Balkane, stoj

24. June 2022.
Pozivi da se Ukrajini i Moldaviji dodijeli status kandidatkinja za članstvo u EU-u neizbježno povlače i staro pitanje integracije zemalja zapadnog Balkana u Uniju, ali ugledni analitičari za Novosti tumače da se to neće tako skoro dogoditi – odljev kapitala, ekonomsko zaostajanje i masovno iseljavanje ostaju sudbina regije.
Western Balkans EU Explainer
Foto: Beta/AP Photo/Darko Vojinovic

Piše: Jerko Bakotin

Europska komisija prošlog je tjedna preporučila da se Ukrajini i Moldaviji dodijeli status zemalja-kandidatkinja za članstvo u Europskoj uniji i poručila da Gruzija može računati na isti status jednom kada ispuni kriterije. O preporuci EK-a 27 zemalja članica raspravlja ovog četvrtka na sastanku Europskog vijeća. U vrijeme pisanja ovog teksta nije još poznato kakva će biti odluka, no ministar vanjskih poslova Luksemburga Jean Asselborn ustvrdio je da “niti jedna članica nema problema” s takvom odlukom. Bez obzira na to kakva ona bila, intenzivna rasprava koja se od ruskog napada na Ukrajinu vodi o perspektivi te zemlje za članstvo u EU-u nužno povlači i pitanje integracije zapadnog Balkana u Uniju. Iako je od završetka oružanih sukoba na Balkanu prošlo više od dva desetljeća, Bruxelles nije uspio integrirati ni ekonomski i politički obnoviti šest zemalja regije, štoviše, u određenom smislu može se govoriti o nazadovanju. Dušan Reljić iz briselskog ureda Njemačkog instituta za međunarodnu i sigurnosnu politiku u Novostima je prije dvije godine upozorio da trgovinski deficit zapadnobalkanskih ekonomija s EU-om iznosi približno 100 milijardi eura u deset godina. Neprestano traju odljev kapitala i iseljavanje, a nedovoljan ekonomski rast znači povećavanje zaostajanja u odnosu na ekonomije Unije. Pritom ukupni BDP šest zapadnobalkanskih zemalja s njihovih ukupno 17,6 milijuna stanovnika, prema podacima za 2021. iznosi svega 98,2 milijarde eura, bitno manje od 155 milijardi eura koliko iznosi BDP same Mađarske.

Nalazimo se pred verbalnim vodopadom, svi ponavljaju da želimo učiniti sve oko Ukrajine i istovremeno ne želimo zapostaviti Balkan. Međutim, politika proširenja EU-a na jugoistočnu Europu došla je do svog kraja – kaže Dušan Reljić

Među državama regije kandidacijski status imaju Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija. Samo su prve dvije pregovore i otpočele jer Bugarska već dvije godine blokira početak pristupnih pregovora sa Skopjem zbog sukoba oko povijesti, identiteta i jezika, zapravo pokušaja Sofije da Makedoniji nametne vlastitu nacionalističku agendu. Kako kandidature Sofije i Tirane idu “u paketu”, de facto je blokirana i Albanija. Crna Gora pregovore je započela prije točno deset godina i otvorila je sva 33 pregovaračka poglavlja, ali dosad je zatvorila svega tri. Srbija je pregovore počela 2014. i dosad je otvorila 22 od 34 poglavlja, no zatvorila je svega dva neproblematična poglavlja o znanosti, kulturi i obrazovanju. Za balkanske aspirantice naročito su teška poglavlja 23, odnosno pravosuđe i osnovna prava, i 24, odnosno pravda, sloboda i sigurnost. Pozicija Srbije je uvelike otežana i sukobom s većinom članica EU-a oko statusa Kosova. Bosna i Hercegovina zahtjev za članstvo predala je tek 2016. te još uvijek nema kandidacijski status. EU je Sarajevu 2019. postavila 14 kriterija za dobivanje kandidature, od čega je ispunjen samo jedan. Na samom začelju se nalazi Kosovo, čiju nezavisnost ne priznaje ni pet članica same Unije. Inače, za prihvaćanje nove zemlje u Uniju po važećim je propisima potrebna suglasnost svih 27 zemalja članica, pa već i jedna članica može blokirati proširenje, što se već događalo i događa se i dalje. Također, velik broj građana EU-a nije pozitivno raspoložen prema proširenju – primjerice, Nizozemci su 2016. referendumom odbili Sporazum o pridruživanju Ukrajine.

