Iva Radić već 29 godina traga za ocem: Ni pušku nije mogao držati, bio je distrofičar, a iz Vukovara ga je odveo čovjek kojeg je smatrao prijateljem

20. November 2020.
Čika Jovice, mooolim vas reci te mi, gdje ste odveli mog tatu – zavapila je prije godinu dana pred kamerama Iva Radić čovjeku kojeg je kao osmogodišnjakinja vidjela da kod tadašnjeg vukovarskog Veleprometa 1991. odvaja njenog oca od obitelji i odvodi ga u nepoznato. Navodno su Miju Radića tog kobnog dana prebacili u Negoslavce na ispitivanje i od tada mu se gubi svaki trag. Bio je nepokretan, distrofičar, nije mogao držati pušku, nikome nije naudio, jedini krimen mu je bio što je Hrvat. Njegovi krvnici nisu marili što je bio u invalidskim kolicima, što je spletom okolnosti od ratnih razaranja otišao na srpsku stranu.
800px-Ploca_grad_Vukovar_221208
Foto: Roberta F./Creative Commons

– Nikad ne plačem, ali sjetim ga se bezbroj puta, prepoznajem ga u pjesmama, u uspomenama, u mirisu neke hrane, čuvam igračke koje mi je kupovao… Odveo ga je pripadnik srpske paravojske Jovan Radan, a što je najžalosnije, njega je moj otac smatrao prijateljem – priča nam Iva. Ona i majka joj Jelena već gotovo tri desetljeća ga traže, osluškuju svaki i najmanji trag koji bi otkrio kakvu je sudbinu Mijo proživio, godinama su pregledavala logore, nakon ekshumacija je svaki dan odlazila… Među prvima je, kaže, prijavila nestanak.

Posjetili smo ih u kući u Zelenoj ulici na Sajmištu. Iva nas je dočekala s dvomjesečnom djevojčicom u naručaju, tu joj je i sin, šesnaestogodišnji Denis. Dala mu je, kaže, internacionalno ime, a sad je kćerkicu nazvala po ocu. Čim je rodila, govori nam, osjetila je neobičan životni mir. Ne zna nam to objasniti, govori dok nježno gladi djevojčicu po kosi.

Što se dogodilo nakon što je cijela regija vidjela njen susret s Radanom pred kamerama, da li im je itko išta javio, ima li naznaka da će konačno doznati istinu o ocu, pitamo je godinu dana nakon što je cijela regija vidjela tv prilog.

– Kako ja mogu znati di je tvoj otac – pita je Radan tada svjestan da ga snimaju.

– Pa tako šta ste ga odveli.

– Kako možeš reći da sam ga ja odveo?

– Pred mojim očima.

– Lažeš, garant lažeš…

-…pred očima moje majke i moje sestre…

– Nikad nikog nisam odveo, nije tačno!

– Smatrao vas je prijateljem.

– Pa bili smo prijatelji.

– Samo vas molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili…

– Ma nisam, nisam to radio… – podiže glas proćelavi grmalj od čovjeka naslonjen na vrata svog terenca. Nekada je prije rata vozio viljuškar.

– Moram pokopati svog oca, znate da nije nosio oružje. Bio je Hrvat, ali znate da je oženio Srpkinju i otišao u Srbiju kad je zaratilo, shvaćate da mu nije bilo do rata. Ništa nije uradio… – odgovara mu Iva.

Taj razgovor je potresao nju, a dotičnog gospodina, čini se, niti malo. Kako je to moguće da takvi ljudi nemaju ni trunku savjesti nakon toliko godina, pita se. Njen otac je, priča nam, imao rodbinu u Splitu, majku, oca i tri sestre.

– Kad su počela razaranja grada obratio im se, ali oni su mu odgovorili da mogu primiti samo njega i mene, a mamu i dvije sestre iz njenog prvog braka nipošto – priča Iva, a njena majka na to teško uzdahne.

– Meni je bio žao njega u tom trenutku, zašto su ga tako odbacili. Lako šta nisu podnosili mene i moje kćeri. On je to, naravno, odbio i ostao sa svojom porodicom. Odlučili smo teškom mukom da pređemo tu do mog rodnog mjesta, onda smo se smjestili u obližnje Odžake gdje i danas živi moja najstarija kćerka – govori Jelena.

Do njih su tada svaki dan dopirali zvukovi bombardiranja Vukovara, slušali su radio, a Iva se sjeća da je otac često plakao i gledao put grada. Pogotovo kad bi čuo tko je sve od njegovih prijatelja i poznatih poginuo. Uputili su se nazad u grad čim se pročulo da su razaranja prestala, ali kod Veleprometa njihov je cijeli život tog 8. studenog zaustavljen. Iz kolone vade njenog oca i odvode ga u nepoznato.

– Nikada neću zaboraviti taj njegov pogled dok su ga odvodili, ali tješili smo se da poznamo Jovana, da mu ništa neće uraditi. Otac je bio nepokretan, nadali smo se svaki dan da će nam se vratiti.

I tako su prolazili dani i godine. Jelena se obraćala i raznim vidovnjacima, govorili su da je Mijo u Splitu. Jednom je nazvala njegove, a živjeli su, kaže nam, negdje na Neslanovcu.

– Netko je digao slušalicu i pokušavao je nešto reći s druge strane, onako je netko stenjao, ja sam kriknula, evo zna Iva za to – priča Jelena.

