Plastikalipsa danas

Izvor: Tena Erceg, Novosti

Unatoč tome što se u industrijski razvijenim zemljama i onima u razvoju zahuktava kampanja kojoj je cilj ljude uvjeriti da se discipliniranim razvrstavanjem i recikliranjem može riješiti problem globalnog zagađenja plastikom, sve je više izvještaja koji pokazuju da bi se ta strategija prije mogla opisati kao ona u kojoj pas uzaludno pokušava dohvatiti vlastiti rep. Rezultate jednog takvog istraživanja objavila je u lipnju ove godine Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), koja tvrdi da proizvodnja plastike, unatoč nastojanjima na razdvajanju i recikliranju, ne samo da se ne smanjuje nego će se, naprotiv, do 2060. gotovo utrostručiti na količinu od 1,2 milijarde tona godišnje, dok će količina plastičnog otpada dosegnuti milijardu tona godišnje.

OECD tvrdi da će se ovaj eksplozivni porast dogoditi kao posljedica ekonomskog i populacijskog rasta u ekonomijama u razvoju na područjima supsaharske Afrike i Azije te da će se, čak i u “uvjetima agresivne akcije za smanjenje potražnje i poboljšanja efikasnosti” proizvodnja plastike u narednih 40 godina udvostručiti.

OECD navodi i da je od 1950-ih godina do danas u svijetu proizvedeno oko 8,3 milijarde tona plastike, od čega je većina završila na odlagalištima, u spalionicama ili je bačena direktno u prirodu. Još poraznije, iako se tehnologije za recikliranje razvijaju još od sredine 1970-ih, prosječni udio reciklirane plastike nikada nije premašio devet posto, dapače taj udio prošle se godine smanjio na samo jedan od 20 upotrijebljenih plastičnih proizvoda. Još gori je podatak da se samo pet posto reciklirane plastike može koristiti kao “djevičanska plastika”, dok se preostala količina pretvara u plastiku niže kvalitete koja se može koristiti samo još jednom ili dvaput, nakon čega postaje neupotrebljiva i opet završava na smetlištu. OECD, organizacija koju se nipošto ne može nazvati protivnicom kapitalističkog načina proizvodnje, u svom izvještaju zaključuje da je “postojeći linearni model masovne proizvodnje, potrošnje i raspolaganja plastičnim otpadom neodrživ”, no unatoč tome mantra o recikliranju, koje u taj linearni model ne zadire već ga zapravo učvršćuje, i dalje se žilavo promovira kao praktički jedino rješenje za problem zagađenja plastikom.

Na UN-ovom samitu Okolišne skupštine koji se u veljači održao u kenijskom glavnom gradu Nairobiju članice su se, doduše, pokušale dogovoriti da se iznađe rješenje koje će dublje zahvatiti u problem. Uoči samita 700 relevantnih organizacija od UN-a je zatražilo da se donese obavezujući sporazum koji će se odnositi na čitav životni ciklus plastike, uključujući i proizvodnju. No s obzirom na to da UN-ove inicijative za okoliš već tradicionalno podrazumijevaju da u njima sudjeluju i predstavnici poslovne zajednice, samit u Nairobiju završio je dogovorom da se tek ima započeti proces “formiranja pregovaračkog tijela s mandatom da predloži međunarodno obavezujući sporazum čiji je cilj dokinuti zagađenje plastikom”.

Model prema kojemu oni koji uzrokuju problem istovremeno sudjeluju u kreiranju njegova rješenja odavno je prokazan kao besmislen, što se najbolje moglo vidjeti na klimatskom samitu održanom prošle godine u Glasgowu, koji je rezultirao tek neobavezujućim dogovorom o uvođenju mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova koji uzrokuju globalno zatopljenje. U slučaju industrije plastike moglo bi se reći da je logika business as usual otišla i korak dalje jer proizvođači plastike, odnosno industrija fosilnih goriva od kojih se plastika proizvodi, ne samo da sve vrijeme nastavljaju svoje uobičajene poslovne prakse već sve više ulažu u nova postrojenja za proizvodnju plastike.

