Suglasje domaćih i gostiju

Piše: Nenad Jovanović (Objavljeno 18/08/2020)

Već četiri godine brojni ljubitelji muzičkih tradicija imaju priliku slušati nastupe zbora Domaćigosti čiji su članovi, odnosno bolje reći članice s obzirom na njihovu brojnost, građanke i građani Hrvatske i oni koji su u nju došli. Zbor je osnovan 2016. uz podršku Centra za mirovne studije kako bi pridonio integraciji izbjeglica, tražitelja azila i drugih koji bi željeli živjeti u Hrvatskoj, ali i smanjio predrasude i ksenofobiju putem kulturne razmjene. Jer kako se kaže, muzika spaja ljude iz raznih krajeva svijeta, a to je u ovom zboru itekako vidljivo. Etnomuzikologinja Jovana Lukić zbor vodi od njegovog osnivanja.

– Iza nas su brojne probe, a svake godine imamo barem desetak nastupa, od manifestacija poput Festivala tolerancije gde osim umetničkog dela postoji poruka univerzalnih ljudskih vrednosti i tolerancije, protivno mržnji, mizoginiji i homofobiji, a nastupamo i na skupovima srpskih institucija i antifašističkim skupovima kao što su Trnjanski krijesovi – govori Lukić.

– Naš repertoar čine pesme ljudi koji dolaze iz drugih država, pevamo afganistanske, armenske pesme, a imali smo i pesme iz Sirije koje sada ne pevamo, ali smo počeli širiti repertoar nekim popularnijim pesmama koje su ljudima drage i dopadljive, pa prosto unose pozitivu. Naravno, neke pesme učimo i da postanemo bolji pevači. Dakle, kad ugostimo ljude, onda nam poklone pesmu iz zemlje iz koje su došli. Imamo ili smo imali članove iz Sirije, Afganistana, Iraka, Irana, Turske, Finske, pa i Rusije i Irske – dodaje voditeljica zbora.

– Nismo fokusirani samo na izbeglice, nego na sve koji su novi u ovoj sredini. Trudili smo se da promovišemo hor u izbegličkim krugovima, ali su nam ljudi najčešće dolazili preko preporuka. Kako nismo imali veliku dostupnost u hotelu Porin, gde su ti ljudi bili smešteni, sarađivali smo s Isusovačkom službom za izbeglice, a i žene koje sada uglavnom pevaju u horu veoma su uključene u pitanje izbeglica i njihove integracije. Zapravo smo se osvestile da bismo mogle dovući i muške članove, pa su tako sada s nama Rauf i Nasim – kaže Lukić.

– Najbitnije su dobra volja i želja da se nauče neke nove pesme, jer su one samo sredstvo oko koga se okupljamo i koje nam ulepša dan jer pevamo zajedno – nastavlja Lukić i ističe da im je super kad izvode pjesmu ‘Ruse kose/Anadolka/Rezeli/Katibim…’ koju pjeva i svojata deset nacija Balkana i Bliskog istoka.

– To je njena osnovna osobina: svi znaju pesmu, a svako je peva iz svoje perspektive i zna je pod drugim nazivom – naglašava etnomuzikologinja.

Što se tiče koronavirusa, kaže da su bile mirne i dobre kao i svi ostali: na nastupu su svi na gomili, dezinficiraju se i okej su. Malo im je manje okej kad se moraju rastajati od svojih članova koji idu dalje svojim životnim putem.

– Suze krenu na oči kad se zbližimo s nekim ljudima koji su predivni i koji samo žele neki normalan život, ali ih zbog pravila koja su neki ljudi iskrojili, a koja su veoma nepravedna, više nikad ne vidiš. S nama su bila četvorica Afganistanaca koji su morali otići jer nisu dobili azil. Imala sam sreću da ih kasnije vidim u Parizu i sada znamo da su naši prijatelji dobro i sretno, da su tamo zadovoljni i da se osećaju kao ljudi – kaže Jovana Lukić.

– U našem su zboru ljudi iz Hrvatske i svih dijelova svijeta koji su ovamo došli u potrazi za boljim životom, radi posla, radi ljubavi, a zbog rata, klimatskih promjena… Otvoreni smo apsolutno za sve, a naš repertoar je svjetska muzika, kao što ste mogli čuti na brojnim nastupima – priča nam Iva Prpić koja se zboru priključila prije dvije i pol godine.

