Nježnost u Gruborima, jednom godišnje

Piše: Igor Lasić

Zvaničnici kad se raziđu, legne opet nekakva ljetna tišina po Gruborima. A čuje se svašta. Svi oni zvukovi koje uho inače ne registrira, od zrikavaca do pile iz susjednog sela, ali ovaj kraj ima nekakvu posebnu akustiku. Uho se zatim prisjeti one slike na dolasku od Knina, kako se par kilometara ranije otvori pogledu čitava malena udolina, kotlina. Amfiteatarska forma pojačava zvučni efekt tako da ga već i oko čuje.

Ostali smo nakratko sami pod velikom lipom uvrh zaselka. Po strani, uz draču leži nekoliko gomilica plastičnih boca, netom ispražnjenih u prašnjava grla posjetitelja na komemoraciji iz Srbije, Slovenije i Bosne. Domaloprije, bilo ih je tu nekoliko desetaka stisnutih u sjeni krošnje, gledajući uzvanike pod suncobranom. U rukama im jarke ruže i blijede voštanice. Većina njih dolazi svake godine u svoje prazno selo. Dok traje govorancija pred mikrofonima, šuškaju potiho i zagledaju se jedni drugima u lice. Ponetko mlađi izdvaja se mekoćom ekavice. Onda se neki stariji najednom prepoznaju, nakon tridesetak godina, pa se načas glasnije zakotrlja opori dinarski akcent. Malo kliktaju, malo šmrckaju. Nježnost u Gruborima, jednom godišnje.

Razišli su se, eno ih sad nekoliko iza jedne kuće, i malo dalje još njih, idu od druge prema trećoj. Ovamo je ostala prazna scena, mikrofoni i dva maksi-suncobrana oko velikog drvenog krsta na malenom proširenju džade. Uokolo kuće, dva tipa kuća, stare i nove. Prve imaju one tipične sićušne prozore. Da se zimi ne uvlači studen, da ljeti ne prodire žega. Oronulih su zidova, razdrmanog kamena, skorene patine od čađe iz požara u Oluji. Kroz razvaljene krovove rastu stabla.

Marija Grubor (90), Miloš Grubor (80), Jovan Grubor (73), Jovo Grubor (65), Milica Grubor (51), Đuro Karanović (41). Svi civili, svi domaći. Na dan 25. avgusta ’95. zatekli su ih ovdje hrvatski specijalci iz Lučkog. Pobili su ih sve, što metkom, što nožem. Dalje je sve više-manje znano

Druge, novije, glavna su tema ove naše priče. Za svjedoke imamo najprije onih šest duša s fotografija kojima je optočena spomenuta krstača. Marija Grubor (90), Miloš Grubor (80), Jovan Grubor (73), Jovo Grubor (65), Milica Grubor (51), Đuro Karanović (41). Svi civili, svi domaći. Na dan 25. avgusta ’95. zatekli su ih ovdje hrvatski specijalci iz Lučkog. Pobili su ih sve, što metkom, što nožem. Dalje je sve više-manje znano. Teško da ima poznatijeg nekažnjenog zločina u čistkama nakon Oluje. Zna se jedinica počinitelja, službeno se zna. Kao i njezini zapovjednici, svi do jednog oslobođeni na sudu. Kao i Željko Sačić, najistaknutiji među njima.

Ujedno, onaj koji najbestidnije u javnosti pronosi nadležnost u tom slučaju. Zahtijevao je i nekakvu državnu odštetu zbog sudskog progona u kojem ga je dijelom spasila zastara. Čuj zastara, a šestoro masakriranih tjednima nakon vojne akcije. I još 26 civilnih žrtava u širem obuhvatu Plavnog, sela kojem pripadaju i Grubori. No sveukupno je procesuiranje bilo i ostalo krajnje jalovo do dandanas. Ostao je i sarkastični lavež generala iz saborskih klupa, tim bučniji što je krivnja veća. Valjda nije posve iščilio ni strah od sudovanja.

