Paragraf – Tko dijeli civilne žrtve (VIDEO)
Izvor: VIDA
“Četvrtog avgusta 1995. ujutro rano počele su da padaju granate. To je tako padalo, padalo, odjednom se smirilo. Mi se dogovorimo, treba ići da bježimo. Ići ćemo uz bijeg ja i mlađi sin Siniša od 12 godina. Ići ćemo sa traktorom i prikolicom da povezemo garderobe, hrane i toga što više. Tu su bili rođaci, bila čitava kolona vozila, traktora i auta i sve. I moji roditelji i svi krenuli smo. Tako smo mi prošli ta dva sela. Ima onda polje što stoka se tu hrani i pase. Prošli smo i to polje i stižemo bliže šume. Pored nas prođe auto jedan i ja čujem odjednom pucnjavu. Sa svih strana metci fijuču oko mene. Ja sam spustila glavu dole da ne dobijem metak u glavu. Ja ne znam da su moji već maratvi tu. Traktor silazi iz cestu dole. Prikolica se prevrće i ja udaram glavom od zemlju. Prikolica me prignječava preko stomaka i ja sam tako nesvjesna. Ja ne znam ništa što se dešava. Nailaze moji roditelji i njih zaustavlja hrvatska vojska. Oni su i pucali”.
Nevenka Dobrić, tog je četvrtog kolovoza 1995. na Banijskoj cesti ostala bez 12-godišnjeg sina Siniše i svekra Petra, koji je vozio traktor i koji se do danas vodi kao nestali, iako se zna mjesto gdje je pokopan.
Nevenkina odvjetnica je Slađana Čanković. Kaže da je tijekom parničnog postupka pred sud izvedeno više svjedoka.
“Znači oni su svjedočili kako je došlo do pucnjave, tko je pucao, koji pripadnici Hrvatske vojske su pucali”.
Nakon pucanja po koloni civila Hrvatska vojska muškarce, među kojima je i Nevenkin otac, odvodi u zatvor, a žene puštaju. Zahvaljujući dobrim ljudima iz kolone, Nevenka i njezina majka uspjevaju Sinišu pokopati u bosanskoj Kostajnici, da bi ga kasnije o svom trošku ekshumirali i pokopali u obiteljskoj grobnici u Sremskoj Kamenici.
“Napisala sam pjesmu koja piše na spomeniku.
Oj teška sudbino pusta Krajino,
što uze mene mlada, za ne tugujem sada.
Uze mene od majke, oca i brata,
da ja mali moram biti žrtva rata.
Nisam kriv, ali nisam ni živ.
Sada je tu s nama, malo mi je lakše što mu mogu otići na grob kad zatrebam. Kad mi dođe da trebam da ga obiđem, da mu upalim svijeću, ondesem cveće i da malo s njim tamo popričam. Ali je to jako teško, velika bol i tuga. Već tolike godine, velike je 28 godina prošlo. Jako teško”
