsku, tj. scenografsko-rediteljsku zamisao – na ideju, na koncept prostora u kome će reditelj i ansambl realizovati san dramskog pisca. A Miodrag Mića Tabački se svakim svojim projektom, svakom scenografijom i svim kostimografskim rešenjima trudio da svojim autorskim radom omogući imaginaciju i svim drugim učesnicima u projektu, a posebno nama – publici, koja uroni u svet koji je za nas stvorio, otvorena tada da primi različita iskustva i da doživi radost stvaralaštva pa i sama mu doprinese svojim raznovrsnim čitanjima.

 

Click