Sve u svemu šanse za primanje novih članica prilično su mršave. Analitičarka zagrebačkog Instituta za razvoj i međunarodne odnose Senada Šelo Šabić smatra da je Ukrajini svakako potrebno dati nadu i ohrabrenje, kandidatura je ujedno i snažna politička poruka da zemlja može računati na članstvo u Uniji, ali “svi koji poznaju dinamiku i metodologiju procesa proširenja, znaju da je kandidatura samo mali korak u dugom procesu zadovoljavanja kriterija za članstvo”. Reljić pak smatra da se “radi o simboličkoj kulisi, a ne stvarnoj političkoj akciji”.

– Verbalno će to biti med i mleko, ali niko neće da kaže – evo, zaista počinju pregovori s Ukrajinom. Dakle, obećanja i jaka politička retorika, a ne realna pomeranja – dodaje Reljić.

Što se zapadnog Balkana tiče, unatoč neprestanim mantrama o “europskoj perspektivi” i “ubrzanju reformi kako bi se ispunila mjerila za pristupanje” te priči o širenju Unije na Balkan kao “geostrateškom ulaganju u stabilnu, jaku i ujedinjenu Evropu”, Reljić je u rujnu 2021. proces proširenja opisao sintagmom “mamuzanje lipsalog konja”. Izglede za bitnu promjenu ne vidi ni sada, bez obzira na tektonske geopolitičke promjene.

– Nalazimo se pred verbalnim vodopadom, svi ponavljaju da želimo učiniti sve oko Ukrajine i istovremeno ne želimo zapostaviti Balkan. Međutim, politika proširenja EU-a na jugoistočnu Europu došla je do svog kraja. Više ne postoji ni mogućnost šargarepe ni pretnji. Od 2021. do 2027. Hrvatska će iz strukturnih i kohezionih fondova EU-a, kao i fonda za obnovu od posljedica pandemije dobiti gotovo 5.200 eura, a Grčka 5.700 eura po stanovniku. Zemlje zapadnog Balkana će dobiti oko 500 eura. Razlika je više od deset puta veća. S tim novcem ne može da se ubrza razvoj. Neće biti ekonomske konvergencije, nego će se razlike još više povećavati. Građani će videti da region nazaduje, pa će se iseljavanje ubrzano nastaviti. To je bilo jasno već i pre ovog rata, a mislim da do promene može da dođe samo nagore. Ne nazire se nova materijalna politika – ističe Reljić za Novosti.

Ovaj analitičar zajedno se s kolegama iz navedenih razloga zalagao da se kohezijski i strukturni fondove otvore i za zemlje zapadnog Balkana. Ne radi se o samilosti, jer Unija itekako profitira od odljeva ljudi i kapitala iz ovih zemalja. Nadalje, ekonomsko je siromaštvo vezano i s održavanjem autoritarnih režima.

– I sociološka istraživanja potvrđuju da građani određuju odnos prema demokratiji kroz lično materijalno stanje. Ako žive u poretku u kojem im je sve gore, ne mogu imati pozitivan odnos prema demokratskom sistemu. Ponekad je dovoljna i sama percepcija da je sve gore. To nema nikakve veze s Balkanom, pogledajte što se događa u istočnoj Nemačkoj – nastavlja Reljić.

Kao da sami radimo protiv sebe pa ne treba čuditi i da je EU hladna prema regiji. Ne možete stalno govoriti da ste najgori na svijetu i očekivati da vas EU primi u članstvo – obrazlaže Dejan Jović

Nevoljkost EU-a da dosljedno ostvaruje strateške ciljeve i odvoji za njih potrebna sredstva otežava činjenica da je EU zadnjih godina usredotočena na rasprave oko samog funkcioniranja Unije i eventualne federalizacije, na sukobe “štedljivih” i “rastrošnih” članica i tako dalje. Istovremeno “s izuzetkom Makedonije u drugim zemljama zapadnog Balkana uopšte nema ozbiljnih pokušaja da se urede država i pravni sistem”.

