Robert Perišić: Tko je iznad tema o prirodi, neka ih ostavi djeci

Piše: Antonela Marušić, Novosti

Robert Perišić je prozaist i pjesnik, a njegovo najprirodnije književno stanište ipak je forma romana. U najnovijem, “Brod za Issu”, koji je u studenom prošle godine izašao u Hrvatskoj u izdanju Sandorfa, a u Americi pod naslovom “A Cat At the End of the World” u prijevodu Vesne Marić, autor je iskoračio iz vlastitog tematsko-stilskog igrališta. No nije se izgubio, niti se predao književnim očekivanjima i trendovima.

Autor ste koji je svoju angažiranu realističku prozu dogurao do estetskog maksimuma, a s “Issom” “kidate nalijevo” i odlazite u smjeru fikcionalne, alternativne povijesti. Koji unutarnji poriv vas je vodio u 4. stoljeće prije naše ere, u svijet o kojemu znamo dovoljno malo da bismo imali strasti o njemu pripovijedati?

U stvari sam u ovaj roman krenuo jer sam htio napisati nešto o osjećaju koji se može dogoditi između nas i druge vrste, mimo jezika. Recimo o osjećaju za životinju, recimo o osjećaju za biljku. Neki ljudi imaju osjećaj i za more, zar ne? To su enigmatični osjećaji i nije jednostavno o tome pisati prozu. Počeo sam bio pisati u našem vremenu i smjestio radnju na današnji Vis. Put do stare Isse i daleke prošlosti bio je zaobilazan jer su se povodi za to pojavili putem.

U ovaj roman sam krenuo jer sam htio napisati nešto o osjećaju koji se može dogoditi između nas i druge vrste, mimo jezika. Recimo o osjećaju za životinju, recimo o osjećaju za biljku. Neki ljudi imaju osjećaj i za more, zar ne?

Možete li nam objasniti te povode?

Povod se pojavio dok sam istraživao za tu suvremenu priču smještenu na Vis. Znao sam naravno za staru Issu, ali sve mi je to bilo daleko i mrtvo. I onda, čitajući jednu znanstvenu knjigu o mačkama, “Cat Sense”, gdje ima i o povijesti mačaka, zagledao sam se u rečenicu: “Domestic cats probably became common in Greece and Italy about 2,400 years ago.” Autor, John Bradshaw, spominje grčko slikarstvo toga doba koje bilježi prve pojave mačke uz ljude, mačke nevezane uzicom i relaksirane u ljudskom prisustvu. Pomislio sam tada: pa to je upravo kad su kolonizirali Issu. Razmišljao sam o tome. Onda sam ih vidio na brodovima, stare Grke, kako putuju na Issu s mačkama, nisu mi više bili mrtvi ni apstraktni. Vidio sam tu sliku, a u slici i druge životinje i biljke kako putuju s njima, i nisu mi više bili nimalo mrtvi. Naravno da sam Bradshawove tvrdnje provjeravao i drugdje. Čitao sam o tim stvarima iz stranih izvora i odatle ta priča u romanu da Grci dolaze na Issu, donose urbanitet, polis, pismenost, vinsku kulturu, kao i mačke. Ovo prije nabrojano može se pročitati regularno kod naših arheologa i povjesničara, a za mačke nisam našao da se netko naš pozabavio time. Možda mi je nešto promaklo… Vjerojatno, jer po nekim našim književnim kritikama, sve je to općepoznato.

Čini se da postavljate tezu kako je magarac svojevrsni prvi proleter antičkog svijeta. Danas ih možemo vidjeti i kao sezonske turističke radnike, kako sudjeluju u utrkama za zabavu turista. Zašto je magarac dobio mjesto u romanu?

