Kris Hedžis “Rat je najveće zlo”

Izvor: Odlomak iz knjige Krisa Hedžisa „Rat je najveće zlo“ u izdanju Sandrof u prevodu Karmele Cindrić

Nosim u sebi smrt. Zadah raspadnutih i natečenih leševa. Zapomaganje ranjenika. Vriskove djece. Zvuk pucnjave. Zaglušne eksplozije. Strah. Smrad baruta. Poniženje koje nastupa kad popustiš pred užasom i preklinješ za život. Gubitak kolega i prijatelja. A zatim posljedice. Dugotrajnu otuđenost. Otupjelost. Noćne more. Nedostatak sna. Nemogućnost povezivanja sa živim bićima, čak i s onima koje najviše voliš. Kajanje. Apsurdnost. Gubitak. Uzaludnost.

Samo slomljeni i osakaćeni znaju šta je rat. Mi molimo za oprost. Tražimo iskupljenje. Na plećima nosimo užasni križ smrti., jer bit rata je smrt, a težina tog križa zabija nam se u ramena i izjeda duđu. Vučemo ga kroz život, po uzbrdicama i nizbrdicama, po cestama, u najintimnijim kutcima svoga života. Nikada nas ne napušta. Oni koji nas najbolje poznaju znaju da mnogi među nama kriju u sebi nešto neizrecivo i zlo. To zlo je intimno. Osobno je. Ne izgovaramo njegovo ime. To je zlo svega onoga što je učinjeno i svega što je uništeno. To je zlo rata. 

Rat se vidi u dugim, praznim pogledima, u šutnjama, u drhtavim prstima, u sjećanjima koja većina nas čuva u sebi duboko zakopana, u suzama. 

Nemoguće je prikazati rat. Priče, čak i antiratne priče, pretvaraju iracionalno u racionalno.  Pretvaraju neshvatljivo u shvatljivo. Pretvaraju nelogično u logično. Pretvaraju podlo u lijepo. Sve riječi i slike, sve rasprave,, svi filmovi, svako evociranje rata, dobro ili loše, opsceno je. Nema se šta reći. Ostaju samo ožiljci i rane. Njih nosimo u sebi. Njih ne možemo artikulirati. Taj užas. Užas. 

Lutam kroz život s mrtvilom rata u sebi. Nema izlaza. Nema mira. Svi mi koji smo bili u ratu znamo užasnu istinu. Duhovi. Stranci u stranoj zemlji. 

Tko su naši braća i sestre? Tko je naša obitelj? Tko smo postali? 

Postali smo oni koje smo nekad prezirali i ubijali. Postali smo neprijatelj. Naša majka je majka koja oplakuje svoje ubijeno dijete, a mi smo ubili to dijete,  u afganistanskom selu okruženom zidovima od nepečene opeke, na pješačkom groblju u Faludži ili u Mariupolju. Naš otac je otac koji leži na slamnjači u daščari, paraliziran od eksplozije rasprskavajuće bombe. Naša sestra živi u siromaštvu u izbjegličkom kampu pokraj Kabula, udovica je, očajno siromašna, sama odgaja svoju djecu. Naš brat, da, naš brat, je taliban i irački pobunjenik i vojnik Al-Qaide i ruski vojnik. Ima automatsku pušku. I ubija. I pretvara se u nas. 

Rat je uvek ista pošast. Širi isti smrtonosni virus. Uči nas da niječemo tuđu ljudskost, vrijednost, postojanje, i da ubijamo i budemo ubijeni. 

Ima dana kad poželim da sam cjelovit. Poželim da mogu spustiti ovaj križ. Zavidimo nima koji u svojoj nevinosti vjeruju u urođenu dobrotu Amerike i u pravednost rata, i koji slave ono za šta znamo da je vrijedno prezira. Ponekad me to potakne da poželim smrt, zbog njezinog mira. No ja znam užasnu istinu, kao što je napisao Džejms Boldvin, da „ljudi koji zatvaraju oči pred stvarnošću jednostavno prizivaju vlastitu propast, a svatko tko uporno pokušava ostati u stanju nevinosti dugo nakon što je nevinost mrtva, pretvara se u čudovište.“ A ja bih radije bio osakaćen i slomljen, i radije bih da me boli nego da budem čudovište. 

Nikada neću ozdraviti. Ne mogu obećati da će biti bolje.  Ne mogu vam prenositi veseli i djetinjasti optimizam, to američko prokletstvo. Mogu vam samo reći da ustanete, podignete svoj krst, nastavite dalje. Mogu vam samo reći da uvijek morate prkositi silama koje izjedaju vas, koje izjedaju naciju – ovoj ratnoj pošasti. 

Prkosim smrti, ne svojoj smrti, nego golemom projektu smrti. Mračnoj, iskonskoj žudnji za moći i osobnim bogatstvom, hipermasuliranom jeziku rata i domoljublja koji se upotrebljava za opravdavanje ubijanja slabih i nevinih, i za izrugivanje pravdi. Ne upotrebljavam te riječi. 

Ne možemo pobjeći od zla. Neki od nas koji su bili u ratu to smo pokušali, uz pomoć pića, droga, autodestrukcije. Zlo je uvijek s nama. Upravo zato što znamo zlo, odupiremo se. Upravo zato što znamo nasilje, nismo nasilni. I znamo da tu nismo važni mi. Rat nas je tome naučio. Važan je onaj drugi, koji leži uz cestu. Važno je pružiti ruku, uprkos svim vjerovanjima i zakletvama, uprkos religiji i nacionalnosti, i podiće svoga neprijatelja. Sva djela iscjeljivanja i ljubavi – a prkošenje ratu potvrda je ljubavi – omogućavaju nam da iz sveg glasa vičemo golemim silama svemira : „Koliko god bili slomljeni, nismo bespomoćni, koliko god očajavali, nismo bez nade, koliko god se nemoćni osjećali, uvijek, uvijek ćemo pružati otpor!“