– U celom regionu imamo privid demokratije i pravne države. Vlastodršci znaju da bi, ako bi ikada dopustili da zaista zavlada pravna država, njihove političke karijere bile gotove ili bi završili u zatvoru. To je također zapadnim zemljama dokaz da je reč o lošim kandidatima. Reč je o obostranom odnosu – jedni neće da daju sredstva da bi Balkan bio dostojnije mesto za život, a drugi neće da dozvole uređenje države. Trenutna perspektiva izgleda tako da kakav-takav ekonomski rast postoji, jer nešto novca dolazi kroz strane investicije. Zahvaljujući tome građani će na jednom niskom stepenu da tavore. Dio njih i zarađuje, naročito oni koji se bave državnim poslovima i uvozom, ali pametni i obrazovani će shvatiti da im je najbolje da odu – zaključuje Reljić.

Šelo Šabić smatra da bi “upumpavanje” novca u regiju doduše doprinijelo ekonomskom rastu, no ističe da u situaciji visoke korupcije, politizacije pravosuđa i netransparentnosti institucija to nije rješenje. Međutim, ni ona nije optimistična oko odnosa EU-a i Balkana.

– Slažem se da je proces pristupanja zapadnog Balkana EU-u praktički klinički mrtav. Možda ne u potpunosti, ali u narednom periodu teško da će biti proširenja. EU je već dugo potpuno fokusirana na samu sebe. Ovaj rat će možda donekle promijeniti stvari, ali Balkan će biti tretiran kao sigurnosno, a ne političko pitanje. Čak i kada ovdašnje zemlje naprave iskorake, kao što je to Makedonija uradila, EU na to nema pravog odgovora jer sama nije dovoljno u stanju strateški i geopolitički djelovati. Nakon Brexita, Trumpa i rata u Ukrajini EU je suočena s puno širim geopolitičkim izazovima – izlaže Šelo Šabić.

Analitičarka ističe da EU može doprinijeti sređivanju stanja na Balkanu. Međutim, za to je nužno nekoliko stvari, poput unutarnje reforme u samoj Uniji vezane za način glasanja, čime bi EU postala funkcionalnija. Nadalje, EU treba tretirati Balkan kao unutarnjopolitičko pitanje – konačno, okružen je članicama EU-a i NATO-a – i posvetiti mu se tako da zaista usmjerava procese demokratizacije, povećanja ljudskih prava i ekonomskog razvoja. Međutim, EU to ne radi, nego “politiku na Balkanu vodi s korumpiranim ili autoritarnim vođama, što dodatno degradira ovdašnje zemlje”.

Povodom eventualnog davanja kandidacijskog statusa Ukrajini, mnogi su ukazali na nepravednost takve odluke prema BiH – naime, teško da je stanje u susjednoj zemlji gore nego što je to situacija u znatno razorenoj i dijelom okupiranoj Ukrajini. Predsjednik Zoran Milanović tako je izjavio da bi Hrvatska trebala kategorički uvjetovati potporu Kijevu istim statusom za Sarajevo, a za bosansko-hercegovačku kandidaturu založili su se i slovenski premijer i predsjednik, Robert Golob i Borut Pahor.

– Mislim da to ne bi bilo dobro za BiH, jer bi se radilo o negiranju i to malo kriterija koje BiH nije bila u stanju ispuniti. Bosna i Hercegovina svakako treba postati članica Unije, ali na način koji osigurava njenu funkcionalnost i stabilnost. Ne vidim što bi tako izboren kandidacijski status donio Bosni, to bi bila samo nagrada političarima pred izbore. Davanje lažnih nada je kontraproduktivno i za zemlje koje pretendiraju na članstvo i za samu Uniju. Pitanje zapadnog Balkana treba razdvojiti od simboličkog čina davanja kandidacijskog statusa Ukrajini i Moldaviji – zaključuje Šelo Šabić.

Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i predsjednik Upravnog odbora think tanka Forum za vanjsku politiku Dejan Jović također je pesimističan što se tiče proširenja EU-a na zapadni Balkan.