Valjda jer je duša Mediterana. I njegova povijest je zanimljiva. Magarac je onaj koji je možda i donio ideju radnika. Kad pogledaš, nije pripitomljen ni zbog mlijeka ni zbog mesa ni zbog ratovanja, nego da radi. Druge životinje nisu bile pripitomljene baš zato. Kao i u priči o Issi, kad govorim o povijesti životinja, koristim književnu slobodu oslanjajući se na činjenice kao okvir. Zanimalo me porijeklo naših hijerarhija. To su kao pradavna vremena, ali sve je to još u glavi. Ako zamislimo da je čovjek pripitomio magarca da mu bude radnik, to je bila velika promjena u pogledu na druga bića i prirodu, a moguće – i na drugog čovjeka. Mislim, ja to pišem nakon “Područja bez signala”, gdje sam se bavio radom. Ovdje sad ulazim u to prije, u tu ideju uopće, koja je povezana s dominacijom – koja je i danas provedena kroz sustav. Tu se sreće to kako se ponašamo prema životinjama i kako se ponašamo s ljudima, jer se tu rađaju hijerarhije. Da, da im nije trebao radnik, da ga nisu pripitomili, magarac bi bio dolje u Africi, susjed zebre, i nikad ne bi došao na Jadran. On je doveden pretpostavljam i prije grčke kolonizacije. U romanu je važan i kao faktični graditelj grada jer malo toga bi se u ono doba, pa i donedavno, napravilo bez magarca. Bio im je auto i kamion, rob i radnik… S druge strane, njegova povijest s čovjekom je opozit mačkinoj koja ipak ostaje slobodna.

Ženska strana priče

Iako je “Brod za Issu” svojevrsna “knjiga o svemu”, čini se da je on ipak ponajprije knjiga o prijateljstvu među vrstama. Protagonisti knjige su dječak Kalija, mačka Miu i magarac Mikro, svojevrsna odabrana obitelj protagonista. Kako to da vam se prijateljstvo među vrstama nametnulo kao tema?

Prvo mi je drago to što kažete da je “knjiga o svemu” – jer to je malo teže objasniti bez čitanja knjige. A prijateljstvo između vrsta u romanu je, recimo tako, i slika jedne bolje vrste odnosa prema prirodi, drukčije od gospodarenja. Ta opreka između prijateljstva i gospodarenja i pokreće cijelu priču. U jednom domaćinstvu u Sirakuzi nabavili su mačku, među prvima, i umjesto da bude s gospodarom i vlasnikom, ona je odabrala roba. On joj je bio draži jer nije imala pojma tko joj je vlasnik niti ju je zanimalo. Taj rob je glavni ljudski junak u romanu, on ne zna što uraditi. Zato je mačka u priči bitna, jer je ona životinja u kojoj je očuvana priroda, a ipak je s čovjekom bliska. To je, ajmo reći, model suradnje. Ona priroda s kojom se možeš sprijateljiti, a ne možeš nad njom gospodariti. Mi smo kao civilizacija sve svjesniji da drukčije neće ići ni globalno i da trebamo mijenjati stare paradigme. Naravno, ne svi.

Istražujući, naišao sam da su Grci, koji donose pismo i urbanitet, bili lošiji prema ženama od Liburna koji su za njih bili “barbari”, jer je žena kod Liburna imala puno više prava, tako da su se i Grci i kasnije Rimljani tome svisoka podsmjehivali

Kroz cijeli roman pojavljuje se neobičan lik Vjetropir, prirodna pojava bez fizičkog tijela, ali s “osjećajem”. Odakle je došla ideja da vjetru date glas i pripovjedni kredibilitet?

Trebao mi je neki glas koji će moći povezati daleku prošlost i sadašnjost. Taj glas to povezuje uz ponešto humora i vjerujem da time, kako mi čitatelji kažu, cijelu priču zapravo ne doživljavaju kao daleku, nego kao da je tu. To sam želio jer da je to puka prošlost onda ne bih o njoj ni pisao. Ono što je važno, to je još ovdje, na primjer, ista ona priroda, samo malo jače pod našom čizmom. Dileme su u osnovi iste. To je roman pisan danas i u tom pogledu suvremen jer ono što ja tražim na Issi, to nije nešto što bi tražio netko prije sto godina. Nije to znanost, nije povijest radi povijesti, i bit će na polici suvremene fikcije – barem ga tako čitaju u Americi – osim ako ga naša kritika, zbog životinja, ne prebaci na dječji odjel jer su tak delali naši stari. Moguće da je to povezano s time što ćemo na koncu prirodu i ekologiju ostaviti djeci. I onoj young adult Šveđanki. Glas Vjetropira dotiče te stvari vrlo jednostavnim rječnikom, namjerno, čak i kad se dotiče filozofije. Mene je zanimalo i ono mimo jezika, prijateljstva bez riječi, ista onda i danas, kao i robovanja raznih vrsta. Književnost je tu da otvori neke stvari, možda poneku misao i osjećaj gdje nije bilo ničega, možda za stare Isejce, možda i šire. Tko je iznad tih tema, neka ih ostavi djeci.