– Opet sam skupila snage i nazvala šogoricu, veli ona meni da ništa nisam čula, da tu nema nikoga, preklinjala sam je ako nešto zna o mom Miji da mi kaže, a ona kaže meni da nema Mije, da ne znaju ništa – sva se strese dok govori o tome. Žao joj je, kaže, što nikada Ivu nitko od njih nije nazvao, ni kad su joj umrli baba ni djed…

Godinama je progoni kako je njen suprug skončano, kako su se odnosili prema njemu…

– Jer sam nije ni na zahod mogao, bio je distrofičar, ja sam se o njemu brinula, a bio je, znate, jako inteligentan čovjek – ponosna je Jelena. Kad su njega odveli njih dvije ostale su isprva na Veleprometu, svaki dan su pitale za oca i kad će ih pustiti, a vojnici su s prezirom Jeleni odgovarali da je kuhala za ustašu.

U njihovu kuću su se bili smjestili ljudi iz Crvenog križa, a sve vrijedne stvari su bile pokradene. Konačno su malo po malo ona i kćer nastavile život u Vukovaru, a starije sestre ostale su u Odžacima. Bilo je teško u polupraznoj i oštećenoj kući ponovo svijati život. Iva se prisjeća se da se igrala u susjedstvu s djecom teta Jagode koja mi je znala reći da me voli. Jednom je, priča nam, ušla u njihovu kupaonu i na zaprepaštenje vidjela perilicu rublja iz svoje kuće.

– Sigurna sam u to da je naša, jer mama i tata su kupili novu neposredno pred rat, a ja sam urezala šestarom svoje ime na nju. Šta da vam kažem. A mama je tu ručno prala rublje, teško smo živjeli… Odrastala sam pod srpskom okupacijom, išla u školu, nije bilo lako, nisam imala puno prijatelja, za njih sam bila Hrvatica. Poslije reintegracije sam bila Srpkinja…

Potresna priča Ive i njena majke Jelene došla je i do nadležnih za pronalazak nestalih s obje strane granice, a protiv Jovana Radana DORH je još 2007. godine podigao optužnicu, sumnjiči ga se za ubojstvo civila i za silovanje, ali on mirno živi u Novom Sadu, a svake godinu pred obljetnicu pada Vukovara, u obitelji Radić jačaju emocije. Iva živi i radi u Beogradu, ali tih dana obavezno je rodnom gradu. Jelena se snalazi sama i, pored visokih sedamdeset godina i bremenita zdravlja, uzgaja sadnice kućnog cvijeća i trajnica koje prodaje na vukovarskoj pijaci jer penzija je, kaže, mala.

– Izbijem neku paricu za sebe i ovog psića, za auto…

Iva je, na bakinu radost, ovaj put stigla s prinovom, ima četvoro unučadi i to joj daje snagu. Trudnoća i porođaj, a i izvanredno stanje zbog epidemije, usporila je Ivine napore da progoni čovjeka kojeg smatra glavnim krivcem za nestanak oca.

– Na žalost, nikakav znak nakon emisije nismo primili, nikakvu vijest. Ali stupila sam u kontakt sa ženom koju je silovao isti taj čovjek. Njoj je užasno teško, ali nadam se da ćemo na proljeće nastaviti postupak protiv njega – odlučna je. Nikad neće odustati u potrazi za ocem iako je sve svjesnija da joj protok vremena nipošto ne ide u prilog.

– Znate, kad sam išla na susret s Radanom, cijelo jutro sam mislila da će me pregaziti autom. Mislila sam da se neće ni zaustaviti, da ću mu se baciti pod auto, bila sam spremna da ću tog jutra završiti u bolnicu. Nisam znala da li će zapucati, udariti me…Ali nakon razgovora sam shvatila da njega nije uopće briga za mene. Dva – tri dana nakon što smo bili kod njega, novinarka ga je zvala da vidi je li se možda predomislio, hoće li mi ipak ispričati gdje je odveo mog oca, ali njegova žena je rekla da je on sa društvom na Dunavu i da radi fiš… Na njega može samo zakon utjecati. Polažem nadu u Verana Matića, on je izaslanik Predsjednika Srbije za nestale, koji se zbilja zauzeo. Odlazio je kod Radana i nadala sam se da će njemu nešto reći, ali ništa. Tužilaštva nam ne surađuju, ja ipak teretim državljanina Republike Srbije, srpske nacionalnosti, i to je sad prebacivanje loptice. Vi nama, mi vama… – svjesna je situacije.

– Našla sam se tu u Vukovaru sa ženom koju je silovao, išle smo u tužilaštvo u Srbiji i u Osijeku. Njen slučaj je pred tužilaštvo Srbije. Na proljeće ćemo nešto opet pokušati. Mislim da ipak najviše možeš sam – pomalo je rezignirana Iva.

– Jedino što hoću je da ga jednog dana sahranim, ali stoput sam rekla da tragam za istinom koje se ustvari jako bojim. Kad bismo mu pronašli ostatke, onda bismo saznali na koji način su ga usmrtili, razumijete me.

– Idem čiste duše, to mi daje snagu. Moj otac stvarno nikome nije ništa skrivio, bio je poput bespomoćnog djeteta. Da je uzeo pušku u ruke, bilo bi to drugačije. Jer kad uzmeš pušku, spreman si i da pogineš, zar ne? On je vjerojao ljudima, mislio ja da ima prijatelje na svim stranama, nikome nije zlo učinio i išao je otvorene duše u svoj grad. Da je bila slučajno obrnuta situacija, ja sam sigurna da mi on mene našao.

Tekst je prenet sa portala Slobodna Dalmacija.

Share