Srbija do Unije

Piše: Zoran Daskalović

Europska unija od Srbije očekuje da zbog rata u Ukrajini neće “dalje jačati svoje veze s Ruskom Federacijom i da će, kao zemlja kandidat za članstvo u EU progresivno usklađivati svoju politiku prema trećim zemljama sa politikama i stavovima Unije, uključujući i uvedene sankcije”, poručio je srpskoj javnosti glasnogovornik EU Peter Stano odgovarajući na upite koje mu je Tanjug poslao nakon neuspjelog pokušaja ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da službeno posjeti Beograd.

U Bruxellesu su Lavrovljev let za Beograd smjestili u kategoriju “daljeg jačanja srpsko-ruskih veza”. Srpski predsjednik Aleksandar Vučić tvrdi da su zbog toga prvo tražili da Srbija otkaže gostoprimstvo Lavrovu, a kad se to nije dogodilo, Lavrovljevu posjetu Beogradu spriječili su drugim sredstvima. Očekivanja da će Srbija samo nekoliko dana nakon što je s Rusijom dogovorila novi trogodišnji ugovor o nabavi plina po bitno povoljnijim cijenama od tržišnih poručiti Lavrovu da ne dolazi u Beograd u najmanju su ruku bila nerealna. Posjeta Lavrova Beogradu u osnovi je bila ruska provjera čvrstine stava Srbije da neće uvoditi sankcije Rusiji. Testiranje je realizirano prije konačnog potpisivanja novog srpsko-ruskog plinskog ugovora i nije teško pogoditi kakva bi bila sudbina tog ugovora da je Beograd Lavrovu rekao “njet”.

Ono što je dopušteno nekim članicama EU-a, zemljama kandidatkinjama za članstvo nije, iako se i od njih traži da se već sada u potpunosti usklade s “EU vanjskom i sigurnosnom politikom”

Istovremeno je, međutim, virtualni Lavrovljev let za Beograd bio i opipavanje čvrstine sankcija koje je Europska unija uvela Rusiji, a priklonile su im se i sve zapadnobalkanske zemlje koje žele u Uniju, osim Srbije i djelomično BiH. Kao što je srpski stav da neće uvoditi sankcije Rusiji i prekidati svoje veze s njom prošao na Lavrovljevom testu, tako je i primjena europskih sankcija na zapadnom Balkanu preživjela ruski pokušaj njihova miniranja. Peter Stano stoga “pozdravlja praktičnu primenu sankcija od strane Albanije, Severne Makedonije i Crne Gore i naglašava da je potpuno usklađivanje sa EU spoljnom i bezbednosnom politikom snažan signal posvećenosti partnera zajedničkim vrednostima i integraciji u EU”. Dok se za Bugarsku podrazumijevalo da će kao članica Europske unije poštivati zabranu preleta ruskih aviona preko teritorija članica EU-a, zapadnobalkanske nečlanice Unije morale se prijeći s riječi na djela i primijeniti zabranu kojoj su se, za razliku od Srbije, ranije verbalno priključile.

Iako se čini da su nakon ruske provjere kako zapadnobalkanske države dišu u sukobu Europske unije i Rusije zbog Ukrajine ruski i europski vukovi uglavnom siti, a sve zapadnobalkanske ovce ostale na broju, ipak će se poslije “Lavrovljeva testa” u Srbiji i njezinom susjedstvu još neko vrijeme vući politički repovi. Srpskoj javnosti sve je jasnije da će dobre odnose s Rusijom i ovisnost o ruskim energentima sve skuplje plaćati, ali je još očitije da se od te ovisnosti još dugo neće tako lako moći osloboditi, ma koliko je iz Europske unije na to tjerali i prisiljavali. Najnoviji europski paket sankcija kojim se od sljedeće godine uvodi zabrana uvoza ruske nafte preko europskih luka i Srbiju će ostaviti bez ruske nafte koju sada plaća jeftinije nego naftu iz drugih zemalja. Vučić kaže da će po sadašnjim cijenama zabrana uvoza ruske nafte Srbiji iz džepa izbiti 600 milijuna dolara.

Kako je i EU uvodeći zabranu uvoza ruske nafte dopustila Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj da je i dalje uvoze preko naftovoda Družba, a ako zbog bilo kojeg razloga to ne bude bilo moguće, onda će do tih članica Unije ruska nafta stizati preko Janafa, u Srbiji škrguću zubima jer do njezinih rafinerija istim tim naftovodom ruska nafta više neće moći teći. Ono što je dopušteno nekim članicama EU-a, zemljama kandidatkinjama za članstvo nije, iako se i od njih traži da se već sada u potpunosti usklade s “EU vanjskom i sigurnosnom politikom”. Zbog dvostrukih standarda koje EU u politici sankcija prema Rusiji primjenjuje prema zemljama kandidatima za članstvo, Vučić je, komentirajući na RTS-u neuspjelu posjetu Lavrova Beogradu, usput spomenuo kako će još jednom razmisliti ima li smisla da koncem lipnja sudjeluje na samitu Europske unije i Zapadnog Balkana.

