Logoraši bez pravde

4. December 2020.
Do danas je pred srpskim pravosuđem za zločine počinjene u logorima procesuirana samo jedna osoba, kaže istraživačica Jovana Kolarić.
68422990-6D45-47D3-8379-D08C3D3BE40E_w1023_r1_s
Logor Stajićevo. Foto: Radio Slobodna Evropa/RSE

Piše: Mašenjka Bačić

Stajićevo, Sremska Mitrovica, Begejci, Aleksinac i Niš danas bivše zarobljenike, najvećim dijelom hrvatske nacionalnosti, podsjećaju na logore u kojima su proživjeli zlostavljanja početkom 1990-ih. Priznanje njihovih patnji u Hrvatskoj služi tek da bi se prikazala monstruozna strana bivših neprijatelja, a u Srbiji se njihovo postojanje nastoji izbrisati. Čak 94 posto ispitanika je, prema istraživanju napravljenom 2017. u Srbiji, ustvrdilo da ne zna ili nije odgovorilo na pitanje zna li za neki logor koji se za vrijeme rata nalazio na teritoriju Srbije.

– To nije tema koja je prisutna u javnosti – kaže za Novosti Jovana Kolarić, autorica nedavno objavljene publikacije “Logori za Hrvate na teritoriji Srbije” beogradskog Fonda za humanitarno pravo.

U dosjeu su temeljem tri tipa izvora – svjedoka, sudskih dokumenata i prava na pristup informacijama – pobrojani te opisani procesuirani i neprocesuirani zločini s početka 1990-ih. Logori u Srbiji formirani su nakon opsade Vukovara, kada je zarobljen velik broj hrvatskih civila i pripadnika vojnih snaga s područja Vukovara, Borova, Borova naselja i manjih mjesta oko Vukovara. U njih je doveden i manji broj Hrvata iz Vojvodine i srpskih vojnih dezertera. Nekolicina pripadnika ZNG-a i MUP-a izvedena je pred Vojni sud u Beogradu, no većina je logoraša zatvorena više mjeseci bez poznatog razloga. Kroz logore je ukupno prošlo oko 7000 ljudi, a duže je u njima zadržano oko 3500 zarobljenika. U nekima su boravile i žene, maloljetnici i starije osobe. Najveći je bio u Kazneno-popravnom domu (KPD) Sremska Mitrovica, a postojali su i logori u banatskim selima Begejci i Stajićevo, zatim u kasarni JNA u Aleksincu i Kazneno-popravnom domu u Nišu. Zarobljenici su podvrgnuti ispitivanju, zlostavljanju, ponižavanju i izgladnjivanju. Najmanje 14 osoba u logorima je umrlo od posljedica zlostavljanja ili uslijed nepružanja medicinske pomoći.

Prvi je formiran logor u Begejcima, na osnovu usmenog naređenja. Logoraši su bili smješteni u prenatrpanim prostorima bez grijanja, a kako nije bilo mjesta, spavali su na betonu poredani na bok. Hranu koju su dobivali bila je “tek tolika da se preživi”, opisali su. Svjedok M. R. je imao šest i pol godina kada je u logor u Sremskoj Mitrovici doveden s majkom i starijim bratom.

“Posebno se sjećam jednog događaja kada je vojni policajac došao po mene i mog brata i odveo nas svojoj kući, te nam rekao da ako se svidimo njegovoj kćeri, da će nas zadržati. Ja sam se uplašio te sam počeo plakati”, ispričao je M. R.

Više logoraša je u svojim svjedočenjima navelo da su čuli za seksualna zlostavljanja kojima su bile izložene žene. Psihijatar Mladen Lončar bio je zatvoren u Begejcima. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju je posvjedočio da je saznao kako su neke zatvorenice odvođene ne samo u zgradu logora u kojoj su bili smješteni stražari, nego su zlostavljane i u zrenjaninskim hotelima. Pozivajući se na izjave zarobljenih žena, silovanje i seksualno nasilje u logorima spominje se i u optužnici protiv načelnika Uprave za bezbednost Saveznog sekretarijata narodne odbrane Aleksandra Vasiljevića i načelnika Odseka za opšte i kancelarijske poslove Miroslava Živanovića, koju je podiglo Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku. U nekim slučajevima logoraši i stražari su se poznavali. U izjavi pred Županijskim sudom u Vukovaru, svjedok Josip Crnjac kaže da ga je u Sremskoj Mitrovici ispitivao Marko Kraguljac, susjed iz Vukovara. Prema svjedokovim tvrdnjama, Kraguljac je prilikom ispitivanja stavio bokser na ruku i udario ga u lice.

