Dječji logor Sisak – govor Milorada Pupovca
Ova djeca nisu bila ni nezbrinuta ni napuštena. Nisu bila ni djeca izbjeglica. Ona su bila nasilno razdovjena od svojih očeva i majki, od svoje braće i sestara nakon što su svi zajedno zarobljeni i odvedeni u logore na prostoru NDH ili poslani u logore Trećeg Rajha.
Odavde su djeca spašavana akcijama Dijane Budisavljević, a uz pomoć ljudi kao što su bili Jana Koch i Ante Dumbovića. Odavde su, kako se to tada govorilo, „kolonizirana“ u sisačke i zagrebačke porodice. Ovdje su djeca umirala. Od gladi, bolesti, prljavštine i hladnoće. Od tuge.
To su bila „kozaračka djeca“. Srpska djeca. Premda su većina njih bili u dobi u kojoj nisu mogla znati što to znači. Pa nisu mogla ni znati zašto pate i stradavaju.Kao što ni jedno dijete to ne može znati. Ni hrvatsko, ni bošnjačko.
Sudbina ove djece u vremenu ustaške NDH, kao i sudbina djece, kako hrvatske tako srpske i bošnjačke, koja su stradavala tokom strašnih ratnih devedesetih, treba biti shvaćena tako da djecu učimo tome što je što, a ne tko je tko. Što je loše, što je zlo a što dobro. Da ih učimo tome da hrvatstvo i srpstvo samo po sebi nije ni dobr ni loše nego su loše ideje, interesi, vjerovanja koja slijede ili mogu slijediti oni koji se nazivaju Srbi ili Hrvati. Da stradanje ove djece bude knjiga za poduku današnje i buduće djece. Da u toj knjizi piše o tome kako su ustaše i Ženska loza ustaške mladeži simbolizirali i bili zlo, a Akcija Dijane Budisavljević dobro. Da djeca danšnja i buduća znaju zašto je je Antun Najžer bio doktor zla, a Ante Dumbović učitelj dobra.
Hvala svima koji ste danas ovdje. Vi dolaskom ovamo činite dobro i za one koji danas nisu ovdje.
