Kontejner bez ključa

Piše: Vladimir Jurišić, Novosti

Nedjeljko Bijelić, čija je kuća u Pješčanici kraj Vrginmosta stradala u potresu, treću će zimu zaredom provesti u kontejneru. Ali ne bilo kakvom: prvi objekt za privremeni smještaj ne samo što je otpočetka postavljen na neravnom i opasno nagnutom terenu nego i prokišnjava na sve strane. Što je najtragičnije, u njega do danas nije sprovedena ni voda ni struja.

No kako čudima nakon potresa očito nema kraja, u njegovo je dvorište – nakon silnih, molbi, žalbi i pritužbi upućenih nadležnim i nenadležnim lokalnim, županijskim, državnim službama i institucijama – prije par dana pristigao novi kontejner. Bio bi to doista nekakav pomak u pozitivnijem smjeru da radnici koji su ga istovarivali i postavljali nisu nesretnom čovjeku kazali da ključeve svog novog smještaja mora sam tražiti tamo negdje daleko, u Petrinji. Doduše, nisu baš bili sigurni gdje točno, ali to ionako nije u opisu njihova posla.

– Ne mogu vam opisati kako se osjećam i koliko strahujem pred dolazećom zimom. Prvi kontejner koji sam dobio bio postavljen na nizbrdicu: onako opasno nagnut, mogao se srušiti pri jačem naletu vjetra i pasti baš na vrata, pa bih u njemu bio zdrobljen i zarobljen možda zauvijek. Zato sam ga morao podbočiti potpornjima, a radi prokišnjavanja i prekriti ceradom. Tu iznenađenjima nije bio kraj: u njemu nijednog prozora nema, pa se prozračuje i osvjetljava jedino kroz vrata, a možete sami zamisliti kakvi su to uvjeti za život kad u njemu nema  nikakvih priključaka pa time ni mogućnosti uvođenja vode i struje! Po naljepnici koja se nalazi iznutra taj je objekt donacija teslićkog Elgrada, poduzeća za trgovinu i preradu drva, pa sam brzo zaključio da je to zapravo kontejner za skladištenje dasaka – objašnjava nam Bijelić.

Jedva kilometar od moje kuće prolazi vodovod, no nitko da si dade malo truda da i mene spoji, kaže Bijelić

Prvu zimu nakon katastrofe Nedjeljko je jedva preživio, da bi se s proljećem nekako osokolio i počeo na sve strane tražiti primjerenije rješenje osnovnog životnog pitanja. No slabe je vajde imao od toga, a ljeto mu je donijelo novi problem, nesnosne vrućine, pa je sve do kasne jeseni i prvih mrazeva noćio na otvorenom. Vidjevši da je vrag odnio šalu bestraga i da će teško prebroditi nastupajuću zimu, smogao je posljednju snagu i opet počeo kucati na sva moguća vrata. Takva je upornost, rekosmo, urodila nekakvim plodom, pa mu je u dvorište isporučen prikladniji kontejner.

– Obradovalo me to kao malošto u životu, pogotovu kad sam vidio da ima prozor, priključna mjesta i da ga postavljaju na ravniji dio dvorišta! No kad sam htio ući radnici mi rekoše da ključevi nisu kod njih i da moram sam po njih u Petrinju, ali da ne znaju točno gdje. To me dotuklo, zar je moguće da ću i treću zimu provesti u ledenom oklopnjaku? Osim toga, ja do Petrinje ne mogu: novca nemam, kao ni adresu na kojoj će me ključ čekati. Ne znam više ni sam što da radim – žali nam se naš sugovornik.

Nedjeljko Bijelić se nikad nije ženio i nema djece. Otac Dušan umro je prije osam godina, a s majkom Danicom već dulje ne dijeli svakodnevnicu, pa se u Pješčanici bori za život sam, najbolje što može. Kad je Oluja poharala velik dio Hrvatske, i Nedjeljko je sa svoga Korduna krenuo na neizvjestan put prema Srbiji. Završio je u Golubincima kraj Stare Pazove i ondje ostao šest predugih godina, zaposlivši se u omanjoj tvornici plastike. Preživljavalo se ondje na jedvite jade, pa je razumljivo što su nostalgija za boljim životom i žudnja za povratkom u zavičaj jačale iz dana u dan. Tako je i njemu napokon puknuo film, prelomio je pa se uputio natrag, opet u neizvjesnost.

Da nije bilo dobrih ljudi u selu i oko njega, Nedjeljko bi po povratku u Pješčanicu teško sam opstao: oni su mu odmah pomogli u hrani, dali mu peć i par komada namještaja te se dalo nekako živjeti unatoč tome što nikakvih primanja prve dvije godine nije imao; tek je tada ostvario pravo na socijalnu pomoć od  osamsto kuna mjesečno, a u tom iznosu i danas “uživa”. Uslijed napornog rada, stradala mu je kralješnica a s njome i cijeli organizam, kojem ne pripomažu ni godine.

– Od mog povratka iz Srbije, dakle dulje od dvadeset godina, živim ovdje bez vode, iako sam valjda sto puta odlazio u Općinu i kumio ljude da mi pomognu: odgovor na svaki moj zahtjev, pisani ili nepisani, uvijek je isti, “Strpi se, bit će!”. A jedva kilometar od moje kuće prolazi vodovod, no nitko da sebi dade malo truda da se i mene spoji, važno je samo da od ove svoje crkavice redovito plaćam naknadu za slivne vode! Tako da vodu i dalje uzimam od jedne žene koja je od mene udaljena više od toga kilometra do vodovoda – zdvaja Nedjeljko nad nebrigom vlasti i komunalnih službi za ljude radi kojih zapravo postoje.

Milan Vrga, načelnik Općine Gvozd, obaviješten je o tome da je Nedjeljko Bijelić dobio novi zamjenski smještaj, no tek smo mu mi rekli da u njega ne može jer je taj kontejner zaključan. Obećao je da će koliko odmah provjeriti o čemu se radi te organizirati da se Nedjeljku što prije dostave ključevi. A rješenje vezano uz nedostatak vode morat će još čekati, jer za sada, kaže načelnik, nema mogućnosti da u svojoj Pješčanici uživa u takvoj civilizacijskoj stečevini.

– Nedjeljko Bijelić bio je kod mene u uredu prije par dana da mi kaže za problem s ključem, no Centar mu s time, nažalost, ne može pomoći, jer nam to nije u obimu i opisu posla. Svejedno, raspitat ću se kako doći do rješenja, jer je on naš korisnik prema kojem ispunjavamo sve svoje zakonom propisane obveze. Zato i znamo da mu je kuća oštećena u potresu i da živi vrlo teško – rekla nam je voditeljica vrginmoške podružnice Centra za socijalnu skrb Dubravka Milčić.

Tekst je prenet sa portala Novosti.