Pupovac: Jesen 1991. bila je strašna. I za Hrvate i za Srbe

Naime, Krizni štab općine Slavonska Požega, kao izvanredno tijelo upravljanja, objavio je 28. listopada 1991. naredbu o evakuaciji 26 sela s područja općine. Naredba je predviđala obavezu napuštanja domova za više od 2000 stanovnika, a odnosila se samo na sela s većinskim srpskim stanovništvom. Njome su bili obuhvaćena mjesta u podnožju Psunja i Papuka: Oblakovac, Vučjak Čečavski, Jeminovac, Šnjegavić, Čečavac, Koprivna, Rasna, Pasikovci, Kujnik, Orljavac, Crljenci, Sloboština, Milivojevci, Podsreće, Vranić, Nježić, Požeški Markovac, Klisa, Ozdakovci, Poljanska, Kantrovci, Gornji Vrhovci, Lučinci, Oljasi, Smoljanovci i Ruševac.

Obaveza evakuacije se nije odnosila na većinski hrvatska sela koja se nalaze na istom području. Naredba civilima pravdana je potrebom zaštite stanovništva od borbenog djelovanja JNA i srpskih paravojnih formacija. Dan nakon naredbe započela je vojna operacija “čišćenja terena” koju su vodile jedinice HV-a s područja Požege i Nove Gradiške. Suprotno najavljenoj namjeri osiguravanja stanovništva od terorizma, operacija je uključivala sustavno spaljivanje većine stambenih objekata u selima ranije naseljenima srpskim stanovništvom, što je onemogućilo povratak izbjeglima ne samo neposredno nakon operacije, nego i u narednim desetljećima.

Dio stanovništva koji se nije mogao ili želio “evakuirati” ostao je u svojim domovima ili se okupio u selima Vučjak Čečavski i Šnjegavić. Više desetina neevakuiranih osoba ubijeno je u selima Vučjak Čečavski, Šnjegavić, Ruševac, Čečavac, Oljasi i Ozdakovci. Poimenično je popisana 41. žrtva. Više od polovice ubijenih bile su žene, kao i osobe starije životne dobi. Trinaest tijela je pronađeno 2000., ali uglavnom nisu identificirana. Ostale žrtve službeno se vode kao nestala lica.

Majka pravoslavna

Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,
oh, ta kuća b’jedna! –
tražeć okom i rukom kol’jevčicu malog Jove,
ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čađa tavna –
ti, slomljena krepka grana, najbjednija međ ženama,
majko pravoslavna!

Jesi li se nahodala nogama što jedva nose
oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju,
kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l’ je vuci rastrgoše il’ je sakri šuma tavna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i ml’jeko,
majko pravoslavna?

Je si li se naplakala nad sudbinom druga svoga,
o, druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa ga izmlatiše,
mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on, koga srce vuklo djela vršit teška i slavna,
kao hromi se bogalj vrati da ti umre na rukama,
ženo pravoslavna.

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
o, jamo prokleta!
Gdje sa grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna?
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
majko pravoslavna.

Bl’jediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,
bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje
i nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada
prometnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
– Šutiš. Bl’jediš. I oreol mučeništva već te kruni,
majko pravoslavna.

U popaljenom srpskom selu
kod Vrginmosta
(1943)
Pesma Vladimira Nazora, recitovana na komemoraciji

“Jesen 1991. bila je strašna. I za Hrvate i za Srbe. Strahote Hrvata prešle su u svenacionalnu službenu priču. Strahote Srba ili se teško probijaju u tu priču ili ostaju nepoznate. Jedna od takvih priča je i ova ovdje u Jeminovcu, nedaleko od mjesta gdje je porušen nepojaman spomenik Vojina Bakića podignut nepojamnom herojstvu i stradanju naroda Slavonije”, izjavio je Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog narodno vijeća tijekom komemoracije u Jeminovcu, naglasivši kako je “Srpski demokratski forum 2010. godine podnio kaznenu prijavu proti 5 osoba koji su bili na odgovorni pozicijama civilne i vojne vlasti zbog ubojstva više od 40 civila i paljenja premo oko 600 kuća i blizu 600 gospodarskih objekata. Do danas traju izvidi.”

“Možda će netko reći da država s ovim nije imala ništa i da se radi sve da se utvrdi sudbina nestalih a odgovorne privede pravdi. Možda će reći, ali u ovom slučaju ni to ne govori. O ovome se šuti. Kao da je riječ o ničijim selima i ničijim ljudima. Što se više o ovom i o drugim sličnim mjestima šuti jača potreba da se šutnja prekine”, istaknuo je Pupovac.

“Ako zbivanja tokom ove nesretne akcije stavimo u malo širi kontekst etničkog čišćenja Zapadne Slavonije, govorimo o 197 sela, gradova i gradića sa preko 52.000 protjeranih tokom cjelokupnog trajanja rata. Ovi podaci drastični su i bez ikakvog političkog i bilo kojeg drugog konteksta. O njima se jako malo zna i to je krivica svih nas. Kada govorima o nestalima u ovom slučaju imamo tipično zataškavanje na djelu. Činjenica da za gotovo polovina nestalih nema referentnih uzoraka prema kojima bi se identificirala tijela dovoljno govori o tome da postoji smišljena namjera da se nikada ne dogodi razotkrivanje sudbine nestalih. Ne želim da optužujem jednu ili drugu ili treću stranu. Ovo je primjer koji govori o tome da se sudbine nestalih u najvećem broju neće razotkriti, sve dok obje strane ne počnu blisko da sarađuju”, rekao je Veran Matić, specijalni izaslanik predsjednika Srbije za rješavanje pitanja nestalih sa Republikom Hrvatskom naglasivši kako “ovi događaji u 26 sela Požeške kotline imaju i karakter prvog etničkog čišćenja na prostorima bivše Jugoslavije. od kojih su 23  potpuno uništena, po pisanoj naredbi državnog organa, prvoj i jedinoj u Europi posle Drugog svjetskog rata, zbog koje niko nije procesuiran ni pred međunarodnim ni pred domaćim sudovima”.

Polaganju vijenaca i paljenju svijeća za sve žrtve ovog zločina prethodio je crkveni obred, pomen, kojeg je predvodio Jovan Ćulibrk, slavonsko – pakrački episkop SPC-a, a uz vijeća srpske nacionalne manjine ubijenima su se poklonili i predstavnici antifašističkih udruženja s područja požeško – slavonske  županije, kao i SDSS-ovci  spomenute županije.

Nakon komemoracije u Jeminovcu, Milorad Pupovac i Veran Matić, poklonili su se ubijenim civilima mađarske nacionalnosti iz Donjih Grahovljana, ubijenima 1991. od strane „naših sunarodnjaka Srba“, kako je naglasio Milorad Pupovac, položivši vijence na spomenik koji je tim žrtvama podignut u Dragoviću.