Od te usputno izgovorene rečenice vjerojatno je odmah i odustao, ali je ona, izgleda, ipak privukla pažnju Bruxellesa. Europski inoministar Josep Borrell odmah ga je zaskočio, nazvavši ga u Ohrid gdje je Vučić doputovao na još jednu sesiju Otvorenog Balkana, te ga još jednom pozvao na briselski samit. Nakon toga Vučić više nije spominjao eskiviranje eurozapadnobalkanskog susreta. Jer unatoč ovisnosti o ruskim energentima i ruskom pravu veta na članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama, i najgorljivijim srpskim rusofilima sve je očitije da Srbija bez Europske unije nema budućnosti.

Srbija nema kud nego vezati se za Europsku uniju, pa i po cijenu slabljenja i kidanja veza s Rusijom, pogotovo u slučaju da je srpsko-američki ekonomista Branko Milanović u pravu kad postavlja hipotezu po kojoj je moguće da je Putinova Rusija napadom na Ukrajinu započela proces odvajanja od Europe i pretvaranja u samostalnu euroazijsku silu. U tekstu “Šta ako su Putinovi stvarni ciljevi drugačiji od onih kakvim se prikazuju: Između suvereniteta i BDP-a”, objavljenom na portalu RTS-ova Oko magazina, Branko Milanović na stol stavlja pretpostavku da “pravi ciljevi ’specijalne vojne operacije’ nisu oni koji su bili najavljeni, već neki sasvim drugi”. Tragajući za tim drugim prikrivenim ciljevima, profesor Milanović polazi od mogućnosti da su Putin i njegovi savjetnici iz “ministarstva moći” došli do sljedećeg zaključka: “Pokušaji Rusije da se vesternizuje od Petra Velikog naovamo, bili su neuspešni. Rusija nije uspela da sustigne Zapad pre 1917. godine, kada je usvojila ekstremnu zapadnjačku doktrinu koja je umanjila teritoriju Rusije davanjem potpune, trenutne nezavisnosti Finskoj, Poljskoj itd, a zatim je proglasila jednakost nacija i dala im pravo na samoopredeljenje svima, što je na kraju dovelo i do raspada zemlje 1992. godine. Zatim je usvojila liberalizam, takođe uvezen sa Zapada, čiji su rezultati bili dramatično osiromašenje stanovništva, povećanje smrtnosti i broj samoubistava, i zapanjujuća pljačka imovine koju su stvarali milioni ruskih građana. Tokom tog perioda Rusija je izgubila sposobnost da sama odlučuje o svojoj politici: slepo je sledila Zapad. Ponudila je SAD svoje vojne baze u Kirgistanu, a nije dobila ništa zauzvrat; pristala je na ograničeno širenje NATO-a, ali je za to nagrađena time da se on proširio do njenih granica; pridružila se raznim evropskim telima, ali samo da bi bila kritikovana od njih; privatizovala je svoju privredu kako su sugerisali zapadni stručnjaci, ali je sav novac otišao u inostranstvo. Dakle, da bi povratila svoju ekonomsku i političku autonomiju, ona mora odlučno da raskine sa Zapadom. Treba da postane nezavisna evroazijska sila čija će interakcija sa Evropom biti ograničena na minimum. Konačno, Rusija mora da se kreće u pravcu suprotnom od onog koji je zacrtao Petar Veliki početkom 18. veka.”

Oslanjajući se na svoje ranije radove po kojima više suvereniteta u pojedinim državama u pravilu rezultira manjim BDP-om, i obratno, Milanović konstatira da ruske vlasti ne mogu samo tako raskinuti s Europom jer bi “porast suvereniteta doveo do nižeg dohotka”, što bi izazvalo nezadovoljstvo ruskog stanovništva. “Ruska vlast stoga ne može sama da počne da stvara novu gvozdenu zavesu”, nastavlja Milanović pa dodaje: “Ali šta ako je Gvozdenu zavesu stvorio Zapad protiv Rusije kao kaznu za nešto što bi se, sa ruske tačke gledišta, moglo smatrati potpuno opravdanom politikom? Na sve to, desila se Ukrajina. Rekonkista je, na neki način, uvek bila popularna u ruskoj javnosti. Ali Zapad to neće videti tako, već će uvesti sankcije i gomilati troškove Rusiji. Zapad bi najradije odsekao Rusiju od Evrope. Izgradiće novu, neprobojnu gvozdenu zavesu. Cilj odvajanja Rusije od Zapada – koji po ovom scenariju želi i rusko rukovodstvo – neće postići Kremlj, već Zapad. Rusko stanovništvo (ili barem većina stanovništva) neće smatrati ruske vođe odgovornim za poništavanje sna Petra Velikog. Naprotiv, Zapad će se smatrati nespremnim da prihvati Rusiju kao ravnopravnog partnera, i Rusija stoga neće imati drugog izbora osim da postane evroazijska sila, potpuno suverena, neometana ugovorima i pravilima, i oslobođena zapadnih ideologija marksizma i liberalizma.”

I premda u Srbiji ima poprilično rusofilskih lunatika koji bi rado slijedili Putinovu Rusiju na njezinom putu odvajanja od Europe, o čemu kao mogućnosti piše profesor Branko Milanović, Vučićeva Srbija itekako pazi da joj ruska veza ne pokida sve čvršću povezanost s Europskom unijom. Rusija u Aziji dodatno gura Srbiju prema Europskoj uniji pa će i Aleksandar Vučić krotko 23. lipnja osvanuti na samitu Europske unije i Zapadnog Balkana.

Tekst je prenet sa portala Novosti.