Islamofobno novo ruho

20. November 2020.
Premda su iz konačne verzije deklaracije za buduću borbu Evropske unije protiv terorizma izbačene direktne reference na imigraciju i islam, kao i prijedlozi da doseljenici u EU ubuduće moraju učiti jezike svojih novih domovina i samostalno se uzdržavati, državnici zemalja pogođenih najnovijim napadima i dalje pozivaju na borbu protiv "političkog islama".
Austria Vienna Attack
Foto: Beta/Photo/Ronald Zak

Piše: Tena Erceg

Ministri unutarnjih poslova evropskih članica donijeli su prošlog tjedna deklaraciju koja bi trebala predstavljati smjernice za buduću borbu Evropske unije protiv terorizma. Završnoj verziji, u kojoj se porast nasilnog ekstremizma povezuje s neuspjehom integracije imigranata, prethodilo je višednevno raspravljanje, pa su iz nje na koncu izbačene direktne reference na imigraciju i islam, kao i prijedlozi da doseljenici u EU ubuduće moraju učiti jezike svojih novih domovina i samostalno se uzdržavati. Deklaracija je napisana na inicijativu Francuske, Austrije i Njemačke, država koje su u posljednjih mjesec dana doživjele terorističke napade inspirirane islamističkim ekstremizmom.

Zbog toga su u njoj ipak ostali zaključci poput onog da je “integracija dvosmjerni proces” pa se migranti moraju aktivno oko toga truditi, no izbačena je inicijalna ideja da se neuspjeh u integriranju sankcionira. Umjesto toga, u dijelu koji se odnosi na islamske vjerske i nevladine organizacije odlučeno je da će se “promovirati vjersko obrazovanje i obuka, po mogućnosti unutar EU-a, u skladu s evropskim temeljnim pravima i vrijednostima”. Organizacijama koje djeluju protivno tim vrijednostima uskratit će se evropsko financiranje i onemogućiti ono iz stranih zemalja.

Macrona je još 2018. kritizirala UN-ova izvjestiteljica zbog antiterorističkih zakona koji “disproporcionalno stigmatiziraju i marginaliziraju muslimane”. Muslimani u Francuskoj čine oko 10 posto stanovništva, ali i oko 50 posto zatvorske populacije

Ta deklaracija donesena je ni dva tjedna nakon što je u centru Beča vatrenim oružjem ubijeno četvero ljudi i ranjeno njih 23, dok su se nešto ranije u Francuskoj također dogodila dva teroristička napada: dekapitacija profesora povijesti koji je s učenicima raspravljao o karikaturama satiričkog lista Charlie Hebdo te trostruko ubojstvo također hladnim oružjem u katoličkoj crkvi u Nici. U sva tri slučaja počinitelji su mladi muškarci imigrantskog porijekla: u Beču je to bio 21-godišnjak s dvostrukim austrijskim i sjevernomakedonskim državljanstvom, u Parizu 18-godišnji izbjeglica iz Čečenije, a u Nici 21-godišnji Tunižanin koji je tek mjesec dana ranije u Francusku stigao preko talijanske Lampeduse.

Za sva tri napada odgovornost je preuzela teroristička organizacija Islamska država Iraka i Sirije (ISIS), a u dva slučaja ustanovljeno je da je policija mjesecima ranije mogla znati da se radi o radikaliziranim osobama; Abdulah Anzarov, ubojica profesora Samuela Patyja, već je ljetos prijavljen odjelu francuske policije koji se bavi radikalizacijom na internetu, no nije bilo reakcije. Napadač iz Beča u prosincu prošle godine pušten je pak iz zatvora nakon što je odslužio osam od 22 mjeseca zatvora zbog toga što se pokušao pridružiti ISIS-u u Siriji.

Budući da je Francuska zemlja s daleko najvećim brojem islamističkih terorističkih napada u Evropi, tamošnji predsjednik Emmanuel Macron prometnuo se u svojevrsnog vođu evropske borbe protiv terorizma. No zbog izrazito ideološki obojene strategije te borbe, Macrona je još 2018. kritizirala UN-ova specijalna izvjestiteljica za ljudska prava Fionnuala Ní Aoláin zbog antiterorističkih zakona koji “disproporcionalno stigmatiziraju i marginaliziraju muslimane”. Komentirajući izvanredno stanje koje je u Francuskoj bilo na snazi gotovo dvije godine, od napada na redakciju Charlie Hebdoa u siječnju 2015., Ní Aoláin je rekla da se tim mjerama muslimanska populacija Francuske konstruirala kao “sumnjiva zajednica per se” te zatražila da se osnuje neovisno tijelo koje će kontrolirati krše li se tim mjerama prava na slobodu, privatnost, udruživanje i vjeroispovijest.

