Fašizam kao navika

Autor: Ivica Buljan, Izvor: Novosti

Neke se knjige pojave kao spektakularni naslovi u izlogu, pogotovo ako je autor friški dobitnik Nobelove nagrade za književnost. Rijetko je knjiga sama projekt s vrlo ozbiljnim posljedicama za čitatelja. “Herscht 07769” Lászla Krasznahorkaija danas je u Hrvatskoj snažna umjetnička intervencija u stvarnost, komad proze koji se zabija ravno u prostor između naših očiju i zidova, između web portala i grafitima išaranih haustora desnici nepoćudnih autora.

Ovaj roman osvjetljava te incidente moćnom isljedničkom svjetlošću. Već prije pojave ovog senzacionalno dobrog prijevoda Xenije Detoni u izdanju OceanMora, roman nobelovca opisan je kao remek-djelo u jednoj rečenici, kao pravodobna meditacija o nemoćnom evropskom klizanju u autoritarizam. To zvuči točno, ali je preblago prema onom kako knjiga djeluje ovdje i sada. Roman je doista napisan u jednoj jedinoj rečenici, a odluka nije trik ni stilska egzibicija, već tempo stvarnosti u kojoj se nižu incidenti i kojoj uporno nedostaje točka.

U doba skrola, gdje pogled stalno bježi na marginu, Krasznahorkai vrijeme vraća kao fizičku kaznu i ne dopušta olakšanje. Oblik tako postaje sadržaj, a sadržaj je navika. Jer ako pročitamo 450 stranica bez točke, prepoznat ćemo društvo koje svoje godine provodi bez točke, u vječnoj sadašnjosti, u sablastologiji bez razrješenja. Formalna struktura romana oponaša nezaustavljivi, neumoljivi tijek propadanja moralnih vrijednosti svijeta.

Unutar te neprekinute forme, fabula je jednostavna i uznemirujuća. Florian Herscht je dobrodušni mlađahni div iz istočnonjemačke pokrajine Tiringije, odrastao u sirotištu. On je blaga figura impozantne fizičke građe i djetinje duše, kojeg narogušeni Boss angažira za svoje poslove. Florian je naivan, slabo obrazovan dečko koji će susjedima priskočiti u pomoć da prenesu namještaj, iscijepat će drva. Zajedno s Bossom čisti grafite, svastike i vučje glave, uglavnom s postolja Bachovih spomenika, kojih je ova regija prepuna.

Pohađa besplatne satove iz fizike koje zajednici daruje lokalni zanesenjak, profesor, iz hobija okrenut meteorološkim mjerenjima i prognozama. Zapanjen vlastitim otkrićem o skorom nestanku kozmosa, Florian počinje slati pisma kancelarki Angeli Merkel, želeći je upozoriti, da kao kvalificirana fizičarka alarmira Vijeće UN-a i pokuša spasiti svijet. Čest gost poštanskog ureda, kad ne dobije odgovor, pokušat će doći do Merkelove na dan otvorenih vrata u Reichstagu, vođen svojom dubokom metafizičkom tjeskobom i strahom od neminovne apokalipse, odnosno “urušavanja svemira u ništavilo”.

Njegov Boss je ljubitelj Bacha i pokrovitelj lokalne simfonije koju čine raznorodni amaterski glazbenici koji nikad nisu u stanju izvesti nijedno njegovo djelo. U međuvremenu, tajanstveno nestaje Florianov prijatelj, profesor Köhler. Organizirani vod lokalnih neonacista, predvođen Bossom, patrolira kvartom. U brdu nad gradom pojave se vukovi kojih u toj pokrajini ranije nije bilo. Napadnu Florianovu susjedu knjižničarku i njezinog muža. Uskoro započinje neimenovana pandemija.

U sumnjivim okolnostima eksplodira benzinska crpka ARAL koju vode doseljenici. Građani u strahu spuštaju rolete, pošta se zatvara, prozori se prazne od znatiželjnih susjeda. Nakon godinu dana, fizičar Köhler jednako se tajanstveno vraća u gradić, ali više nije ista osoba. Ponaša se kao lobotomizirani zombi. Policija bezvoljno i bezuspješno traga za počiniteljima paleži. Kad Florian, nakon intuitivne individualne potrage, istraživanja SMS-ova u koje ga je gazda hotimično upleo, shvati da se iza bešćutnog umorstva njegovih prijatelja stranaca skriva sam Boss, preobražava se u osvetnika i kreće u likvidaciju svih članova neonacističke skupine.