Kao i u vašem prethodnom romanu “Područje bez signala” ponovno su prisutni majstorski napisani ženski likovi, i baš su one – Menda, Zoi, Avita i Miu – generatorice dobrih i sretnih zbivanja i prilika. Vaše pisanje ima mnoge odlike feminističkog, što je prilično rijedak običaj kod autora iz vaše generacije. U kojoj mjeri su takve spisateljske odluke plod svjesno angažiranog odnosa prema temi i priči?

Drago mi je da tako mislite o mom pisanju. Svakako, ženska strana priče meni je oduvijek bila važna, i saveznička. Kad smo kod toga, u ovom romanu je zanimljivo, na što sam naišao istražujući, da su Grci koji donose pismo i urbanitet, bili lošiji prema ženama od Liburna koji su za njih bili “barbari”, jer je žena kod Liburna imala puno više prava, tako da su se i Grci i kasnije Rimljani tome svisoka podsmjehivali što je višekratno zabilježeno u izvorima. Oni govore o vladavini žena kod Liburna, danas bi se reklo o matrijarhatu, o raskalašenosti žena, što treba uzeti s rezervom jer Grci i Rimljani to govore kao uvredu, iz svoje perspektive, kao što bi možda netko danas iz svoje kuće ograđene zidom, iz koje žena puno ne izlazi, mogao s podsmjehom tvrditi da zapadnjacima vladaju žene, recimo Fincima, i da su raskalašene… Poststrukturalizam se, uvidio sam putem, probio i u arheologiju i povijest pa se kod novijih autora, umjesto da se zdravo za gotovo vjeruje pisanim izvorima, razmatra i to zašto je netko nešto pisao, iz koje pozicije i što je tu, danas bi se reklo, propaganda i hibridni rat, a što obične uvrede “za druge”. Spominju se, svakako, neki tragovi matrilinearnosti kod Liburna, što može biti i oblik stabilnosti zajednice u kojoj je puno “pomoraca”, to su već moja nagađanja. Sigurno je samo da je žena imala, iz grčko-rimske perspektive gledanja, neočekivano puno prava, no matrijarhat je vjerojatno prejaka definicija. I premda je to bilo pradavno, ako se pogledaju ti teritoriji i otoci, nije sasvim isključeno da se u izmijenjenom obliku ponešto od toga i zadržalo. Da usput spomenem, ako koga zbunjuje, na Vis sam smjestio Liburne, i nisam u tome usamljen, jer se u to doba Dalmati na obali još ne spominju.

Logika fikcije

Koji su bili problemi pri pisanju jednog tako neobičnog romana?