Tako je prošlog ljeta na svjetskim burzama plin etan, koji je ključna komponenta u proizvodnji plastike, bilježila porast vrijednosti zbog povećane potražnje, koja se dogodila kao posljedica oporavka ekonomije nakon krize izazvane pandemijom Covida-19. U godinama prije toga, naftne i petrokemijske kompanije kao što su ExxonMobil i Dow Chemicals masovno su pak ulagale u proizvodnju plastike u SAD-u, pretpostavljajući da će imati pristup jeftinom etanu koji se dobiva od fosilnog goriva prirodnog plina. Američka industrija prirodnog plina u posljednjih je desetak godina eksplodirala zahvaljujući tehnologiji hidrauličkog frakturiranja pa se, prema podacima tvrtke za analizu energetskih i kemijskih tržišta ICIS, američki izvoz etana u samo šest godina povećao za 600 posto, odnosno sa 800 tisuća tona u 2014. na 5,5 milijuna tona u 2020. godini.

Izvještaji pokazuju da je industrija fosilnih goriva u vrijeme kovid-krize, kada se potražnja za naftom i plinom privremeno smanjila, smislila plan kako da izgubljene profite nadoknadi ulaganjem u nove kapacitete za proizvodnju sirovina od kojih se radi plastika, a potom i tim jeftinim proizvodom zasiti globalna tržišta. Suočena i s neizbježnim padom potražnje za fosilnim gorivima u situaciji kada se svijet pokušava boriti protiv klimatskih promjena, fosilna industrija pokušava iznaći nove načine za upotrebu nafte i plina, a rješenje za to trebala bi biti upravo plastika. Samo u SAD-u tako je u posljednjih 10 godina uloženo preko 200 milijardi dolara u izgradnju novih postrojenja za proizvodnju plastike. Multinacionalna naftna kompanija BP 2020. godine iznijela je projekciju da će do 2040. čak 95 posto porasta potražnje za naftom ustvari otpadati na potražnju za sirovinama za proizvodnju plastike, dok je Međunarodna agencija za energiju (IEA) iste godine izvijestila da je plastika najveći pojedinačni izvor porasta potražnje, s udjelom od 45 posto.

Kako u izvještaju iz 2020. navodi organizacija Carbon Tracker, najveće naftne kompanije predvidjele su tada godišnji rast industrije od dva do četiri posto, što bi značilo da će se potražnja udvostručiti u idućih 20 do 50 godina. Preračunato u tone, globalno se godišnje konzumira oko 4.500 milijuna tona nafte i oko 1.000 milijuna tona petrokemijskih proizvoda, od čega otprilike trećina otpada na plastiku. No problem je što se prilikom proizvodnje jedne tone plastike proizvede i oko pet tona ugljičnog dioksida, a to je dvostruko više nego kada se proizvede tona nafte. Također, organizacija Beyond Plastic navodi da plastika globalnom zatopljenju doprinosi u svim fazama proizvodnje, od one početne koja se odnosi na ekstrakciju etana iz prirodnog plina dobivenog frakturiranjem, preko zagrijavanja etana na izrazito visokim temperaturama kako bi se proizvela sirovina polietilenska smola, sve do zbrinjavanja otpada.

Ako bi se spomenute projekcije o rastu potražnje od četiri posto obistinile, do sredine stoljeća godišnje emisije s proizvodnjom plastike povezanih stakleničkih plinova mogle bi se udvostručiti. Pritom Carbon Tracker napominje i za plastiku specifične troškove “eksternalija”, odnosno troškova koje mora platiti društvo a koji se odnose na zagađenje zraka i voda te prikupljanje, razvrstavanje i recikliranje otpada. Ta organizacija izračunala je da na svaku tonu plastike, čija proizvodnja prosječno košta između 1.000 i 1.500 dolara, društvo sudjeluje s još gotovo 1.000 dolara. Drugim riječima, društvo subvencionira proizvodnju svake tone plastike s gotovo jednakim iznosom vrijednosti njezine proizvodnje.