– Rat u Ukrajini potpuno je zaokupio interes zemalja Unije. Češka, koja 1. srpnja preuzima predsjedavanje, inicijalno je najavila samit o zapadnom Balkanu, no od toga se odustalo u korist samita u Ukrajini. Istovremeno, regija ni prije rata u Ukrajini nije bila u fokusu i nevoljko se govorilo a kamoli radilo na tome da se Balkan integrira. EU se još uvijek osjeća uvrijeđeno zbog toga što Balkan 1990-ih nije krenuo putem liberalne demokracije, nego ekstremizma i radikalne desnice te je time otežao ujedinjenje Europe. Osim toga, prisutno je mnogo gotovo rasističkih predrasuda o regiji, naročito nakon one migrantske krize iz 2015. Dvije su grupe posebno stigmatizirane: muslimani, najviše Bošnjaci, ali i Albanci, zbog tih antiislamskih predrasuda, i Srbi zbog rata iz 1990-ih – ističe Jović.

Po njegovom mišljenju nije korisno što se i u samoj regiji o njoj govori negativno. Jović navodi da se prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju govorilo da u Crnoj Gori samo što nije počeo rat, govori se o “nekom sigurnosnom problemu u BiH koji u stvarnosti ne postoji”, ističu se autoritarne politike “kao da takvih nema i u zemljama članicama EU-a”, a regija ni po korupciji nije gora od nekih članica EU-a. Istovremeno se ne vide pozitivni događaji – poput “rješenja pitanja statusa pravoslavne crkve u Makedoniji, pokretanje inicijative Otvoreni Balkan, demokratizacije u Srbiji ili održanja mira u BiH”.

– Kao da sami radimo protiv sebe pa ne treba čuditi i da je EU hladna prema regiji. Ne možete stalno govoriti da ste najgori na svijetu i očekivati da vas EU primi u članstvo, obrazlaže analitičar.

Jović navodi da po pitanju ubrzavanja pristupanja Balkana EU-u postoje tri važna testa. Prvi je početak pregovora s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, koje blokira Bugarska, a “Albanija je tu kolateralna žrtva spora Sofije i Skopja”. Drugo pitanje bi bilo kandidacijski status za Bosnu i Hercegovinu. Treće pitanje je vizna liberalizacija za Kosovo. Po Joviću, ako se uskoro dogode pozitivni koraci po tim pitanjima, mogli bismo govoriti o nastavku procesa integracije. Međutim, izjave grčkog premijera Kiriakosa Micotakisa koji je spomenuo 2033. kao godinu do kada bi sve zemlje trebale pristupiti EU-u “neće biti dobro primljene, jer se čini da je to predaleko. Političari brinu samo za ono što se može dogoditi u njihovom mandatu. Kad im kažete da ćete ući u EU 2033. to ih potiče da ostanu na vlasti do tada, a to također nije dobro”.

Osvrnuo se i na ulogu velikih zemalja, prije svega Francuske i Njemačke. Emmanuel Macron je dva puta naštetio procesu proširenja Unije na zapadni Balkan. Prvi put kada je predložio novu metodologiju pregovora upravo onda kada je Sjeverna Makedonija trebala dobiti datum njihovog početka. Potom je nedavno govorio o projektu europske konfederacije koji bi uključio krug zemalja oko EU-a koje ne bi bile punopravne članice Unije.

– Ni njemački kancelar Olaf Scholz nije mnogo postigao nedavnim posjetima. Nije razriješio probleme između Skopja i Sofije – barem tako sada izgleda – a jasnim stavom da Srbija neće ući u EU dok ne prizna Kosovo je vjerojatno dodatno povećao antieuropski sentiment u Srbiji i Republici Srpskoj. Time je, htio to ili ne, zapravo ojačao poziciju takozvanih vanjskih aktera, kao što su Kina, Rusija i SAD – dodaje Jović.

Komentirao je i ulogu Hrvatske. Prema tom analitičaru, ona ne želi da se proces proširenja na zapadni Balkan zaustavi – ali ni da se završi prije nego što Hrvatska postigne svoje specifične ciljeve, jer ga koristi kao instrument utjecaja u odnosu prema BiH, ali i prema Srbiji i Crnoj Gori.

– Hrvatska može koristiti opciju veta, zato govori da će te zemlje ući u Uniju, ali onda kada ispune kriterije, misleći i na kriterije koje postavlja ona sama. Nije u tome usamljena, to su radile ili rade Slovenija, Grčka i Bugarska. U tom smislu i pojedine članice EU-a predstavljaju problem. Štoviše, mislim da trenutno više problema na zapadnom Balkanu stvaraju zemlje-članice zemljama-kandidatkinjama nego obratno – zaključuje Jović.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Click