Povukla me ta ideja: prvi planirani grad, prva mačka na Jadranu, pismenost, i još puno toga novoga u tim brodovima koji pristaju u višku uvalu. Fasciniralo me da su postojali brodovi koji toliko toga donose odjednom i da se to jednom, ovako ili onako, stvarno dogodilo. Ali nisam imao pojma kako bih to napisao. Većinu toga što sad spominjem, većinu toga što čini činjenični okvir nisam tada ni znao. Istraživao sam, čitao. I nije to imalo nikakvu utvrđenu formu na vidiku. Imaš grad pod zemljom, osnivači su odavno tek arheološka svojina, ali ono živo što su donijeli: to još raste i hoda iznad zaboravljenog grada. Razmišljajući o tome, vidiš to ogromno vrijeme i prirodu iznad. Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, i ono prirodno što je opstalo – loza, mačke, fazani koji iskaču po cestama, jer nema predatora… Kad pišeš, vidiš razne prepreke. Najveći je problem to što su neke stvari već rutinski smještene u ladice. Ako, recimo, životinje u priči imaju značajnu ulogu – a morale su imati tu ulogu jer su debelo nadživjele osnivače – vidiš kako hodaš po rubu tobože odraslog polja gdje ovisiš o mjeri specizma i sličnih indoktrinacija. Nije da životinje ovdje govore, ne govore, ali svejedno. Vidiš da se krećeš u području lakih meta. Neke se stvari otpisuju na prvi pogled, lako se etiketiraju. Nije to ni jako čudno, moguće da bih i sam nekad prije tako gledao, to su nesvjesno usvojene hijerarhije. Jasno to osjećaš dok pišeš, dok nekome prepričavaš što to pišeš. Kao: zar stvarno? Onda se pitaš zašto. Je li to zato što je životinja “niža vrsta”? A što bi drugo moglo biti? Onda sam i čitao ponešto o tome, književnoteorijski, našao neke knjige koje su mi pomogle promisliti neke stvari o tretmanu životinjskih tema u literaturi, i rijetko životinjskih prava, shvatiti da se ne treba prilagoditi očekivanjima “jer su tak radili naši stari”. Svakako, nisam se htio postavljati prema temi svisoka, što je intelektualno-emotivni ziheraj koji bi mi, vidim, neki naknadno preporučili. Povijesna tema s dignitetom tu donekle spašava stvar, ali ne za sve, jer oni su razočarani što roman nije onaj povijesni iz ladice. Sve je to očekivano. Postotak tih alergijskih čitanja puno je manji nego sam pretpostavljao.

Da, primijetila sam nakon nekih kritika pitanja – za koju je to publiku…

Moguće da nije za neke, to je i normalno, no za neke baš jest. Recimo za kritičara Wall Street Journala, Sama Sacksa, koji je knjigu uvrstio među desetak naslova godine u Americi. A ima se tamo od čega birati.

Da, roman je istovremeno objavljen i za Sandorfovu američku podružnicu, kuću Sandorf Passage. Kakav je osjećaj biti kontinuirano prisutan u prijevodu, kako čitatelji izvan naše regije čitaju vaše proze? Vjerujem da tu postoje neke znakovite razlike u čitanjima. U čemu se one sastoje?

Jedna od razlika je u tome da oni knjizi pristupaju kao fikciji, čitaju književno djelo kao takvo. Nemaju prethodnih ideja što bi tamo trebalo pisati, bila riječ o suvremenosti ili prošlosti. Recimo, Amerikanci u stvari nemaju pojma postoji li ta Issa uopće ili sam sve izmislio – i onda gledaju roman kao roman. Tako su gledali i dosadašnje knjige. Nisu imali pojma o svemu što su naši dešifrirali kao “stvarnost” i onda navodnu “stvarnosnu prozu” čitali gotovo kao reportažu. Amerikanci ovu knjigu čitaju kao “lirski roman o drevnom Mediteranu”, “meditaciju o povijesti i prirodi”, “snovitu političku parabolu” i tako dalje, bez prethodnih ideja, da ne kažem predrasuda. Ne postoji idealna ni idealno objektivna kritika, ali fikciji treba pristupati iz logike fikcije, vidjeti je li to u sebi estetski ostvareno, a ne gledati izvana, iz nečijih trećih ideja. Meni je drago, recimo, da je “Naš čovjek na terenu” objavljen u Francuskoj nedavno, petnaestak godina nakon prve objave, i da je to i danas prošlo u Le Figarou i Le Mondeu – nema tu više je li točno “opisana stvarnost”, što i koliko je “prepoznatljivo i aktualno”, ionako je sve to otišlo u perfekt, a oni nemaju pojma ni kako je bilo. Važno je radi li knjiga iznutra, unutar svoje logike i estetike, i ima li ta fikcija ikome išta reći onako kako to govori književnost. Moguće da je vani to tako jer te čitaju kao stranca, a da su po doma drukčiji. I kod nas se objektivnije čitaju stranci. Ukratko, čita se fikcija kao fikcija. Knjiga putuje sama. Kritičari te ne znaju. Suđenje je regularno. Opuštajuće je. Treba samo, kao knjiga iz Hrvatske, uopće upasti u fokus, pa onda još kritičar treba objasniti uredniku da je to dovoljno atraktivno. Koliko se u nas piše o onima koji su od nas manji i siromašniji? Možeš misliti kako hitamo u tom pravcu.

Tekst je prenet sa portala Novosti.