Torcidaši Hrvati!

Piše Boris Dežulović

Nakon što su se prije tjedan-dva u kavezu riječkog stadiona na Rujevici takozvani navijači Hajduka iz udruge građana Torcida pojavili u svojim uobičajenim crnim majicama u bojama voljenog kluba, s otisnutim natpisom ‘Novinari crvi!’, a cijeli Split osvanuo išaran tom zvučnom parolom, u Ulici Petra Iljiča Čajkovskog – pod prozorima Torcidina štaba – osvanula je nova, još zvučnija: pravilnim, lijepim plavim slovima, navijačkim fontom preuzetim od talijanskih ultrasa, na zidu jedne zgrade od jučer se koči veliko – ‘Novinari Srbi!’.

Dugo sam stajao pred tim komadom street arta. ‘Novinari Srbi!’ Što to znači? Što bi trebalo značiti? Što su autori mislili da treba značiti?

Ovaj put, kako vidite, novinari – najveći, a zapravo jedini prirodni neprijatelji Torcide i takozvanih nogometnih navijača – nisu označeni ‘crvima’, ili kakvom drugom popularnom metaforom, ‘smećem’, ‘pičkama’, ‘govnima’, ‘kurvinim sinovima’. Gremij mozgova u obližnjim prostorijama ovaj put je odlučio ići do kraja.

– Štajaznan, meni je to malo tu mač – rekao je Debil, nećete vi znati Debila, jedan malo krupniji, s tetoviranim Isusom na izbrijanom potiljku.

– Ovo ti je tu mač? – pogledao ga je Gajba, Torcidin šef marketinga, iznenada i sam malo pokoleban pred dosta uspjelom skicom grafita ‘Novinari Srbi!’. – Možda da maknemo uskličnik?

– Nećemo cemzuru, jebate, pa nije ovo komunistička diktatura – pobunio se Torcidin art direktor, tanki jedan s Kmana, Pikaso ga zovu. – To je tradicijonalni hrvatski uskličnik iz opere Nikole Šubića Zrinjskog, šta san triba stavit na kraju, smajli, upičkumaterinu?

– Kako oćete – pomirio se tetovirani potiljak. – Ali da meni neko reče da san novinar, jebemimater ja bi mu golin rukama grkljan odgriza.

I mene je, eto, baš kao Debila, prvih pet minuta tupog piljenja u novi Torcidin likovni uradak mučila ista dvojba: je li grafit ‘Novinari Srbi!’ upućen novinarima ili Srbima? Poznajući po prilici jednaku naklonost Hajdukovih navijača i jednoj i drugoj društvenoj grupi, teško je ovako odoka bilo odrediti smatraju li oni novinare Srbima ili Srbe novinarima. Žele li mladi bilmezi, noseći majice ‘Novinari crvi’, metaforički reći da su crvi zapravo Srbi ili, istovremeno skandirajući ‘Ubij Srbina!’, metaforički pozivaju na ubijanje novinara? Toliko pitanja u samo dvije riječi: to mogu samo veliki pisci, poput neznanog Torcidinog umjetnika.

– Jebiga, ima i novinara šta nisu Srbi – reći će na to Debil. – Znan jednoga u Slobodnon Dalmaciji, naš čovik, Hrvat, ustaša i domoljub perekselens.

– Normalno da ima, debilu. Zato san i metnija ‘Srbi’, da se zna da mislin samo na novinare Srbe – objasnit će onda Pikaso, iznerviran što mora gubiti vrijeme na objašnjavanje očitog.

– Tako je – složit će se Gajba. – Pa neka oni dokažu da nisu, razumiš?

– Ko, Srbi? – zbunit će se Debil.

– Ne, debilu. Novinari.

– Da novinari dokažu da nisu Srbi?!

– E.

Za razliku od crva, naime, među novinarima zaista ima Srba, kao što i među Srbima ima novinara. Baš kao što, uostalom, i među navijačima Hajduka ima debila, i među debilima navijača Hajduka. Kako je pak solidno utemeljeno pretpostaviti da se Torcidin trust mozgova želi obračunati samo sa svojim neprijateljima novinarima i Srbima, grafit ‘Novinari Srbi!’ posve je izvjesno oslobođen svakog metaforičkog učitavanja, i obraća se – kako, najzad, na zgradi u Čajkovskoga ulici lijepo i čitko piše – baš ‘novinarima Srbima’. Ne piše, štajaznam, ‘novinari velikosrpski agresori i koljači!’ niti piše, recimo, ‘novinari Novosti Srpskog narodnog vijeća Srbi!’: svi, jebiga, znaju da novinari nisu stvarni, pravomoćno osuđeni pripadnici srpskih paravojnih jedinica, kao što je opće poznato da među novinarima srpskih Novosti nema stvarnih, etničkih Srba.

