Nenad Puhovski: Festival kao “prozor u svijet”

Razgovaro: Nenad Jovanović, Izvor: Novosti

Na ovogodišnjem, 21. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox publika će od 30. marta do 6. aprila u pet dvorana zagrebačkog Kaptol Boutique kina moći pogledati 107 dokumentarnih ostvarenja u 16 programa. Za službenu festivalsku nagradu Veliki pečat natječe se 20 filmova u kategoriji Međunarodnog dokumentarnog filma i njih 18 u Regionalnoj konkurenciji, a osim Velikih pečata, bit će dodijeljeni i Mali pečati za najbolji kratki film, najbolji film mladog autora/ice do 35 godina, najbolji međunarodni film, odnosno regionalni film po izboru publike te niz drugih nagrada. O svemu tome razgovaramo s Nenadom Puhovskim, osnivačem i umjetničkim direktorom ZagrebDoxa.

Koja su obilježja ovogodišnjeg izdanja ZagrebDoxa?

Mislim da je ovaj festival više nego bilo koji do sada ono što se naziva “prozorom u svijet”. Izborom filmova ove godine pokušavamo pokazati da se veliki problem s kojim se danas globalno suočavamo i koji prijeti trećim svjetskim ratom može pokušati razbiti na niz problema s kojima mislim da se možemo i trebamo uhvatiti ukoštac na osobnoj, lokalnoj, nacionalnoj i drugim razinama. Drugim riječima, umjesto da se samo bavimo globalnom ekologijom, Trumpom, Putinom i čime već, mi se prije svega bavimo ljudima, njihovim problemima i onime što možemo napraviti, pa su i filmovi otvaranja odabrani na osnovu tog kriterija.

Neki pitaju zašto se prikazuje “Crveni tobogan” Nebojše Slijepčevića o protestu zbog oduzimanja jednog parka ljudima. Mislim da je to što se ljudi druže zato što su im oduzeli park izuzetno važno jer pokazuje volju i želju da se nešto organizira i poduzme, jednako kao protesti u Srbiji koji su u globalnim razmjerima ipak manje vidljivi, a o čemu govori film Aleksandra Reljića “Najglasnija tišina”. Želimo reći, krenimo od sebe i pogledajmo što možemo napraviti u pogledu ekologije, rodne ravnopravnosti ili pak protiv nasilja, kako možemo pomoći ljudima koji su izišli iz rata, ne s PTSP-om nego kompletno razoreni. To je poziv na akciju koja je moguća – da lociramo stvari i pokušamo potaknuti ljude da sjednu uz kavu i razgovaraju o stvarima koje ih muče.

Ono što najviše volim kod dokumentarnih filmova je kad se velika priča ispriča putem male priče. Film “Šuma” Lidije Dude, koji jako volim, govori o posthipijevskom paru koji je otišao u šumu nedaleko od poljsko-bjeloruske granice i tamo živi s djecom. Sve je idilično dok im jednog dana ne počnu dolaziti migranti s Bliskog istoka i arapskih zemalja koji žele proći u EU. Naravno, oni tim migrantima pomažu. To su sve male priče koje govore o velikim problemima.

“Terenska nastava” Joze Schmucha jedan je od filmova koji mi, uz film “I tako još jedna” Karle Jelić, daje nadu da postoji generacija dokumentarista koji će zagrepsti prave društvene probleme, što je jedan od važnih elemenata dokumentarizma

Koliko regionalni dokumentarni film ide ukorak sa svjetskim?

Imamo vrlo pristojan regionalni program s nekoliko jakih naslova. Problem kod dokumentarnih filmova je što oni najčešće nastaju post festum. Danas je posve normalno da jedan dokumentarac snimate tri ili četiri godine. Tako prikazujemo fenomenalni film Gorana Devića “Paviljon 6”, koji se bavi našim odnosom prema koroni. Znamo da je epidemija bila prije pet godina, no trebalo je vremena da se to snimi, sredi i obradi. Što se tiče svjetske produkcije, i tu prikazujemo niz filmova, ali uglavnom ne televizijsko-novinarskih, već autorskih, usmjerenih na ljudske sudbine.

