Milorad Pupovac – Tko se ne sjeća stradanja drugih, nepotpuno se sjeća svojeg stradanja

Autor: Milorad Pupovac

Ove smo se godine okupili u okolnostima sukobljavanja o priznavanju zločina (naročito o pitanju priznavanja ili nepriznavanja zločina genocida) počinjenih tokom ratnog raspada zajedničke države Jugoslavije i zločina počinjenih tokom II svjetskog rata okupirane jugoslavenske države, a naročito na prostoru kvislinške Nezavisne države Hrvatske.

Ovom prilikom i na ovom mjestu želim samo reći da nas smeta svaka politička upotreba sjećanja i boli, svako negiranje zločina počinjenih i u jednom i u drugom periodu, ma od koga dolazili. Politička upotreba sjećanja na zločine smeta nas zato što se njom nerijetko vrijeđa dostojanstvo žrtava, a negiranje nas boli zato što se time čini novi krimen prema žrtvama. Zato smo i protiv i jednog i drugog jer ili vrijeđaju dostojanstvo sjećanja ili predstavljaju prijetnju onima koji se sjećaju.

Onima koji u ovom sukobljavanju sudjeluju, nama koji smo ovdje okupljeni i drugima do kojih naše poruke mogu doseći, želim reći ono što sam naučio u ovih više od 30 godina borbe protiv ratova i njihova naslijeđa – tko se ne sjeća stradanja drugih, nepotpuno se sjeća svojeg stradanja.

Upravo na ovom mjestu i ovom prilikom sjećanja na glinske žrtve naša je obaveza da upozorimo na trend obnavljanja i normaliziranja ustaškog pozdrava “Za dom, spremni!” u javnom i političkom životu (uključujući i najviše predstavničko i zakonodavno tijelo). Taj pozdrav predstavlja prijetnju prema svim narodima žrtava nad kojima je za vrijeme Nezavisne države Hrvatske, znači i prema Srbima, počinjen genocid.

Naša je obaveza da danas podsjetimo da je ovo mjesto stradanja i komemoriranja kao takvo upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Na žalost, to se na ovom mjestu ne vidi osim po ovoj komemoraciji koju održavamo jednom godišnje. Ono po čemu se moglo vidjeti uklonjeno je 1995. godine.

S obzirom na to da je sve manje onih koji znaju a sve više onih koji ne žele da se zna što se dogodilo na ovom mjestu, ove ću godine ponoviti osnovne činjenice o tri pogroma koja su ustaše u Glini organizirale i počinile od sredine maja do početka augusta 1941. godine.

Prvi je pogrom organiziran sredinom maja 1941. s ciljem eliminacije svih muškaraca srpske nacionalnosti u dobi “od 16 do 60 godina”. Tom je prilikom u Prekopi, nedaleko od Gline, ubijeno oko 450 ljudi, a prva je žrtva bio Ilija Letić, domaćin kuće preko puta ovog mjesta. Među prvima koji su o tome napravili alarmantan izvještaj bio je katolički župnik Franc Žužek. Jedini preživjeli iz ovog pogroma bio je Nikola Samardžija.

Drugi se pogrom dogodio krajem jula iste godine. U njemu su pobijeni Srbi s područja Topuskog, kojima je bilo rečeno da idu “na prisilan rad u Liku”. Njih preko 300 su ubijeni obredno, hladnim oružjem u glinskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja presvete Bogorodice. Zločin je počinjen noću, u središtu mjesta, a ne u šumi kao prvi i treći. Nakon što su poklani odveženi su u šumu Latinovo pored Novog Sela Glinskog. Jedini preživjeli iz ovog pogroma bio je Ljuban Jednak, koji je doživio historijski egzodus Srba pred VRO “Olujom”.

Treći je pogrom počinjen početkom augusta te godine. U njemu su pobijeni Srbi s područja kotara Vrginmost, njih oko 900 (ustaše su popisale 972 muškarca srpske nacionalnosti), koji su se odazvali na javnu kampanju “pokrsta”. Iz Vrginmosta, gdje su bili okupljeni i evidentirani, a potom odvojeni od svojih porodica i kamionima sprovedeni su u Glinu u Bogorodičinu crkvu. Tu su najprije ispred nje bili opljačkani pa zatim u nju zatvoreni. Nakon što su u nju bili skupljeni, iz nje su njih 100 odvezeni u mjesto Žutak pored sela Viduševac, a njih 800 u šumu Latinovo kod Novog Sela Glinskog. Tamo su svi pobijeni iznad već iskopanih jama. Nijedan se nije spasio.