U Nišu su stražari tjerali logoraše da satima nepomično stoje u mjestu na prostoru od jedan kvadratni metar, gurali su im glave u zahodsku školjku i udarcima lomili prste na rukama. Prema svjedočenju T. Đ.-a zarobljenog u Stajićevu, zatočenik Ivan Kamerla nije psihički mogao podnijeti “sva ružna zbivanja i jednom je samo istrčao i krenuo prema ogradi, zakačio se na bodljikavu žicu i ubili su ga”. Svjedoci su naveli da je više čuvara pretuklo Ivana Kamerlu, a za njegovo je premlaćivanje pred Županijskim sudom u Osijeku osuđen čuvar Ivica Vuletić.

Kada je o sudskim postupcima riječ, logori za Hrvate u Srbiji bili su predmet dviju haških optužnica, protiv Slobodana Miloševića i krajiškog vođe Gorana Hadžića. Sadržavale su točke protupravnog zadržavanja i pritvaranja u nehumanim uvjetima. Kako je poznato, obojica su preminula tijekom suđenja. U Hrvatskoj je vođeno nekoliko postupaka u Vukovaru i Osijeku, međutim objedinjeni podaci ne postoje.

– Do danas je pred srpskim pravosuđem procesuirana samo jedna osoba za zločine počinjene u ovim logorima. U tom jedinom predmetu za premlaćivanje u logoru u Sremskoj Mitrovici osuđen je Marko Crevar, pripadnik Teritorijalne odbrane, kasnije i milicije Republike Srpske Krajine sa područja Vukovara. Ne znamo ni kako je on dospeo tamo, niti ko mu je omogućio pristup zatočenicima i odakle mu ovlašćenje da ispituje zatočenike. Izostavljeni su svi drugi u tom lancu funkcionisanja ovih objekata – rekla je Kolarić.

Dodala je kako je 2016. Aleksandar Vučić, tada premijer Srbije, primio Udrugu pravnika Vukovar 1991. i obećao da će pravosuđe učiniti sve da se odgovorne procesuira.

– Međutim, do danas nemamo konkretne rezultate tih obećanja. Naprotiv, imamo kontinuirano negiranje postojanja logora od strane zvaničnika i skretanje teme na organizacije koje ukazuju na činjenicu da su logori u Srbiji postojali – nastavlja Kolarić.

U svim je zemljama bivše Jugoslavije, dodaje, prisutna relativizacija zločina u kojima su žrtve “drugi” i nepriznavanje zločina za koje je odgovorna ona strana koju javnost i vlast percipiraju kao “svoju”.

– Ali nesporno je da je sudskih postupaka za logore bilo daleko više pred hrvatskim i bosansko-hercegovačkim pravosuđem. Problematično je što se čak i nakon sudskih postupaka i izrečenih presuda za logore njihov značaj minimizira, svodi na pojedince i incidente, poriče se uloga vojnih ili policijskih organa u njihovom organizovanju i funkcionisanju. Sve to dobija i groteskne oblike na simboličkoj ravni. Ispred vojne baze Lora u Splitu stoji spomen-obeležje podignuto u čast 72. bojne Vojne policije, iako je deo pripadnika te jedinice osuđen za ratne zločine. U Prijedoru je u blizini logora Trnopolje postavljen spomenik vojnicima VRS-a, pripadnicima vojske koja je upravljala logorom. U tim primerima, ali i onom iz Srbije gde obećanja najviših državnih zvaničnika ostaju na nivou zapisnika sa sastanka, vidimo da ne postoji spremnost da se žrtve stave u prvi plan i da se prizna njihova patnja – zaključuje Kolarić.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share