Otpor homofobiji je klasna borba

Piše: Nina Čolović, Novosti

Ni dan prije početka povorke nije bilo razjašnjeno hoće li policija izaći na ulice Beograda kako bi dočekala nasilnike koji su najavili dolazak pred zgradu Ustavnog suda u subotu, 17. septembra. Ako je itko htio izazvati nered, kako je primijetio jedan drug, trebao je samo tražiti policajce koji su se koncentrirali u grupama po pet-šest na lokacijama na kojima su se odvijala događanja u sklopu cjelotjednog programa pred povorku. Tamo bi se nezainteresirano našli pred ulazom i pokupili se kako bi koje predavanje ili diskusija završili. Ulica je u odnosu na Institut za filozofiju i društvenu teoriju ili lokalni kulturni centar, kako je netko dodao, ipak nešto drugo i država je sukladno tome tretira. Prošetati gradom kao LGBTIQ+ osoba, označena ako ne kretnjom ili gestom koje izmiču tijelo od konvencionalnih ograničenja kako postojati u prostoru kao muškarac ili žena, onda pridruživanjem povorci, prisvajanje je prostora iz kojega se LGBTIQ+ egzistencije strukturno nastoje izbrisati. Protestna okupljanja u obliku povorki ponosa podcrtavaju smjerove u kojima se koraci LGBTIQ+ osoba stapaju s ostatkom beogradske vreve na putu za posao, kojima se kreće prespavati kod prijatelja ili prijateljice na kauču jer u porodičnoj kući nije sigurno ili kojima se manjine odmiču u okrilje mraka skrivajući se od te iste policije koja se okomljuje na one koji na ulicama pokušavaju preživjeti. (Beogradski autobusni kolodvor zorno svjedoči o tome s naguranim vrećama za spavanje u kojima sve hladnije noći dočekuju migranti.)

Izlazak na ulice, što je u petak navečer bilo izvjesno i s policijskim odobrenjem i bez njega, značio je i moguće hapšenje sudionika zbog kršenja zabrane okupljanja te prepuštenost (kao što to uglavnom biva) brizi jednih o drugima i kakvom god osiguranju koje bi organizatori uspjeli posložiti. U subotu popodne, kaže MUP, policija i nije izašla pred zgradu Ustavnoga suda podržati organizaciju povorke, nego je samo “provesti” do Tašmajdanskog stadiona. Špalir policajaca u punom oklopu i kabanicama, s policijskim vozilima, koji su se uspinjali cijelim putem od vrha Kraljice Natalije prema mjestu okupljanja, parao je ulice na svakodnevicu i raskrčeni kutak, u zadnji tren skraćen i preusmjeren prema Crkvi sv. Marka, u koji je policija poguravala sudionike povorke “zbog njihove sigurnosti”. S druge strane policijskoga kordona kisnuli su u zrak podignuti krstovi i ikone, platnene zastave i zajapureni nacionalisti, homofobi i transfobi koji su vikali “Idite na Kosovo!” i “Srbija! Srbija!”. No mišićima i pendrecima postignuta sigurnost služila je kako sprječavanju prodora nasilnika u povorku, koji bi sudionike tukli u ime Boga, nacije i porodičnih vrijednosti (gdje su, prema riječima premijerke Srbije Ane Brnabić, uhićene 64 osobe), tako i zadržavanju LGBTIQ+ osoba od kretanja i postojanja ulicama Beograda. Vidljivo postojanje drugačijih života u javnome prostoru razdire iluzornost prirodnosti heteroseksualne obitelji u kojoj je moguće unedogled eksploatirati žene u kućanstvima, kao i u rađanju i odgajanju nove radne snage. Stoga se Srpska pravoslavna crkva na čelu s patrijarhom s pravom boji kada se uzbudila “da (prajdu) nije samo do šetnje i do provoda, očigledno da mu je cilj da preoblikuje društva (…) naše vrijednosti, naš način života”. Povorke ponosa protestom su koji se naslanja na povijest borbi protiv državnoga i kapitalističkog nasilja, prvih dokumentiranih kvir pobuna tokom 20. stoljeća protiv kriminalizacije i patologizacije iskustava LGBTIQ+ osoba, od kojih je možda najpoznatija pobuna kod newyorškoga Stonewalla 1969. godine. Cilj kvir pokreta nikada nije bilo proširenje institucije braka, mogućnost krštenja ili novačenje u vojsku. Kako sam patrijarh kaže, ideja nije bila da nas prigrle nacionalisti, vojska ili Crkva, nego rad na zamišljanju i izgradnji društvenih odnosa u kojima rod neće crpiti naša tijela do iznemoglosti, i ona koja su razumijevana kao strejt i kao gej, i kao žene i kao muškarci i kao rodno nebinarne osobe. Ni litije ni molitve ne mogu suzbiti mogućnost drugačijih života na horizontu ni činjenicu da su ti životi oduvijek bili tu.