Prema podacima organizacije Counter Extremism Project, koja se bavi istraživanjem terorističkih skupina, u Francuskoj je od 2015. u terorističkim napadima inspiriranima ili povezanima s ISIS-om ubijeno više od 260 ljudi. Francuske sigurnosne službe zbog sumnje na terorizam nadziru oko 15 tisuća osoba, a iz te zemlje otišlo je i najviše boraca ISIS-a iz Evrope, njih oko 2000. Policija također nadzire 1400 radikaliziranih zatvorenika, a napadači na redakciju Charlie Hebdoa, u košer dućanu istoga dana te u židovskom muzeju u Bruxellesu, svi su prije toga bili u francuskim zatvorima. Procjenjuje se da muslimani u Francuskoj čine oko 10 posto stanovništva, ali i oko 50 posto zatvorske populacije.

Francuska je vlada još prije napada na Charlie Hebdo donijela zakon nalik američkom Patriotskom zakonu, kojim se autoriziraju zabrana putovanja za osumnjičene i kriminalizacija odlazaka u Irak ili Siriju zbog pridruživanja ISIS-u, a naknadno je legalizirano i provođenje racija bez sudskog naloga, širenje ovlasti nadzora i labavljenje uvjeta za izricanje kućnog pritvora.

U Austriji se termin “politički islam” koristio za zabranu nošenja marame, a u Francuskoj i kako bi se zabranile antirasističke organizacije. Termin nije jasno definiran, što je i razlog zašto je tim vladama toliko koristan – smatra Farid Hafez

Nakon napada na redakciju satiričkog lista u siječnju 2015. vlada je započela program Stop džihadizmu, koji se bavio područjima legislative, obrazovanja i zatvorskog sustava. Pilot-projekt za sprječavanje radikalizacije u zatvorima ugašen je, međutim, nakon nešto više od godinu dana jer se pokazalo da je izoliranje radikaliziranih od ostatka zatvorenika samo doprinosilo daljnjoj radikalizaciji. Donesene su i mjere za sprječavanje financiranja muslimanskih organizacija iz zemalja kao što su Maroko, Alžir i Turska, a od rujna sljedeće godine predviđa se i zabrana školovanja djece kod kuće, kao i zatvaranje ilegalnih škola kojima upravljaju vjerske organizacije.

S druge strane, policijska jedinica Pharos, koja je zadužena za nadzor online ekstremizma, ali nije reagirala na dojavu o sumnjivom ponašanju Čečena Abdulaha Anzarova, praktički do jučer imala je samo 30 zaposlenih koji su trebali pročešljati prosječno 4400 dojava tjedno. Iz toga se može zaključiti da je francuska vlada sklonija povećavati resurse represivnih institucija, iako one evidentno ne ispunjavaju proklamiranu svrhu, negoli one klasičnog obavještajnog rada, koji je ključan za prevenciju.

Novostima je slično, ali o Austriji, rekao tamošnji politolog Farid Hafez, inače autor evropskog projekta European Islamophobia Report, koji dokumentira i analizira antimuslimanske trendove na kontinentu. Budući da je napadač iz Beča bio u zatvoru zbog pokušaja pridruživanja ISIS-u te da je prošlog ljeta slovačka policija dojavila austrijskoj da je u Slovačkoj pokušao kupiti oružje, Hafez napominje da austrijski ministar unutarnjih poslova Karl Nehammer “tek treba odgovoriti na pitanje jesu li policijski doušnici bili svjesni da se priprema teroristički napad”.

– Politička opozicija postavila je brojna pitanja u vezi postupanja tajnih službi. Primjerice, unatoč tome što je ovaj terorist dugo vremena bio pod nadzorom, taj je nadzor prekinut, a tajna služba fokusirala se umjesto toga na navodnu mrežu Muslimanske braće u Austriji – rekao nam je Hafez.