Opipljivi rezultati obnove

Stojimo dakle pored lipe, zurimo u nove kuće skupa s očima s fotografija. Sve to novo je projekt obnove i revitalizacije Grubora, a ovo je prva godina s opipljivijim rezultatom. Znači, neke su kuće rekonstruirane, a druge ostavljene kakve jesu. Uputnije je bilo pored njih izgraditi ganc-nove. Ukupno ih je 20, od toga pola već dovršeno. Odnosno, stavljeno pod krov, s namještenim instalacijama. Finiji radovi tek slijede.

Stevanija i Dušan Grubor primaju nas u svojoj kući, jednoj od zapaljenih pa obnovljenih. Radovi su započeli prošlog aprila. Po zidovima još se ističu knauf-ploče, faza je robau. Oni bi napisali pravilno Rohbau, ipak žive u Njemačkoj još otprije. Gradila se ova kuća od toga gastarbajta još davno. Sad su Stevanija i Dušan u Bonnu, a bili su i drugdje po toj zemlji. Dolazili ovdje svake godine, spavali u kući s prozorima zatvorenim folijom. Obrazi im se šire u osmijehu kad pitamo za obnovne radove, kako napreduju. Uskoro će biti i okončani.

Obnova i revitalizacija započela je u naravi tek proljetos, mada je zacrtana i obećana još prije tri godine. Ustvari, tri godine su ništa u našim rekonstrukcijskim historijama, s gusto raspoređenim periodima destrukcije između. No lani se već činilo da prelazimo u onaj moment opsesivno-kompulzivnog ponavljanja najave. Da će i ta neuroza ubrzo postati okamina, a obnova da nastupiti neće vjerojatno nikad. Sad su pak Grubori nalik nekoj drugoj vrsti obećanja, zaloga, osnove. Trebalo je proći gotovo 28 godina da se nešto istinski pomakne. U onome skupu pod lipom, dalo se čuti glasove koji neuvijeno spominju povratak živog svijeta u obnovljene kuće. Zacijelo starijih pojedinaca i bračnih parova, ali svejedno.

Sklanjamo se uto pred raspomamljenim zvizdanom ispod betonske ploče uz kuću Ilije Grubora, privučeni smijehom. Svi ovaj put stalno naglašavaju da je posrijedi naročita godina, bitno vedrija. Kako i ne bi, kad se sa svih strana crveni neisprani crijep novih krovova. Ilija nam nuđa svoju rakiju, sam pekao, kajsija. Jest, svi su ovdje prezimenom Grubori, osim jedne kuće Karanovića, ali ovaj je rođeni brat onog Dušana. Sretan je što ponovno ima gdje primiti ljude u svoje. Dolazi nam i Nikola, bivši direktor obližnje škole.

Doveli i struju

Dvojica dječaka sjede s nama za stolom i mažu salamu na kruhu. Neće pršut, domaćica sliježe ramenima, hoće samo taj nekakav ekstravuršt, pileći. Žive u Engleskoj, kažu da i tamo ima fine salame. Domaćica ubacuje da je ovdje bolja. Sad više ni pršut nije forte. Nikola ih promatra, Ilija pita za školu nekad i sad, Nikola odmahuje rukom. Kaže da je tek u Beogradu shvatio šta je ovdašnji čovjek, po đacima. Ovaj naš preskače trnje i zmije do škole, onaj ne zna ni po putu ići. Svi odobravaju konstataciju, vidi se načas da sažaljevaju malene Beograđane. I dječju Englesku s njezinim salamama, nema sumnje.