Kada su u pitanju hrvatski i regionalni autori i autorice, prikazujemo filmove Nebojše Slijepčevića, Renate Lučić, Maje Novaković, Stefana Maleševića, Petre Seliškar, zatim autore iz Mađarske, Austrije i drugih zemalja. Imamo i najnoviji film “Ovo je (za) more” Renate Poljak, autorice koja je lani svojim dokumentarcem “Šume, šume” o četiri partizanke napravila pravi bum. Tu je “I tako još jedna” Karle Jelić o spolnom uznemiravanju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, što je tema za koju mislim da je vrlo važna i da o njoj moramo razgovarati.

Prikazat ćemo i kratki film “Terenska nastava” Joze Schmucha. Radi se o sjajnom kratkom dokumentarcu koji prati grupu učenika koja dolazi iz Istre u Vukovar na obaveznu terensku nastavu proučavanja što se tamo dogodilo. Autor bilježi što se dešava i način na koji se dešava, kako se djecu ne indoktrinira, nego frustrira, pa čak i plaši, umjesto da im se objašnjavaju stvari i govori o uzrocima i razlozima. To je jedan od filmova koji mi, uz onaj Karle Jelić, daje nadu da postoji generacija dokumentarista koji neće raditi filmove o, kako se kaže, cvijeću i ovcama, nego će zagrepsti prave društvene probleme, što je jedan od važnih elemenata dokumentarizma.

Izlazimo i s tri zanimljiva Factumova filma, od kojih će vjerojatno najviše interesa izazvati film “Mirotvorac” o sudbini i ubojstvu Josipa Reihl–Kira 1991. godine, čiji autor je Ivan Ramljak, a scenaristi su novinari Hrvoje Zovko i Drago Hedl. Sve u svemu, ja sam filmovima zadovoljan, ali naravno da glavnu ocjenu daje publika.

Zbog čega bi publika, pogotovo mlađa, trebala pogledati film Jasmile Žbanić “Blum: Gospodari svoje budućnosti” o čovjeku koji je stvorio jaku kompaniju u BiH, bio gradonačelnik Sarajeva…?

Priča o Emeriku Blumu je jako zanimljiva, između ostalog zato da se shvati što je bio samoupravni socijalizam. Film nije rađen apodiktično i ne hvali niti gradi nečiji lik i djelo, niti je spomenik nekome. Taj dokumentarac govori kroz lik jednog čovjeka o jednom vremenu i o nečemu što je po mom mišljenju neopravdano bačeno u zakutak a da nije pošteno analizirano.

Danas ona vrsta samoupravnog socijalizma koje je bila u vrijeme Emerika Bluma ne bi funkcionirala, ali moramo znati da je, bez obzira na razlike, negdje u isto vrijeme u Njemačkoj postojao mitbesstimung, odnosno vid samoupravljanja i radničkog odlučivanja, a u nekim skandinavskim zemljama postoji još uvijek. Pogotovo mi se čini da je to važno danas kada smo suočeni s grabežljivim, grubim kapitalizmom koji ne vodi računa apsolutno ni o čemu – ni o ljudima, ni o njihovim sudbinama, ni o njihovom zdravlju; zapravo ni o čemu nego o profitu. Zato je važno da mlade generacije vide taj film i da popričaju o tome.

Od streama do kina

O tome što će od filmova publika moći vidjeti nakon festivala, pitali smo izvršnog direktora ZagrebDoxa Hrvoja Pukšeca.

Nakon festivala, dio programa – nekih 15 posto – koji će biti prikazan na ZagrebDoxu se prebacuje na streaming platformu loli.stream, na kojoj će svi s područja cijele Hrvatske moći gledati izabrane filmove. Napravili smo presjek kojim ćemo pokriti i službenu konkurenciju i popratne programe, tako da vjerujem da će svatko zainteresiran naći nešto za sebe.

U kinodvorane nećemo prije ljeta, a onda krećemo s prikazivanjem po Hrvatskoj. U pregovorima smo s Kino mrežom, a sve ovisi o tome koji će filmovi pobijediti i koja ćemo prava dobiti. To je posao koji ćemo raditi nakon što završi ZagrebDox. Ostavit ćemo ljude na miru nekoliko mjeseci i onda krećemo.

Tekst je prenet sa portala Novosti.