Jurica Pavičić: U mom romanu ulogu kuge ima rentna ekonomija
Piše: Bojan Munjin
Vaš kriminalistički roman “Crvena voda”, koji je nagrađen prestižnom nagradom Le Point du Polar européen za najbolji evropski detektivski roman, nazvan je i društvenom sagom. Kako se iz kriminalnog miljea vidi društvo?
U Hrvatskoj, kao i u svim istočnoeuropskim književnostima, klasik se postaje sa specifičnom vrstom knjiga: knjigama u kojima obično muški pisac priča povijest političkog/nacionalnog/obiteljskog kolektiviteta u vremenu te “objašnjava povijest” u retrovizoru. Svi pisci koji su 70-ih i 80-ih izazvali YU-rat i završili u knjizi Poljaka Czerwinskog pisali su takvu vrstu romana. To je razlog zašto sam ja pomalo i bježao od toga da pišem društvenu sagu. Nastojao sam da moj roman bude kronika jedne obitelji i jednog krimi-slučaja, a pošto mi je za to trebalo dugo kronološko trajanje, to vrijeme neizbježno nosi povijesne promjene. Ono u našem, dalmatinskom slučaju znači krupne, korijenite diskontinuitete i promjene. Paradoks je da te goleme promjene junacima moje knjige znače malo. Zašto? Jer imaju svoju, jako osobnu traumu koja ih boli više. Htio sam dobiti tu relativnost: da ono što je svima “The Priča” mojim junacima nije i obratno.
Roman govori o Hrvatskoj u tranziciji, od kasnih 1980-ih do danas…
Vjerujem da moj roman posreduje čitateljima određeno osjećanje, a to je osjećanje gađenja, zazora pred društvenim padom iz moderne u predmodernu, iz zemlje koja je proizvodila i radila u zemlju rentijera i nekvalificiranog uslužnog rada. U antičkoj drami, za grijeh Edipa i njegove mame ne budu samo njih dvoje kažnjeni kugom, nego kugu dobije cijela Teba. U mom romanu, za grijeh ubojstva ne bude kažnjen ubojica nego cijelo Misto, a kuga se zove rentna ekonomija.
Uz ovu sjajnu nagradu, što je inozemnoj stručnoj kritici bilo naročito interesantno u vašem romanu?
Osim što je dobio nagradu, roman je dobio i medijsku vidljivost koja mi se dogodila prvi put: duplerice u Liberationu, Le Pointsu, Telerami, tekstovi u Le Mondeu, press clipping debeo kao prst. Ti tekstovi dosta se bave onim što ste i vi spominjali: da je “Crvena voda” kronika društva, da se bavi Titom, ratom, tranzicijom. U jednom od tekstova kritičarka je napisala da “Crvena voda” ima samo jednog glavnog junaka, a to je vrijeme.
Muke i tegobe našeg društva o kojima pišete u “Crvenoj vodi” i drugim vašim romanima čini se da vječno traju. Razmišljate li da napišete ozbiljan ljubavni roman sa sretnim krajem?
Već sam ga napisao. “Izvještaj o nesreći”, dulja priča iz moje zbirke “Dvor u dvorištu”, melodrama je s donekle sretnim krajem. I “Crvena voda” ima ljubavnu priču s hepiendom. Svaki moj roman je jednom nogom melodrama. Melodrama i triler se sjajno ljube, oni prirodno pašu. Osim toga, i melodrama i triler su jako politički žanrovi, svaki na svoj način. Onaj tko misli da su žanrovi apolitični, konformistički i da samo perpetuiraju vladajuću sliku svijeta očito je prespavao pedeset godina kulturne proizvodnje.
Tekst je prenet sa portala Novosti.
