Treba li u Zagrebu organizirati Serb pride? Sjeli smo s Nikolom Vukobratovićem, prvim Srbinom u Gradskoj skupštini

Piše: Jasmin Klarić, telegram.hr

Na nama je da utječemo na institucije i vlasti jedne i druge zemlje da relaksiraju odnose, a s druge strane i da u svakoj od zemalja stalno upozoravamo da su naša društva, zapravo, multikulturalna. Dakle, da je prisutnost drugih normalna, da nije neprijateljska, nego korisna i vrijedna, te da bolje opisuje karakter tih društava od prevladavajuće monističke jednonacionalne opsesije kakva vlada kod dobrog dijela političara. Manjine su i općenito u društvima važne jer imaju dodatni demokratski potencijal, a kod nas su možda još i važnije.

Za čovjeka koji prvi put ide na izbore, novinar i povjesničar Nikola Vukobratović djeluje dosta smireno. Teško se kod njega, čak i za dužeg razgovora, može primijetiti trema koja prati političare-debitante ili tipična nervozna užurbanost koju isijavaju i iskusni politički borci u posljednjem tjednu pred izlazak na birališta.

Moguće, doduše, da stvar nije u karakteru ovog 36-godišnjaka, nego u dosta jednostavnoj činjenici da će Vukobratović ove nedjelje sasvim sigurno – pobijediti i postati 48. zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba. Naime, na dopunskim izborima za predstavnika srpske nacionalne manjine u glavnom gradu kandidirana je samo jedna lista, ona SDSS-a, na kojoj je Vukobratović prvi. Preferencijalnih glasova, pritom, nema.

Popravni ispit

Ovakvi izbori za popunjavanje vijeća i skupština lokalnih samouprava kandidatima manjina nisu neuobičajeni, u nedjelju ih se održava ukupno 73, a u nekim mjestima će se tako birati i predstavnici Hrvata (tamo gdje većinu čine pripadnici druge nacionalnosti). No, Zagrebu je ovo prvi put – dosad nije trebalo ići na dopunske izbore jer je s lista ostalih stranaka, na redovnim lokalnim izborima, uvijek bio izabran barem jedan Srbin ili Srpkinja, što je odgovaralo zastupljenosti građana ove nacionalne manjine u glavnom gradu (2,22 posto).

Ovaj put, među 47 izabranih gradskih zastupnika nema niti jednog srpske nacionalnosti, tako da će Vukobratović biti prvi koji će, na neki način – javno, poslije dopunskih izbora, predstavljati srpsku zajednicu u Zagrebu. “Ovo nije standardna situacija, nego popravni ispit”, naglašava činjenicu da na izborima 16. svibnja stranke nisu na ulaznim mjestima kandidirale građane srpske nacionalnosti.

“Dobar dan, molim Vas, ja sam Srbin”

Neobičnu činjenicu da će izbori na koje izlazi biti potpuno izvjesni (da bude izabran dovoljno je i da samo on izađe na biralište i glasa za svoju listu), odnosno da nema protukandidata, objašnjava prije svega teritorijalnom raspršenošću pripadnika srpske nacionalne manjine u Zagrebu. Ima ih 17 tisuća, a za kandidaturu je nužno skupiti 250 potpisa.

Ali, tih 250 potpisa trebaju dati ljudi koji su u popisu birača upisani kao Srbi, a mnogi ni ne znaju kako ih se tamo vodi. “Ljude rođene nakon devedesete se u registru birača jednostavno upiše kao Hrvate”, kaže Vukobratović. To se, naravno, može promijeniti. “Međutim, prvo moraš biti svjestan te mogućnosti i treba ti biti toliko stalo da odeš u općinu i kažeš: ‘Dobar dan. Molim Vas, ja sam Srbin”, kaže, smijući se, Vukobratović.

