Mrđan Bajić: Kako sam preživeo koronu

18. June 2020.
Biseri iz intervjua Mrđana Bajića, našeg najvećeg vajara, Nedeljniku, posle iskustva sa indukovanom komom i Covidom 19.
N440-Mrdjan-773x1024

„Svaki Italijan, svaki Francuz, ko god, odmah može da pogodi kada vidi svoje
zemlje okrenutu naopako da se rado o mapi baš njegove zemlje. Mi ne možemo.
Mi ne znamo gde su granice naše zajednice. Kako izgleda oblik teritorije kojoj
pripadamo. Pošto ne znamo gde su granice zemlje u kojoj živimo, ne znamo ni
dokle doseže naša odgovornost“

Kad sam se probudio, (iz kome)rekli su mi „Danas je 6. april i to je istorijski dan, a
vi dišete ponovo i neka vam je ovo drugi rođendan“. Pomislio sam „Otkud se ovi
Slovenci još uvek sećaju da je 6. april dan bombardovanja Beograda?“ Bio sam i
dalje ubeđen da sam u Trbovlju u Sloveniji a nisam se uošte čudio što mi se ne
obraćaju na slovenačkom – već što znaju srpske tragične datume“.

Da, namera mi je da uplašim vaše čitaoce kako bi vodili računa o sebi ali i o
drugima. Utešno: u bolnici sam našao jednu veliku dobrotu meni nepoznatih ljudi
koje sam video samo u belim kombinezonima i skafanderima sa vizirima i
maskama. Od tada stalno mislim kako od silnih diota koje upravo gledamo po
televizijama propuštamo da brinemo o pravim herojima koji nevidljivo hodaju oko
nas i o dobroti koja u ovoj zajednici nije nestala“.

Sada kada sam izašao, prijatelji mi se žale na period zatvorenosti po kućama, ali ja
u to imam malo drugačiji uvid i u šali im govorim „ Dajem tri dana intubiranosti za
tri meseca kućne izolacije“.

Da smo imali u martu 1989. godine u Beogradu pokret „Svaki život je važan“ onda
kada su ubijene 23 osobe tokom demonstracija na Kosovu i da smo o njima mislili
kao o građanima Srbije koji imaju demokratsko pravo da kažu svoje političke
stavove, možda bi stvari danas bile drugačije. Ovako kada mislite da demokratije

nije baš za sve, onda se u jednom trenutku ispostavi da je nema dovoljno ni za
vas.

Mesto memorije za Zorana Đinđića treba da bude bačeno među prolaznike, u
gužvu, tamo gde ljudi i inače prolaze, a ne na nekom usamljenom parkovskom
mestu – jer čitav koncept koji smo kao auturi predložili jeste da se Đinđićev glas
trajno vrati među građane, koji ga svojevremeno možda nisu jasno čuli.

Kompletan intervju potražite na Nedeljnik.rs.

Click