Ne možemo jedna bez druge

Piše: Vladimir Jurišić, Novosti

Nema dana da 77-godišnja Zorka Sučević ne posjeti svoju susjedu i prezimenjakinju Macu, stariju od sebe 13 godina: za tih susreta njih dvije popiju kavu, prodivane o koječemu važnom i manje važnom, a redovito pretresu i najnovija zbivanja u ljudima znatno prorijeđenom selu, Slavskom Polju kraj Vrginmosta. U rodu nisu, no prijateljstvo započeto prije više od pola stoljeća i dalje njeguju, kao da u međuvremenu nije bilo rata, njegovih posljedica ni kasnijih nedaća poput potresa. Ti su posjeti prije bili izmjenični, malo kod jedne a malo kod druge, no otkako stariju Macu sve slabije služe noge pa se kreće uz pomoć štaka, Zorkini su znatno učestaliji.

– Živim s kćeri Danicom, dobra mi je ona, pazi na mene i da mi ništa ne usfali, ali da mi nije moje Zorke, teško bi bilo. Kći ode za svojim poslom, ostanem sama, a onda dođe moja drugarica i komšinica, pa to vrijeme učas proleti – objašnjava nam Maca.

Velika je sada skupoća nastupila i priča se da će biti još gore. Svo naše blago je pet kokošiju i tri ovce, no sve mi se čini da ćemo ovce morati prodati, jer su nam od slabe koristi a više ih ne možemo valjano prehranjivati, kaže Maca

Život obitelji Mace Sučević bio je miran sve do Oluje, kad su strah i panika u svega par sati podigli cijelo selo na noge, pa se i ona s kćeri i suprugom Vojkom našla u dugoj, uskomešanoj koloni na iscrpljujućem putu neizvjesnog ishoda. U srpskom su Kučevu bili smješteni u mjesnoj kasarni, zajedno sa stotinama Srba izbjeglih iz Hrvatske i BiH. U drugoj zemlji, bez ičega i ikoga svoga, nije bilo lako preživjeti.

– Kad se prisjetim te kasarne i tog dijela života, dođe mi slabo. Po cijeli bismo dan rintali. Najčešće na tuđim njivama, za neznatnu a ponekad i nikakvu nadnicu. Uvečer bih umorna i iscrpljena legla u krevet, no ne bih mogla zaspati radi sjećanja na naš Kordun i sve ono što smo ondje ostavili. I tako pet punih godina, sve dok nam u toj turobnoj kasarni nisu rekli da je dosta ljenčarenja i da svi odemo svojim kućama. A kad smo mi napokon stali pred svoju, nije bilo velike radosti, dočekalo nas je tek zlo i naopako – priča Maca, tumačeći nam kako su u svojoj kući zatekli obitelj iz Bosne koja se u nju uselila kao da im je vjekovna djedovina.

Osim što iseliti nipošto nisu htjeli, Sučevićima su prijetili i zastrašivali ih na svakojake načine, pa su još pet sljedećih godina proveli potucajući se po svom selu i nastojeći iz svog doma iseliti uzurpatore. Kucali su valjda na sva službena vrata, od Crvenoga križa do Općine Gvozd, ali uzalud i bezuspješno – sve dok bosanska porodica nije svojevoljno iselila i otišla dalje svojim putem.

– Moj je Vojko bio duševan i jako osjetljiv čovjek, pa su sve te nevolje, posebno povratak i to što nismo mogli u svoju kuću, na njega štetno djelovale. A kad smo napokon bili opet svoji na svome i u mirnijim vremenima, njegovo je srce zauvijek stalo. Tako Danica i ja samujemo u kući već 17 godina – pripovijeda nam vremešna žena koja je uspjela ostvariti mirovinu od ‘čak’ 1.200 kuna, koliki iznos prima i Danica iza svog supruga. Nikakvog tu, jasno je, izobilja ne može biti, ali nema ni gladi. Kad plate sve režijske troškove i naknade, među kojima i tzv. grobarinu, ostane tek toliko da se ne skapava do sljedeće penzije.

– Velika je sada skupoća nastupila i priča se da će biti još gore. Svo naše blago je pet kokošiju i tri ovce, no sve mi se čini da ćemo te ovce morati prodati, jer su nam od slabe koristi a više ih ne možemo valjano prehranjivati. Posvetile smo se bašči, pa u njoj uzgojimo štogod povrća, da imamo nešto na stolu i na zimu – kaže Maca, čije tijelo itekako osjeća godine. Zdravlje joj je ozbiljno načeto, srce sve slabije kuca, a bolovi se javljaju sve učestalije, od žuči do bubrega i nogu. Kirurški zahvati bili bi tek rizik za tako oslabljeni organizam.

Sve Macine boljke i nevolje najbolje razumije Zorka, pa svoju prijateljicu redovito obilazi i pazi, brinući o njoj pažljivo pogotovu kad Danice nema. I ona je, poput Mace, udovica: otkako joj je suprug umro prije sedamnaest godina, živi s dvojicom sinova, Markom i Milom. Sličnu su sudbinu dijelile i pri povratku na Kordun, jer su i njeni u svom domu te 1999. zatekli prognaničku obitelj iz Banjaluke.

– U svoju kuću nismo mogli, pa smo spavali kod jedne žene, u nekom sobičku kraj autobusnog kolodvora. Žalili smo se na sve strane i strpljivo čekali četiri godine. No kako vlast i nadležne službe nisu ništa poduzimale, upali smo na svoje praktično na silu: bojali smo se žestokog otpora, ali je useljena obitelj nakraju mirno izišla iz naše kuće. Doduše, bili su je za svog boravka prilično demolirali, pa je dugo trebalo da je koliko-toliko obnovimo. No ni moj muž, poput Macinog, nije izdržao te stresove, pa je preminuo nedugo pošto smo uselili – ispričala nam je Zorka. Dok se rastajemo od tih žena koje svakodnevno dijele dobro i zlo u sve pustijem Slavskom Polju, Maca nam poručuje.

– Napišite o meni što hoćete, ali nemojte zaboraviti spomenuti koliko mi moja komšinica Zorka u životu znači. Na nju uvijek mogu računati, zbližile smo se kroz desetljeća toliko da jedna bez druge više ne možemo.

Tekst je prenet sa portala Novosti.