U Zagrebu više Srba nego u Vukovaru

U selima je skupljanje potpisa svakako lakše, jer se zna gdje žive pretežno Srbi, no u Zagrebu je to – ako ne ideš kroz postojeće institucije ove nacionalne manjine, znatno teže. “Ne možeš ići od stana do stana i pitati ljude: “Jeste li Vi možda Srbin, bi li nam potpisali za kandidaturu, hahaha’”.

U Zagrebu, priča budući gradski zastupnik, ima više Srba nego u, na primjer, Vukovaru. “No, ljudi se boje kad ih pitaš za nacionalnost, pogotovo stariji. Žive u nekakvom stanju neosviještene mimikrije, zapravo, može se reći i da žive ‘u ormaru’”, priča Vukobratović. Na tu usporedbu odmah pitamo jesu li razmišljali o tome da organiziraju nekakav “pride”, okupljanje po uzoru na ona kakva redovno organiziraju pripadnici LGBT zajednice kako bi povećali svoju vidljivost i izborili se za ravnopravnost.

Serb pride

Nakon što se prestao smijati, Vukobratović priznaje da mu je tako nešto palo na pamet. “Ali, nisam baš siguran kakve bi bile reakcije na ‘Serb pride’ u Zagrebu”, kaže. No, stvar je, jasno, daleko od neozbiljne. “Bilo bi užasno važno da ljudima pokažemo da ne trebaju skrivati svoj nacionalni identitet. Da on nije ni na koji način agresivno usmjeren protiv nekoga i da su Srbi jedna od zajednica koja već dugo živi u Zagrebu”, kaže SDSS-ov kandidat i naglašava da je to jako teško, jer se u pravilu prihvaćanje srpskog identiteta identificira kao “de facto protuhrvatski čin”.

Ideju o vješanju zastava na dan praznika nacionalne zastave u Srbiji svugdje gdje Srbi žive, a koja je prije nekoliko tjedana došla iz Beograda, Vukobratović ne smatra usmjerenom prema Hrvatskoj, više kao pokušaj iskazivanja jedinstva politike u Republici Srpskoj u BiH i u samoj Srbiji. Nitko u Hrvatskoj, veli, to nije shvatio kao nekakvu svoju srpsku obavezu. No, naglašava i da hrvatski zakoni preciziraju da se manjinska zastava vješa na institucijama u nacionalno miješanim sredinama, što se u pravilu ne događa kad je u pitanju srpska manjina. Također, natpisi na ćirilici se redovno oštećuju, čak i u Varaždinu, kad je u pitanju tabla s imenom tamošnjeg srpskog folklornog društva.

Klinci ni ne znaju da postoje Srbi u Zagrebu

U jednom ranijem medijskom istupu, Vukobratović je najavio kako će, nakon što bude izabran, inzistirati na tome da se ispadi i govor mržnje ne osude samo verbalno, nego da se radi na detaljnim programima za smanjenje mržnje u društvu. Pojašnjava nam to na primjeru građanskog odgoja koji će od iduće godine krenuti u primjenu u glavnom gradu za koji će, iz njegove perspektive, ključno biti do koje će se mjere građane susretati s prisutnošću Srba i ostalih nacionalnih manjina, poput bošnjačke i romske u glavnom gradu.

“Na primjer, sad se tek sporadično netko sjeti odvesti razred u “Prosvjetu”, da pogledaju našu knjižnicu i čuju neko kratko predavanje o Srbima u Zagrebu. Klinci tu prvi put čuju da uopće postoje Srbi u Zagrebu i da je to višestoljetna priča”, kaže Vukobratović.

Neće biti oporba

U samoj skupštini, odnos snaga s njim ili bez njega ostat će nepromijenjen. Većina koju čine zeleno-lijeva koalicija i SDP ima 26 mandata i povećanje broja skupštinara s 47 na 48 tu neće ništa promijeniti. Vukobratović svakako ne kani biti oporbeni zastupnik. “Ova garnitura ima dosta dobrih inicijativa i ideja i jedan sam od onih građana Zagreba koji su osjetili neku nadu da se ipak može bolje nego s bivšom gradskom vlasti”, kaže, te dodaje da ni on, ni njegova zajednica nemaju “nikakvog interesa za stvaranje problema”.