– Vidjela sam ih na televiziji i na društvenim mrežama, jako mi se sviđala ta integracijska priča gdje smo svi jedno – i domaći i gosti. Osjećamo se uključeni u zajednicu u kojoj živimo. Kako volim pjesmu, u zborovima sam od osnovne škole, jako mi se sviđa repertoar i poruka koju nosimo, a to je solidarnost – dodaje Iva Prpić koja je dugo godina politički aktivna, a bila je i u izvršnoj vlasti kao pomoćnica ministrice socijalne politike.

– U svom radu sretala sam se s tražiteljima azila, a mi smo bili odgovorni za stambeno zbrinjavanje i socijalnu skrb. Danas kao socijalna radnica radim na gradskoj razini, gdje ljudima koji dolaze u naš grad kao azilanti osiguravam sva prava koja imaju i građani Zagreba – ističe.

– U pjevanju tradicijskih pjesama vidimo kako one korespondiraju s današnjim dobom jer pjesme nikad dovoljno, ona nikad ne stari, izraz je slobode. Tako privlačimo ljude različitih statusa, vjera, nacionalnosti i životnih putova te smatram da smo u toj muzici svi isti – zaključuje Iva Prpić.

– Volim pjevati i imala sam želju nastupiti u zboru. Ranijih godina radila sam u izbjegličkim kampovima u Opatovcu i Slavonskom Brodu. Nakon toga htjela sam na neki način nastaviti rad s ljudima, kad sam na TV-u vidjela zbor Domaćigosti kako pjeva pjesmu ‘Rezeli’ koju jako volim. Međusobno se jako dobro uklapamo, otvoreni smo za sve ljude. Oni koji dolaze osjećaju potrebu za otvorenošću, neki su malo zatvoreniji, ali brzo se opuste, tako da to funkcionira jako dobro. Vjerujem da će zbor dugo djelovati, imamo tu želju, imamo i energiju, a što će ljudi reći, vrijeme će pokazati – kaže članica Maja Dragosavac.

Petra Pekica iz Istre u zboru je iz ljubavi prema muzici.

– U Zagrebu živim 15 godina, a kako sam htjela pjevati, doznala sam za ovaj zbor. Svidjela mi se ideja i poruka zbora. Nisam bila svjesna multikulturalnosti u Istri i koliko to ljudima znači sve dok nisam došla u Zagreb. Ovdje sam se prvi put susrela s time koliko se broje krvna zrnca, tko si, što si i otkuda si. Često sam znala doživjeti, što je u Istri nepojmljivo, da mi na to što sam iz Istre kažu: ‘A ti si sigurno Talijanka. Što ćeš ovdje, vrati se doma.’ Bilo mi je nevjerojatno da netko misli da ne pripadam ovdje, jer u Istri to definitivno nije u centru pažnje. Tako sam shvatila kako je u Istri, a kako izvan nje – opisuje Petra Pekica.

– U augustu će biti dvije godine otkako smo ovdje, sredila sam sve papire i nemam problema oko statusa. Trenutno ne radim, ali pohađam neke kursove, pa ću se ponovno zaposliti – kaže nam Melike Bikec iz Turske, koja s bratom živi u Hrvatskoj.

Diplomirala je psihološko savjetovanje, ali nije završila doktorske studije jer je zbog političkih razloga Tursku morala napustiti. Ironično, dvije godine prije izbjeglištva ondje je radila sa sirijskim izbjeglicama i tada nije mogla ni zamisliti da će se naći u njihovoj poziciji.

– Čekajući odluku o azilu intenzivno sam čitala i učila hrvatski jezik. Iako ga želim do kraja savladati, govorim ga polako, ali dovoljno za dnevnu konverzaciju. Kad nekome kažem da sam iz Turske, uvijek mi napomenu kako imamo dosta zajedničkih riječi: sat, šećer, top, čarape, ali to ne znači da su nam jezici slični – dodaje Melike Bikec.

– Nakon dobivanja azila morali smo otići u Sisak, ali najviše vremena provodim u Zagrebu, što ovisi o rasporedu. A kako sam odmalena voljela muziku, u zboru se osjećam kao kod svoje kuće, drago mi je da smo zajedno jer se volim družiti i pjevati s njima. Pjesma mi je sreća i lijek – ističe Melike Bikec.

Iako još razmišlja o tome hoće li u budućnosti promijeniti profesiju, ono što se sigurno neće mijenjati dok je u Hrvatskoj jest pjevanje u zboru Domaćigosti, s čime se slažu i njene kolegice i kolege zboristi.

Tekst je prenet sa portala Novosti.