Roman je doista napisan u jednoj jedinoj rečenici, a odluka nije trik ni stilska egzibicija, već tempo stvarnosti u kojoj se nižu incidenti i kojoj uporno nedostaje točka. U doba skrola, gdje pogled stalno bježi na marginu, Krasznahorkai vrijeme vraća kao fizičku kaznu i ne dopušta olakšanje

Gusto protkan pričom, roman nema poruke, ni katarze, samo gradi logistiku moći i straha. Radikalizaciju dobrodušnog idiota pratimo u istom onom ritmu u kojem se uvježbavaju nove navike uplašenih stanovnika gradića Kane. Većina se iz javnog života povlači u stanove, mnogi su podlegli napadima depresije, a neki počine samoubojstva. Krasznahorkaijev novi roman bomba je baš ovdje i sada u hrvatskom kontekstu, zato što opisuje kako navika pobjeđuje politiku. Građani Kane, iako su protiv terora neonacista, polako se navikavaju na njihove provokacije. Bossov je slogan “Alles wird rein”, očistit ćemo sve.

Njegovi goropadni i psihotični potezi vode do neminovne dezintegracije Kane, i sveobuhvatno prema raspadu cijelog društva. Iako kod Krasznahorkaija nema masovnih skandiranja na koncertu ili na nogometnim tribinama, ni bakljada po do jučer mirnim ulicama, precizno pratimo rast terora u malom gradu. Slutnja katastrofe već je na prvim stranicama naznačena u Bossovom pravilu da se u njegovom Opelu pri ulasku obavezno pjeva himna. Da se nauči red. Najparadoksalniji je fakt što Boss radi na čišćenju političkih poruka, a s vremenom ćemo otkriti da ih ispisuje upravo njegova paraorganizacija. Policija uredno uzima izjave, ali se ništa ne dogodi.

Ono što se u ovom romanu još donedavno moglo čitati kao metaforičko srljanje u mrak, mi danas i ovdje prepoznajemo na prvu. To je upozoravajući krik pred društvom koje se cijepa, to je kozmička disolucija koja objašnjava onu društvenu. Mi znamo kako izgleda kad se poklič pod kojim su počinjeni zločini opravdava kao tradicionalni pozdrav, kad državni aparat nasilje tretira kao folklor i odmahne rukom “to su samo klinci”. Znamo kako fraze glume neutralnost, a zapravo su infrastruktura relativizacije. Ovo je roman o takvoj infrastrukturi, o jeziku koji omekšava rubove dok pukotina užasa raste. Krasznahorkai spaja dva registra koji se rijetko dodiruju, lokalni, komunalni i kozmički.

Snagator Florian i profesor Köhler raspravljaju o vakuumu i asimetriji materije i antimaterije, dok istovremeno u kvartu bujaju prijeteći grafiti. Kozmologija nije ukras, već podsjetnik da je naš univerzum rezultat Velikog praska, i da je krhak u svom dizajnu. Pa ako se smisao stalno krpa šavovima, a institucije ne reagiraju brzo i precizno, ne možemo očekivati katarzu, već propadanje.

Florian je metafora propadanja. Mladi neformirani muškarac kojeg krasi višak energije, sustav najprije koristi za čišćenje vlastitog smeća, a onda mu on izmakne iz ruku. Florian golim rukama likvidira cijelu skupinu neonacista, ali time zauvijek gubi mogućnost da postane cjelovito ljudsko biće. Njega još jedino mogu pratiti vukovi i orlovi. Bachova glazba, važan dio romana, funkcionira kao etički kontrapunkt.

Njegova je savršena polifonija model složenog, uređenog društva, a ona se u Kani pretvara u monodiju zapovijedi, s obzirom na to da se u zemlji Bacha po njegovim spomenicima ispisuju svastike, a Bossov Opel kruži između tih točaka kao da su note jednog strogo dirigiranog marša. Hladnoća Krasznahorkaijevog stila je politička, ništa ne podcrtava, ništa ne komentira, sve se događa kao što se događalo i jučer. A onda, kad pukne, ne pukne kao ratni spektakl. Likvidacije se događaju bez oružja, potmule i suhe. Događaju se kao udarac, lom šije, kao privatne, nijeme, zakašnjele, osvetničke reakcije.

Roman služi kao ogledalo za situaciju u Hrvatskoj i mnogim evropskim zemljama, gdje se uočava porast i normalizacija ekstremističkih narativa. Mehanizmi rasta ideologije su identični, pri čemu i u jednom i u drugom kontekstu ekonomska i socijalna marginalizacija i nepravda stvaraju savršen inkubator za radikalizaciju, dok egzistencijalna i duhovna praznina, nastala raspadom sustava vrijednosti, navodi pojedince da traže utočište u isključivom, često nasilnom, kolektivističkom narativu, koji im pruža lažan osjećaj svrhe.

Slično se uočava infrastruktura relativizacije, jer kao što se u Kani nasilje zataškava, u Hrvatskoj tolerancija prema govoru mržnje, selektivna primjena zakona i mlake reakcije institucija na simbole ekstremizma stvaraju osjećaj nekažnjivosti i ohrabruju ekstremiste, čineći da fašizam postane navika koju nitko ne prekida.

Tekst je prenet sa portala Novosti.