Osim, dodaje, “u segmentima u kojima moramo upozoravati na stvari koje smatramo da loše ne samo za nas, nego općenito za manjine, a onda i za civilno društvo i demokratsku kulturu u gradu”. Tu spominje i mjere štednje, koje, po njemu, u nekim detaljima idu preširoko, pa, na primjer, neka zajednica koja tiska dvije knjige godišnje i za to dobije novac od grada, sad može računati na sredstva za – pola knjige.

Samopretvaranje u posmrtnu povorku

Vukobratović smatra i da je sam ovaj izlazak na dodatne izbore, na neki način, popularizacija svojevrsnog “coming outa” za zagrebačke Srbe, da se ljudi, pogotovo mladi, naviknu da se otvoreno priča o srpskom identitetu. “Često srpska zajednica samu sebe stavlja u kontekst da se pretvara u posmrtnu povorku, stalno pričamo o žrtvama jednog ili drugog rata. Što je s jedne strane okej, jer imaš neku odgovornost prema žrtvama, ali s druge, ako cijela zajednica vidi sebe samu isključivo u kontekstu žrtava, a drugi dio je vidi isključivo u kontekstu zločina, onda smo stvarno u ozbiljnom problemu”, priča budući gradski zastupnik.

A onda prelazi na budućnost. “Mi želimo biti jedna od zajednica koje guraju ovu zemlju u pozitivnijem, demokratičnijem, multikulturalnijem smjeru, s boljim poštivanjem ljudskih i socijalnih prava, da se srpska zajednica, dakle, prepoznaje kao netko tko je dio priče koja gura Hrvatsku u boljem smjeru”.

“Srpski svet” zvuči kao naslovnica tabloida

Kako, ipak, u uvijek živahnoj regiji nimalo ne nedostaje pojava i priča koje sve skupa guraju u negativnom smjeru, pitamo i možemo li, kad bude izabran, smatrati da i u zagrebačkoj Gradskoj skupštini postoji djelić “srpskog sveta”? “Hahahaha, ma ne, ne možemo. Što je, uostalom, “srpski svet”? To meni zvuči kao naslovnica tabloida, a ne kao politika. Iza toga nema ništa konzistentno. Priča o tome da Srbija ili neka ovdašnja zemlja uopće ima tu moć da utječe na odnose u regiji je odavno završila. Mi ne živimo u ranim devedesetima, ne?”, argumentira Vukobratović.

Stoga sve namjere agresivnog proširenja utjecaja, bez obzira s koje strane dolaze (poimenice je spomenuo Vulina i Milanovića) doživljava fantazijama, namijenjenim isključivo domaćoj publici. Njihov efekt je, međutim, pogoršanje međunacionalnih odnosa, što uvijek ide na štetu manjina.

Ljudi, naša društva su multikulturalna

“Poticanje tenzija najmanje odgovora Srbima u Hrvatskoj ili Hrvatima u Srbiji. Na nama je da utječemo na institucije i vlasti jedne i druge zemlje da relaksiraju odnose, a s druge strane i da u svakoj od zemalja stalno upozoravamo da su naša društva, zapravo, multikulturalna.

Dakle, da je prisutnost drugih normalna, da nije neprijateljska, nego korisna i vrijedna, te da bolje opisuje karakter tih društava od prevladavajuće monističke jednonacionalne opsesije kakva vlada kod dobrog dijela političara. Manjine su i općenito u društvima važne jer imaju dodatni demokratski potencijal, a kod nas su možda još i važnije”, zaključuje Nikola Vukobratović, od nedjelje prvi Srbin u aktualnom sazivu Gradske skupštine Grada Zagreba.

Članak je prenet sa portala Telegram.hr.