Iako je kovid-kriza privremeno smanjila potražnju za plastikom, ona je ubrzo nakon početka pandemije ponovno porasla, ponajviše zbog masovne upotrebe jednokratnih maski i porasta trenda naručivanja hrane i drugih proizvoda kućnom dostavom, pa sada čak 40 posto plastike otpada upravo na proizvode za jednokratnu upotrebu, poput ambalaže. Nafta i plin u međuvremenu su zbog geopolitičkih posljedica rata u Ukrajini poskupjeli, dok u javnosti sve više raste svijest o štetnosti plastike, no naftne kompanije unatoč tome ne samo da nisu obustavile ili smanjile nego i dalje nesmiljeno ulažu u nova postrojenja.

Jedan od eklatantnijih primjera je izgradnja nove tvornice u belgijskom Antwerpenu, postrojenja koje će se opskrbljivati upravo jeftinom američkom sirovinom. Izgradnja je najavljena baš u vrijeme kada je Evropska unija, čije je sjedište u istoj državi, uvodila regulativu za smanjenje plastičnog otpada zabranom nekih proizvoda za jednokratnu upotrebu, primjerice slamki i posuđa.

Potkraj lipnja multinacionalna petrokemijska kompanija INEOS izvijestila je o početku pripremnih radova za izgradnju novog postrojenja za preradu etilena, plina koji se dobiva zagrijavanjem etana da bi se od njega proizvela standardna plastika. Kada projekt bude dovršen Antwerpen bi trebao postati drugo najveće petrokemijsko središte u svijetu, nakon američkog grada Houstona. U INEOS-u, jednako kao i Chevron Phillipsu koji u Texasu također gradi novo postrojenje, tvrde, međutim, da to ne samo da nikoga ne bi trebalo zabrinjavati, već će se u njima, naprotiv, koristiti tehnologija koja će omogućiti da se do 2040. godine reciklira ni manje ni više nego 100 posto plastike.

Koliko je tome za vjerovati pokazalo je krajem travnja ove godine državno odvjetništvo u američkoj saveznoj državi Kaliforniji, najavivši otvaranje istrage o ulozi naftnih kompanija u onome što je državni odvjetnik Rob Bonta okarakterizirao kao “kampanju obmanjivanja”. “Više od pola stoljeća industrija plastike vodila je agresivnu kampanju s ciljem da prevari javnost, perpetuirajući mit da se recikliranjem može riješiti kriza plastike, dok je istina da se većina plastike ne može reciklirati”, rekao je Bonta.

Najavljujući istragu, kalifornijski državni odvjetnik pozvao se na istraživanje koje su dvije godine ranije objavile američke medijske kuće PBS i NPR, a koje se bavilo upravo poviješću promoviranja recikliranja koje su financirale fosilne kompanije iako su bile svjesne da ono u što uvjeravaju javnost nije istina, profitirajući cijelo to vrijeme od proizvodnje i prodaje plastike.

Novinari su razgovarali s dvojicom insajdera, od kojih je jedan, Larry Thomas, bio predsjednik industrijskog udruženja Society of the Plastics Industry. Dokumenti pokazuju da su čelnici kompanija od samog početka bila svjesni da se plastični otpad ne reciklira, a sam Thomas 1989. formalnim je dopisom upozorio predstavnike industrije da imidž plastike rapidno opada u očima javnosti. “Iz ovoga se moramo izvući oglašavanjem”, zaključili su nakon toga dopisa dužnosnici najvećih američkih naftnih kompanija, nakon čega je pokrenuta trogodišnja, 150 milijuna dolara teška kampanja “informiranja” javnosti o mogućnostima recikliranja plastike. To oglašavanje bilo je motivirano činjenicom da su se na svim razinama vlasti počele pojavljivati inicijative za smanjenje ili potpunu zabranu upotrebe plastike, a negativan stav prema plastici, kaže Thomas, “smanjio se istovremeno kada se poruka da se plastika može reciklirati polako počela ukorjenjivati u javnosti”.

Tekst je prenet sa portala Novosti.