U razgovorima s LGBTIQ+ drugaricama u Beogradu, ako je i bilo nekoga povjerenja u to da su “ljudska prava” više od retoričkoga mehanizma kojim vlast pokušava utrti put prema Zapadu, ono se u tjednima pred povorku počelo rasplinjavati. “Da nije bilo vrpoljenja pred ambasadorima i europskim izaslanicima, država bi nas vjerojatno ostavila da se snalazimo kako znamo i umijemo u okršaju s huliganima.” Promatrajući lavinu policajaca koji su se ipak na kraju postrojili oko povorke, u potplaćenim i nikakvim uvjetima rada u kojima bi trebali riskirati batine, netko se zapitao tokom samoga okupljanja koliko će imati uopće volje i energije spriječiti eskalaciju nasilja.

O kule od pijeska sazdane u Srbiji udara i jeka situacije svega nekoliko stotina kilometara dalje i desetak godina ranije. I Hrvatska je u pristupnim pregovorima između 2005. i 2013. godine isticala predanost pravima manjina s posebnim poglavljima posvećenim njihovoj izgradnji i održavanju. U julu 2013. godine postala je članica Europske unije, da bi već u decembru bio raspisan referendum usmjeren na suzbijanje sloboda LGBTIQ+ osoba, a nedugo zatim i pozivi na ograničavanje upotrebe ćirilice sa Statutom Grada Vukovara u novembru iste godine. Manjine tako ostanu zahvaćene u prividu u kojem svaka strana nastoji uvjeriti onu drugu u slobodu koju navodno jamči, kako Hrvatska i Srbija EU tako i EU Hrvatsku i Srbiju, na čijem pragu stradavaju migranti, a velik dio LGBTIQ+ zajednica npr. u Poljskoj ili Italiji ništa se manje ne drži za slamke oskudnih resursa za koje se uspiju izboriti. Politička kolebanja u Srbiji koja se prelamaju preko leđa LGBTIQ+ osoba treba sagledati i u kontekstu rata u Ukrajini i rastrganih lojalnosti između EU-a i Rusije. Tako je među organizatorima kontraskupa i ekstremno desna, proruski orijentirana grupa Narodna patrola, a fotografije Vladimira Putina stajale se uz bok onima Draže Mihailovića na litijama. Koji tjedan prije povorke i Dveri su pozivale na zabranu njezina održavanja, ni više ni manje, na narednih sto godina po uzoru na zakon protiv LGBTIQ+ javnog djelovanja (tzv. LGBTIQ+ propagande) koji je godinama na snazi u Rusiji.

Treba dodati i da se povorka nije realizirala samo unatoč državi i desnim organizacijama nego i unatoč samom Europrideu. On je održan u korporativnom sponzorstvu, i to Coca-Cole, IKEA-e, Medtronica i Microsofta, s raspravama do zadnjega trena o mogućnosti naplate ulaza na pojedina događanja u sklopu programa. Dobar dio LGBTIQ+ zajednice bio je podijeljen oko sudjelovanja, opredijelivši se na pridruživanje povorci u otporu nacionalističkim, homofobnim i transfobnim strujama s oporim okusom u ustima zbog komercijalizacije okupljanja. LGBTIQ+ osobe u Srbiji, kao i u drugim državama regije, nerijetko žive u povećanom riziku od siromaštva, otežano dolazeći do zaposlenja, zdravstvene skrbi i krova nad glavom. Otpor homofobiji i transfobiji klasna je borba, borba za ekonomsku i socijalnu pravdu, koju kapitalizam najnemilosrdnije izjeda u manjinskim kontekstima.

Nakon nekoliko godina mirnijih okupljanja, ovogodišnji prajd u Beogradu došao je kao hladan tuš, ostavivši za sobom niz zagrebenih problema, no čije rasvjetljavanje istodobno može biti produktivnim mjestom za razgovor o tome kako LGBTIQ+ osobe u Srbiji žive i što bi emancipatorni rad uopće značio. Održavanje povorke prošle subote na ovaj način, u policijskom obruču, u žiži divljanja nasilnika na ulicama, kazuje da prema bilo kakvom obliku slobode treba potegnuti puno dalje od tih nekoliko koraka od Bulevara kralja Aleksandra do Tašmajdana.

Tekst je prenet sa portala Novosti.