Pravoslavna crkva Rođenja presvete Bogorodice do temelja je srušena ubrzo nakon trećeg pogroma. Da nije bilo tako, danas bismo vjerovatno obilježavali 200 godina od njezina podizanja. Da nije bilo tako, moguće da mnogo toga ne bi bilo tako kako je bilo.

Sa ova tri pogroma Glina je postala mjesto najmasovnijeg zločina počinjenog u NDH izvan sistema koncentracijskih logora smrti kao što su Jadovno i Jasenovac. Već onaj prvi Slavko Goldštajn u svojoj knjizi 1941 – godina koja se vraća je napisao da ima obilježja “genocidne radnje”.

U spomen na ova tri pogroma na crkvištu nekadašnje Bogorodičine crkve sagrađen je 1969. godine Spomen dom žrtava fašizma. Služio je kao mjesto društvenog života Glinjana i naroda glinskog kraja. 1987. uređen je prostor spomen muzeja. 1991. su na prostor ispred Spomen doma postavljena imena svih žrtava i prvog i drugog i trećeg pogroma. 1995., potkraj septembra, godine glinske vlasti donose odluku o preimenovanju Spomen doma u Hrvatski dom. Gradsko vijeće Grada Gline u oktobru 2014. donijelo je odluku o zabrani komemoriranja žrtava dvaju glinskih pogroma, jul-august, ispred Spomen doma koji je postao Hrvatski dom. Početkom aprila ove godine gradonačelnik Gline na društvenim mrežama najavljuje projekt rekonstrukcije “zgrade Hrvatskog doma” u svrhu “kulturnih i društvenih događanja”, a za što su osigurane “sve potrebne dozvole”.

U spomen vrijeme kad je Josif Runjanin praizveo hrvatsku himnu “Lijepa naša domovino” u društvu domaćina i svojih prijatelja pripadnika ilirskog pokreta u kući glinskog trgovca, Srbina Petra Peleša, ista je obnovljena 2006. godine na inicijativu predstavnika Srba u Vladi RH. Na isti poticaj Vlada je kuću kasnije otkupila, a 2017. — 2018. na kuću je postavljena tabla “Kuća hrvatske himne”. Nakon obnove ove kuće oštećene u potresu na pročelje još nije vraćena ranije postavljena tabla. Ostale su samo ranije informativne table s likovima Runjanina i bana Jelačića na ulascima i izlascima iz Gline. Nadamo se da će se tabla vratiti a započeti program uređenja Kuće hrvatske himne biti završen. Također se nadamo da će u njega uz druge eksponate biti postavljen pianino Peleševih na kojem je Runjanin praizveo hrvatsku himnu, a koji je SKD “Prosvjeta” donirala u Muzej Srba u Hrvatskoj, koji se kasnije integrirao u Hrvatski povijesni muzej. 

Očekujemo da se najavljena obnova Spomen doma neće odvijati bez uključenosti vodećih institucija srpske zajednice koje vode računa o kulturi sjećanja te da će ime Spomen doma biti vraćeno. Također se nadamo da će se vratiti tabla s natpisom Kuća hrvatske himne i da će njezino uređenje kao muzeja biti privedeno kraju. Svaki drugačiji postupak razumjeli bismo kao nastavak brisanja stvarnog i simboličkog naslijeđa Srba u hrvatskom kulturnom i političkom životu, a nevraćanje naziva Spomen dom primjerom negiranja zločina koji je počinjen na mjestu na kojem je podignut.

Kao što sam rekao na početku – tko se ne sjeća stradanja drugih, nepotpuno se sjeća svojeg stradanja. Zato ću ovdje podsjetiti na neke od zločina koji su ovdje počinjeni nad našim susjedima Hrvatima. Od 1991. do 1995. neki su Srbi počinili teške zločine pljačke, rušenja, protjerivanja i ubijanja pripadnika hrvatskog naroda u selima kao što su Novo Selo Glinsko, Gornje Jame i Joševica. Katoličke crkve, a među njima najistaknutija crkva sv. Ivana Nepomuka, također su bile porušene.

Na kraju, netko bi mogao pomisliti da se zločini različite vrste ne mogu uspoređivati zbog razlika koje među njima postoje. Možda doista ne možemo, a možda i možemo, ovisno o tome na koji zločin mislimo. Ono što nesumnjivo trebamo, prije svake usporedbe i rasprave o njima, trebamo ih osuđivati, a stradalih se trebamo sjećati. Zato i mi večeras trebamo trebamo reći:

Neka im je vječni pomen!
Počivali u miru!