Umiranje nestalih, zauvek

13. December 2021.
Prošle nedelje umro je general Andrija Rašeta. U medijima u Srbiji, bez vesti, bez podsećanja o ulozi ovog čoveka, oficira…
Andrija_Rašeta---Copy
Andrija Rašeta (2014). Foto: Medija centar Beograd

Piše: Veran Matić

„Ili ubojstvo obitelji Zec u Zagrebu što ga je počinila Marčepova bojna. I to je zločin. Evo, sada ću prvi put reći da dvoje djece koje je ostalo živo, tada 8-godišnja Gordana i 11-godišnji Dušan, spasila je hrvatska obitelj. Oni su ih skrivali kod sebe pa su kontaktirali sa mnom i doveli mi ih, a ja sam ih prebacio na sigurno u Beograd. Zbog sigurnosti te obitelji ne mogu vam više reći“, izjavio je pre nekoliko godina general Andrija Rašeta u intervjuu Večernjem listu.

Samilost hrvatske obitelji i tada je bila ozlogašlena, nedopustiva, karakter države… Zašto bilo koga danas iznenađuju izjave Zorana Milanovića ili bilo koga drugog o ovom zločinu. Ako nismo sposobni da stvorimo mehanizme da učinimo simbolima one koji su najbolje u nama, nego i dalje uporno slavimo ono najgore, spašavajući na primer murale sa njihovim likovima, onda će biti jako teško da uradimo do kraja ono što je minimum koji se od nas očekuje, da porodicama nestalih kažemo šta se dogodilo sa njihovim najmilijim i omogućimo da ih dostojno ožale i sahrane.

***

Dobri ljudi u vremenima zla“ sjajna je dokumentarna slika rata u Bosni i Hercegovini, ali i globalna metafora zla u kojem živimo. To je dokument o ljudima koji su žrtvovali sopstvene živote i živote svojih porodica da bi spasili pripadnike druge nacije. U jevrejskoj kulturi, ili je možda ispravnije reći kulturi Izraela, oni se zovu Pravednici. Posle ratova i osnivanja posebnih sudova za ratne zločine, izgledalo je da će pravednici biti u modi… Desetak godina posle završetka ratova, snimali smo dokumentarce o našim pravednicima, po dokumentarnim zapisima Svetlane Broz. I niz heroja, pravednika, odbio je da učestvuje u projektu, ili da se pojavi pod postojećim identitetom. Jer ono što smo hteli da osvetlimo kao humanost i čovečnost, pojavilo se kao definisanje vremena, očuvanje vrednosti zla devedesetih, zaštite po svaku cenu onih koji su mogli da počine zločine ili da posvedoče o zločinima ako su bili protiv.

Za mene je to bilo zastrašujuće, neobjašnjivo, osetio sam se ponovo ranjivo, kao u periodu najvećeg ludila rata. I danas se tako osećam, jer se ništa nije promenilo. Još je gore. Bavim se nestalima. Želim da se učini sve što je moguće da porodice dobiju mogućnost da saznaju osnovne informacije, da pokopaju najdraže…

***

Dok pišem, vodi se neka rasprava o tome ko je upravljao bagerom koji je blokirao proteste… Kako se niko više ne pita ko je koristio bagere da se otkopaju neke masovne grobnice, u kojima su i na obodima Beograda, u Batajnicu dovožena tela albanskih civila sa Kosova. Ko je prevozio, kopao, zakopavao, prikrivao… ko sprečava da se postavi memorijalno obeležje za sve porodice i sve koji žele da odaju počast civilnim žrtvama…

***

U isto vreme pretražujem imena koja bi mogla da svedoče.  Postoji čovek koji je ispred Novosadskog korpusa JNA bio zadužen za asanaciju terena u Vukovaru. Mogao bi sigurno da da upotrebjive informacije. Sama potraga za njegovim mestom boravišta je kontroverzna. Pokušaj razgovara, ako niste predstavnik tužilaštva, pretvara se u pretnje… da ih se ne uznemirava više… Nedostatak relevantnih okvira suočavanja sa prošlošću učinio ih je nedostupnim za humanitarna pitanja, pitanja vezana za nestale, žrtve… Dehumenizovan je prostor humanosti.

***

Prošle nedelje umro je general Andrija Rašeta. U medijima u Srbiji, bez vesti, bez podsećanja o ulozi ovog čoveka, oficira… Mene interesuje iz perspektive rešavanja pitanja nestalih. Nekako sam uveren da ga niko o tome nije pitao, niti je on našao razlog da kaže sve što zna.

Ključni oficir JNA u vreme raspada SFR Jugoslavije umro je a da nije dobio šansu da pomogne porodicama nestalih… Pitanje nestalih nikada nije postalo najvažnije. Kao da je pitanje prikrivanja svega o nestalima bilo važnije. Svi koji su imali važne uloge u ratnim zbivanjima, kao general Rašeta, više su iskaza dali o radikalnim predstavnicima druge strane nego što su pokušali da pronađu put ka humanitarnom pitanju posledica njihovog ratovanja.

Ni na društvenim mrežama nije bilo ništa o njemu, čak ni na Vikipediji još niko nije uneo da je preminuo.

Zato sam mislio da bi njegova smrt mogla da bude povod za otvaranje niza tema koje se tiču uloge JNA tokom raspada Jugoslavije, a naročito u delu koji se odnosi na Vukovar.

Rašeta se vremenom distancirao od Veselina Šljivančanina, Mrkšića i Miroslava Radića jer su, po njegovim rečima, bili ključni predstavnici JNA koji su predali ranjenike iz vukovarske bolnice paravojnim formacijama koje su ih ubile na Ovčari. Tri decenije nakon obležavanja pada Vukovara još uvek se ne zna gde je završio jedan autobus sa žrtvama koje se vode kao nestale.

Smrt generala Rašete, a pre toga i patologa i generala Zorana Stankovića, primer su odlaska ljudi koji su mogli da budu veoma korisni u potrazi za nestalima.

Njihovom smrću personifkuje se odlazak sve većeg broja svedoka tog vremena čija saznanja nisu iskorišćena za pronalaženje istine o nestalima.  Niko od njih nije bio svetac i veliko je pitanje da li bi pričali o onome što znaju, ali je činjenica da bi se možda i otvorili da ih je država motivisala za tako nešto.  Ovako, nikom ništa – svedoci tog strašnog vremena umiru i kao da neko priželjkuje da odu na ovakav nečujan način kao što je to slučaj sa generalom Rašetom.

Nisam ga lično poznavao, niti imam bilo kakve bliske dodire sa  njegovom porodicom, ali mi je privuklo pažnju u kakvoj tišini odlazi čovek koji je bio načelnik Pete Armijske oblasti, koji je izveo vojsku na granične prelaze u Sloveniji, pregovarao sa EU i hrvatskim pregovaračima odlazak JNA iz Hrvatske… On je bio velika faca, bukvalno drugi čovek u generalštabu, a tokom rata u Sloveniji i Hrvatskoj prvi čovek JNA na terenu. Mislim da bi Insajder mogao da nađe ugao kojim bi se pozabavio temom odlaska neprijatnih svedoka raspada Jugoslavije i tišine koja to prati baš u vreme kada se obeležava tri decenije krvavog raspada SFRJ.

U prilogu su Linkovi na Rašetin intervju za hrvatski Večernji list iz 2014. godine i poslednji intervju koji je dao aprila 2021. godine za portal Saveza i fotografije čitulja iz Politike (nijedna čitulja od zvaničnika, samo klub generala i admirala Srbije i vojnih penzionera Srbije).

 

Click