Doprinos Ljubomira Mihailovića na jačanju srpsko-američkih odnosa

24. August 2022.
Podsećanje na 28. juli 1914. i 1918. godine.
image (1)
Ljubomir Mihailović (desno, s kravatom) s razvijenom zastavom

Piše: Tomislav R. Simonović

Ljubomir Mihailović, (Beograd, 1874- Beograd, 1957.) iskusan i obrazovan diplomata, dokazao se radom u Otomanskom carstvu, u srpskim poslanstvima u Carigradu, Skoplju, Bitolju, zatim i u Rimu, Cetinju i Vašingtonu. Kako Srbija iz Rusije nije mogla da očekuje pomoć, srpska Vlada 14. oktobra 1916. šalje ga u Vašington da uspostavi dobre odnose sa ekonomski i vojno najmoćnijom zemljom na svetu. Ljubomir Mihailović postaje prvi poslanik Kraljevine Srbije u Americi. Njegov rad u srpskoj političkoj istoriji Prvog svetskog rata, bio je veoma zapažen, a zbog neslaganja s Pašićem njegova vrlo uspešna diplomatska karijera završiće se prerano u Vašingtonu.

Veoma značajan događaj u Americi desio se na dan 4. jula 1918., koji je organizovao Ljubomir Mihailović, kad je razvijena jugoslovenska zastava. Govorio je o Kosovskom danu:

„Kosovski dan nije dan žalosti i poraza, nego dan pobede – pobede časti i vere -postavši time naš najveći narodni blagdan. Na taj dan mi ne slavimo našu narodnu katastrofu, nego dan samopožrtvovanja naših dedova u odbrani slobodne vere protiv varvarstva i brutalne sile.“

Mihailović je prisutnima Kosovsku bitku uporedio s godinama 1914-1918. kad je srpski narod, još jednom kao 1389., branio svoju čast i slobodu do poslednjeg daha. Razlika je bila u tome što su Tursku zamenile tri zemlje iz „civilizovane Evrope“, Nemačka, Austrija i Bugarska jer su se novi dušmani spojili u savez sa starima, s Turcima i činili najgnusnije zčočine nad nezaštićenim srpskim civilima.

„Tako je srpski narod protiv sebe imao stare i nove Turke, nove neprijatelje njegove slobode. Narod koji je već jedanput prošao Kosovo, koji je ostao bez pedlja svoje domovine i krenuo u emigraciju da potone ili da pobedi“. Takav narod imao je za nagradu simpatije Amerike, zemlje u kojoj je omogućeno Mihailoviću da Amerikance upozna da ceo srpski narod u predanoj pobožnosti slavi uspomenu na veliku bitku između Srba i Turaka na Kosovu 1389.

Četvrti jul srpski diplomata Mihailović i zastava – 1919, Vašington

Jedan od važnijih događaja desio se na dan 4. jula 1918. godine, kad je Severno-američka Unija slavila dan pobede, najvredniji „amerikanski narodni blagdan“. Tog dana razvijen je jugoslovenski barjak u Vašingtonu.

„Za tu priliku osnovan je poseban odbor koji je u Vašingtonu priredio veliko slavlje. „Neopisiv je prizor, piše u referatu Jugoslovenskog Narodnog Vijeća Jugoslovenskom odboru, koji je sada nastao. Hiljade desnica pozdravljale su zastavu, a mnogima se oči orosiše suzama.“

Amerikanci koji su slavili svoj praznik, bili su u prilici da istovremeno vide narodne nošnje i običaje evropskih zemalja. Najvažniji događaj tog dana bio je razvijanje jugoslovenske zastave. Zastavu koju su razvili južni Sloveni, bila je neobična po izgledu. Po ideji Marjanovića, slikar J. Benković je uradio zastavu kao posebnu kombinaciju tri grba, srpskog, hrvatskog i slovenačkog: na plavom platnu koje je bilo opšiveno zlatnim resama, u sredini je bila elipsa s belim širokim obodom i belim krstom koji je na četiri dela razdvajao crvenu podlogu. Na svakom polju bilo je po jedno belo, zlatom izvezeno ćirilično slovo „S“. U sredini na dva crvena polja bio je po jedan jednoglavi beli orao, a između njih kockasti hrvatski grb. Događaj razvijanja zastave pratili su i visoki državni funkcioneri. Američki ministar odbrane Bejker dozvolio je da njegova deca, sin Džek i kćer Pegi obuku narodnu nošnju iz Like i da nose zastavu u svečanom defileu. Prilikom njenog razvijanja nadahnuto je govorio srpski poslanik u Vašingtonu Ljubomir Mihailović, kao i predstavnici drugih jugoslovenskih organizacija. Govor srpskog poslanika Ljubomira Mihailovića objavio je “The Washington Herald” 5. jula 1918. godine, kao i druge američke novine:

„Zastavu su od 13. ulice i Njujork avenije nosile četiri devojčice koje su predstavljale uniju tri zemlje i Amerike. Mala Pegi Bejker predstavljala je Ameriku, Alisa Grgović Srbiju, Margaret Gršković Hrvatsku i Karmen Toroman Sloveniju. Na čelo kolone bila je velika figura koja je predstavljala nacionalnog heroja Kraljević Marka koju je nosio Mićun Pavićević.“

„Razvijanju“ jugoslovenske zastave nije prisustvovao predsednik SAD Vilson, koji je u to vreme tumačio Amerikancima svoje nove poglede na odnose između naroda. Predsednik Vilson je na četvorogodišnjicu napada Austrije na Srbiju 28. jula 1918. između ostalog izjavio:

„Ovo se ne može obeležiti na prikladniji način do u crkvama. I, zato, pozivam narode Sjedinjenih Američkih država, svih vera i veroispovesti, da se okupe na svojim mesnim bogosluženjima, u nedelju 28. jula, u cilju davanja izraza svoje podrške sa ovim podjarmljenim narodom i njihovim ugnjetavanim i podjarmljenim rođacima u drugim zemljama, i da prizovu blagoslove Svemogućega Boga na njih i na stvar za koju su se zalagali“.

Posledice prisilnog penzionisanja Ljubomira Mihailovića bile su dalekosežne koje će se osetiti na rad Jugoslovenskog pokreta u Americi.

Click