Nije ostao samo dug prema mrtvim žrtvama, nego i prema živim Gruboranima. Ako je i to malo, dodajmo žrtve s tzv. druge strane, jer se obostrano ubijalo civile u ime naroda, pa ih za tu istu čast falsificiralo u smrti. Zaludu će biti kuće. Uzaman toliki cement i šoder, ako se obnova zaustavi na građevinskim naporima

Ipak nisu tema kuće, ako dosad nije jasno, nego ljudi, stari i novi, ali bez kuća tu nije ni njih. Ilija nema dovoljno ruku da pokaže sve od radova, niti su mu dugačke koliko da obuhvati svoje oduševljenje i rasprostre ga po zaseoku. Čini se kao jedan od prvih kandidata za povratak. Doveli su im struju, nova razvodna kutija se koči na banderi nadomak one lipe. Nova gradnja baca oštre sjenke, a stara zaobljenije, poput raslinja. Kabeli u visini lijeno se otežu nad hrpama šute u dvorištima. Netko je malo ranije uzbuđeno komentirao i signal za mobitel, jači nego prošlog ljeta. Tu je sva komunalna infrastruktura, a gradi se i prometna. Dogodine za nama možda neće ostajati teški oblaci prašine dok se vozimo makadamom iz Plavnog.

Škripi nam tako pod nogama tampon, krupno drobljeni kamen, na spustu od vrha Grubora. Virkamo gdje još ima koga, naizlazimo na uzvaničku svitu. Nisu se razbježali, zadržali ih domaći na ručku. Pastrva, krumpir, salata, vino. Zvoni beštek i čaše, svi su natiskani iza dugačkog stola u neožbukanom prizemlju jedne kuće. Anja Šimpraga, Branko Bačić, Marko Jelić, Marijo Ćaćić, Josip Begonja, Boris Milošević, Veran Matić, naši iz Srpskog narodnog vijeća, razni drugi. Lakše je i njima malko razlabaviti kravate sad kad su konačno izgradili nešto opipljivo.

Službeni vozači pričekat će ih još malo u dvorištu, po strani limuzina zabijeljenih kamenim prahom. Iduće ljeto bi se i oni mogli obradovati asfaltu. Život se vraća u Grubore na velika vrata i male prozore, ne isključivo sezonski. Zadnji će doći kosci da očiste dolac po dolac oko kuća. Makija se uselila u vrtove i obore, zadrvenjeno grmlje skriva poprište užasa koji nije preboljen u obiteljima smaknutih Gruborana. No gradnja i raščišćavanje zaselka neće biti dovoljni za mirnije življenje u ovoj božjoj ljepoti među izvorima Krke i Zrmanje.

Jedno su obećanje političari na vlasti ovdje ispunili, ili samo što nisu. Zaostaje neriješenim ono što se moralo izvršiti najprije. Bačić je ovom prigodom iskazao svoje očekivanje da hrvatsko pravosuđe obavi posao kako dolikuje, a to znači kažnjavanje zločinaca. Očekivanje vladina potpredsjednika nije dostatno, nažalost. Fraze o nezavisnosti sudbene vlasti ne smiju više biti alibi za nečinjenje, kamoli zataškavanje.

Povijest javnotužilačkog te sudskog procesuiranja ovog slučaja spada u red najsramotnijih predmeta dotične vertikale, u raskošnoj konkurenciji. Izvukli su se svi osim jednog sudionika, svjedoka-pokajnika, koji se usred postupka ubio, ili su ga ubili. Preostali su ustrajali na tezi o iznenadnom sukobu hrvatskih policajaca sa srpskim teroristima čak i kad se pokazala očito neodrživom. Nije im ni trebalo bolje. Prije osam godina, ondašnji državni odvjetnik Dinko Cvitan priskočio je upomoć Sačiću, već pritjeranom uza zid institucionalne pravde. Smijenio je županijsku odvjetnicu, pozvao se na posebni državni interes, dao preinačiti kompletiranu optužnicu i pustio toga nadležnog časnika da umakne sve do imuniteta narodnog poslanika.

Nije ostao samo dug prema mrtvim žrtvama, nego i prema živim Gruboranima. Ako je i to malo, dodajmo žrtve s tzv. druge strane, jer se obostrano ubijalo civile u ime naroda, pa ih za tu istu čast falsificiralo u smrti. Zaludu će biti kuće. Uzaman toliki cement i šoder, ako se obnova zaustavi na građevinskim naporima. Nagodinu će se iscrpiti i taj pothvat, a potom ćemo ponovno ostati muklo zagledani jedni u druge, bez odgovora.

Članak je prenet sa portala Novosti.