Ovo se, naprotiv, čita baš kao što piše, ‘novinari Srbi!’. Ontološki svedeno, jednostavno, jednoznačno. Kao, recimo – eto zgodnog primjera – popularni navijački slogan ‘Mi Hrvati!’. I među navijačima ima Hrvata, i među Hrvatima navijača: kad tako skandiraju ‘Mi Hrvati!’, mladi bilmezi sasvim izvjesno ne žele reći ‘debili Hrvati!’ niti ‘mi debili!’. Lako je, kako vidite, ustanoviti što ne žele reći. Mrvu je teže utvrditi što zapravo reći žele.

‘Mi Hrvati’, metnimo, znači točno što i ‘vi Srbi!’ ili ‘oni Urugvajci!’. Dakle, baš ništa. Mogli su jednako tako reći i ‘mi sezonski konobari!’ ili ‘vaterpolisti Mađari!’ ili – shvaćate – ‘novinari Srbi!’. Osim što su ‘novinari Srbi!’ na koncu zaista i rekli. Konačno, elementarnom je logikom barem stotinu puta lakše dokazati govor mržnje kad nekoliko hiljada izobličenih, pripitih pavijana viče ‘Mi Hrvati!’ nego kad na zidu neke zgrade iz čista mira piše ‘Novinari Srbi!’.

– Dobro govore ovi – rezignirano će onda Gajba baciti novine na stol. – Ispali smo debili.

– Šta? Koji? – već iznerviran i spreman na fajt isturit će bradu Pikaso, zgrabivši zgužvane novine. – Ko to piše?

– Ovi iz Novosti, glupane. Novinari Srbi – dodat će drugi, rošavo jedno mladunče pavijana s dna stola. – Jebali te novinari Srbi.

– Šta dobro govore?

– Pa to, ‘novinari Srbi!’: šta to koji kurac znači?

– Kako šta znači, čoviče, to je poruka, to je jebeno! Razumiš, ‘novinari Srbi!’. Jako.

– Šta je tu jako, idiote glupi, pa oni i ne kriju da su novinari Srbi! To su novine Srpskog narodnog vijeća, normalno da su novinari i da su Srbi.

– Ali ja nisan mislija na njih.

– Nego na koga si mislija?

– Na novinare, ono, općenito.

– Da su Srbi?

– Pa e.

– Ti znaš da ima novinara Srba?

– Ala tebe kutije, normalno da ima.

– Pa koji je onda smisao, ako si iša vriđat novinare Srbe, ali tako da nisi mislija na novinare Srbe?

– Dobro govori Gajba. Ispada u stvari da si sa grafiton ‘Novinari Srbi!’ tija izvriđat sve novinare osim novinara Srba. Jel to ti njih ka braniš? Jel tebe možda Pupavac plaća?

– Ti Bendži ne seri.

I stvarno: grafit ‘Novinari Srbi!’ koji je hrvatske novinare – kako ga je zamislio mladi Torcidin kaligraf – trebao grubo izvrijeđati kao Srbe, dakle kao ‘novinare Srbe!’, nije pao samo na činjenici kako novinara Srba u stvarnom svijetu zaista ima, pače legalnih i neskrivenih, već kako jednostavnom ontološkom samorazumljivošću toga grafita jedino zapravo najgori među njima, novinari Srbi kao takvi – dakle kao ‘novinari Srbi’ – nisu niti su mogli biti uvrijeđeni. A da ne govorim o najgorima među ‘novinarima Srbima’, dakle novinarima srpskih Novosti, koji – na užas Torcide – nisu ni Srbi.

Ako oni, naime, nisu uvrijeđeni – a nisu – zašto bi i kako uopće to trebalo i moglo biti uvredljivo običnom nekom nesrpskom, pače hrvatskom novinaru? ‘Novinari Srbi!’ na toj nesretnoj splitskoj zgradi, ukratko, potpuno je jednako jebeno i jako kao da na njoj velikim plavim slovima piše ‘Velika plava slova’.

– Jebemi mater ako san sad išta razumija – s tupilom od nekuženja reći će na koncu Pikaso.

– ‘Novinari Srbi!’ – prezrivo je Debil pljunuo pod noge. – Kakav si ti debil.

– Dobro ljudi nemojmo se sad svađat, triba nan jedan onaj, kako se zove, duh hrvackog zajedništva. Ajmo mi vidit kako možemo sanirat štetu.

– Evo ti ovi ontolog u Novostima predlaže da sad napišeš dijamentalno suprotno – dobacit će mu uto onaj mali rošavi.

– Šta?

– ‘Čitatelji Hrvati!’

Tekst preuzet sa portala Novosti