Austrijska vlada dosad je u svojim protuterorističkim nastojanjima uvodila mjere kao što su oduzimanje državljanstva, zatvaranje džamija za koje postoje sumnje da su rasadišta ekstremizma te zabrana zapošljavanja stranih klerika i financiranja muslimanskih organizacija od strane Turske i Saudijske Arabije, ali i zabrana dijeljenja Kurana na ulici i nošenja burke, koji nemaju nikakvu direktnu vezu s terorizmom. Isto tako, austrijski kancelar Sebastian Kurz, jednako kao i francuski predsjednik Macron, u svojim govorima redovito koristi termin “politički islam”, što mnogi kritičari tih politika drže problematičnim.

Apelirajući na formiranje zajedničke evropske fronte protiv “političkog islama”, Kurz je tako “sve narode Evrope” pozvao da shvate koliko je ta ideologija “opasna za slobodu i naš način života” te naglasio da nije u pitanju “borba između kršćana i muslimana, već između civiliziranosti i barbarstva”. Emmanuel Macron krivca za terorizam također je locirao u “političkom islamu koji sistemski podriva republiku” te dodao da će to biti “sigurnosna, kulturološka i obrazovna bitka koja će dugo trajati”. No Farid Hafez smatra da je korištenje termina “politički islam” problematično zato što se on upotrebljava u različite svrhe.

– S jedne strane, u Austriji se koristio kao podloga za zabranu nošenja marame, a istovremeno i kako bi se zabranili simboli militantnih organizacija. U Francuskoj se koristio i kako bi se zabranile antirasističke organizacije. Termin nije jasno definiran, što je ujedno razlog zašto je vladama tih dviju zemalja toliko koristan. Mutna riječ koja praktički omogućava da se u nju uključi bilo što i koju zbog toga mogu zloupotrebljavati oni koji su na vlasti – smatra Hafez.

Nakon što je austrijska vlada najavila “kriminalizaciju političkog islama”, slične kritike mogle su se pročitati i u brojnim evropskim medijima, na primjer u njemačkom dnevniku Süddeutsche Zeitung, gdje je ta nakana okarakterizirana kao pokušaj “kriminalizacije razmišljanja” koja, osim što je protivna evropskoj vladavini prava i ne bavi se primjerice ekstremno desnim “razmišljanjem”, ide na mlin upravo islamističkim propovjednicima mržnje. Austrijska vlada u srpnju je otvorila i Dokumentacijski centar za politički islam, prvu takvu instituciju u Evropi koja će, između ostalog, izraditi crnu listu muslimanskih organizacija.

Macron je termin “politički islam” počeo koristiti još prije Kurza, zbog čega se redovito mora braniti od sve glasnijih kritika na zapadu, ali i nasilnih prosvjeda i bojkota francuskih proizvoda u nekim arapskim zemljama, kao i agresivnih ispada turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana. Naročiti je revolt izazvala njegova izjava da je “islam religija u krizi” koja se mora reformirati što je, prema mišljenju našeg sugovornika, “eurocentrična perspektiva prema kojoj je iskustvo Zapada mjerilo svakog ljudskog razvoja”.

Kako bi se obranio od kritika, Macron se upustio u prilično neuobičajenu kampanju direktnog komuniciranja s američkim medijima, pa prvo početkom studenoga poslao pismo Financial Timesu, a zatim nešto kasnije nazvao kolumnista New York Timesa koji se bavi medijima. Ondje je pokušao objasniti da strani, a naročito američki mediji, imaju problem s razumijevanjem termina “laiciteta” odnosno “aktivne odvojenosti crkve i države koja traje od početka 20. stoljeća, kada je država preuzela kontrolu nad obrazovnim sustavom od Katoličke crkve”. Opisao je ozbiljnost situacije s terorizmom u Francuskoj i negirao da su njegove politike usmjerene protiv muslimana.

No unatoč predsjednikovoj slatkorječivosti, činjenica je da je francuska vlada donijela dugačak niz mjera kojima se, bez ikakve kontrole, jača autoritarni potencijal države nad građanskim pravima i slobodama, a sve u ime tih istih prava i sloboda. Primjetno je također da nijedna od tih politika nema za cilj dokidanje sistemskog rasizma zbog kojeg je primjerice moguća tolika disproporcija među brojem muslimana u općoj i zatvorskoj populaciji. Važno je napomenuti i da Macrona u travnju 2022. čekaju predsjednički izbori, na kojima bi mu najozbiljniju konkurenciju mogla činiti kandidatkinja ekstremne desnice Marine Le Pen.

Članak je prenet sa portala Novosti.

Share