Nikola Vukobratović: Besmisleno je ignorirati svoj manjinski identitet

10. Oktobar 2021.
Negativan odnos prema Srbima nije privremena nepogoda, nego jedan od stupova na kojem se temelji desničarska hegemonija. To znači da se ovo pitanje ne može ignorirati jer ono ostaje jedan od izvora snage svih onih koju onemogućavaju da se situacija u zemlji promijeni nabolje. Od svih važnih demokratskih borbi ovo nije jedina, ali je neizbježna.
vukobratovic-intervju
Nikola Vukobratović. Foto: https://remarker.media/

Piše: Tamara Opačić

U prošlu nedjelju održani su dopunski izbori u preko 70 jedinica lokalne samouprave, odnosno svugdje gdje na posljednjim lokalnim izborima pobjedničke liste nisu kandidirale pripadnike manjina sukladno njihovom udjelu u stanovništvu. Budući da među 47 izabranih zastupnika zagrebačke Gradske skupštine nije bilo niti jednog srpske nacionalnosti, dopunski izbori su po prvi put održani i u glavnom gradu. Pobjedu je, očekivano, odnijela SDSS-ova lista na čelu s Nikolom Vukobratovićem koja nije imala konkurenciju. Taj 36-godišnji povjesničar i novinar tako je postao prvi predstavnik srpske zajednice u Zagrebu koji je u Skupštinu ušao s liste manjinske stranke, a u razgovoru za Novosti govori o dosadašnjim potezima nove gradske vlasti, svojim planovima i aktivističkom angažmanu.

Neshvatljivo je da nova gradska uprava, koja je svoj dolazak na vlast predstavljala i kao veliki demokratski zakret, planira srezati iznos namijenjen nacionalnim manjinama na jedva 40 posto

Za dopunskim izborima ne bi bilo potrebe da su pobjedničke liste na onim regularnima istaknule dovoljan broj pripadnika nacionalnih manjina. Je li riječ o svjesnom ili nesvjesnom izbjegavanja kandidiranja, kako ste ih sami nazvali, prezrenih manjina?

Proporcionalna zastupljenost pripadnika nacionalnih manjina na lokalnoj razini i ranije je bila na neki način garantirana Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina, ali je u međuvremenu realizacija te ravnopravnosti olakšana kroz izmjene Zakona o lokalnim izborima prošle godine. Otad se zastupljenost ne omogućava samo manjinama čiji udio u ukupnom stanovništvu iznosi najmanje pet posto, nego i svim ostalima. Također je onemogućena i ranija praksa da se predstavnike manjine nakon izbora povlači s dna lista. Moj je dojam da nitko nije pretpostavljao koliki će nesrazmjer između pripadnika manjina i ostalih na listama te odredbe razotkriti, a on je toliki da naprosto ne može biti slučajan. Očito je da se pripadnike nacionalnih manjina ne smatra ravnopravnim sudionicima u javnom prostoru, pogotovo kada su u pitanju funkcije. Takav stav, naravno, generalno prevladava na desnici, ali očito i kod dijela stranka centra i ljevice postoji neki tip ako ne averzije, onda opreza da ne ističu one sa “sumnjivim” prezimenima. Možda misle da će takvim pristupom izbjeći provociranje dijela birača i zaštititi se od napada koji konstantno dolaze s desnice. Uza sve svoje probleme, dopunski izbori su mehanizam koji je razotkrio spomenute pojave. I naravno da se taj problem ne odnosi samo na tijela vlasti, samo je tu najlakše vidljiv.

To su nevidljivi izbori

Kada je pak u pitanju Grad Zagreb, riječ je o povijesnim izborima. Naime, prijašnja vlast je vodila računa da na regularnim listama ima barem jednog Srbina ili Srpkinju, dok s aktualnom to nije bio slučaj. Iznenađuje li vas to pošto većinu u Gradskoj skupštini sada ima zeleno-lijeva koalicija, od koje se očekuje da vodi računa o manjinskim pitanjima?

Iznenađuje. To je bilo određeno razočaranje za srpsku zajednicu. Najveći broj Srpkinja i Srba je imao velika očekivanja od Možemo! i Nove ljevice, pa i SDP-a, odnosno stranaka vladajuće koalicije. Svi unutar svojih redova imaju aktiviste srpskog porijekla, pa je neobično da se baš nitko od njih nije našao pri vrhu liste. Pritom ostaje nejasno je li to rezultat nekog tipa opreza, jer svi se dobro sjećamo da je desnica u sklopu prljave kampanje i Tomislava Tomaševića prokazivala kao Srbina, ili naprosto činjenice da te stranke prilikom sastavljanja lista uopće nisu razmišljale da osim npr. na rodnu ravnopravnost pripaze i na onu etničku. Međutim, to nije jedno razočarenje. Ni u svojim predizbornim programima nisu spominjali nacionalne manjine. Istovremeno je npr. Možemo! imao cijelo poglavlje posvećeno LGBT pravima, što je svakako pohvalno, jer su očito prepoznali da postoji jedna zajednica koju treba istaknuti i u čiju zaštitu treba stati. Ali je opet neobično da istovremeno nisu dotaknuli probleme s kojima se svakodnevno suočavaju pripadnici nacionalnih manjina, pogotovo u kontekstu mržnje koja je obilježila kampanju, kao i činjenice da je javni prostor općenito prepun poruka mržnje. Mislim da je mržnju prema Srbima ipak teško ne primijetiti kao dugotrajan društveni problem, bez obzira na to kojeg ste porijekla.

SDSS-ova lista na dopunskim izborima u Zagrebu nije imala protukandidata, pa slab odaziv birača nije bio iznenađujući. Međutim, mala izlaznost je generalna karakteristika manjinskih izbora. Koji su glavni uzroci tome?

Ovi izbori su bili potpuno nevidljivi. Bilo je nemoguće saznati da se oni uopće održavaju, pogotovo u Zagrebu. Birači su o svim detaljima isključivo bili informirani preko samih kandidata i ostalih pojedinaca aktivno uključenih u rad srpskih institucija. Za razliku od ostalih izbora na koje se birače mjesecima unaprijed neprestano poziva, za koje postoje brojna dostupna biračka mjesta, na manjinskima to nije slučaj. Svaka osoba koja je izašla na izbore to je učinila isključivo zato što je njezin ili njegov izlazak osigurala srpska zajednica, a ne mediji ili bilo koja druga institucija. Jedan od problema je sigurno i strah. Kada su novinari obilazili biračka mjesta u potrazi za izjavama, čak i oni birači koji su izašli su ih odbijali zbog straha da će ih “netko” vidjeti. Na izbore su na kraju očito izašli ljudi aktivni u srpskim udrugama i institucijama, i teško je bilo očekivati širu participaciju u ovim uvjetima. Ali očito je i da moramo još puno raditi na tome da naše institucije imaju redovitu komunikaciju s puno širim krugom ljudi iz zajednice. Ne zbog izbora, nego općenito zbog budućnosti naših institucija.

U onom što smo dosad vidjeli od aktualne gradske vlasti naglasak je praktički samo na štednji, antikorupciji, dugovima i dobrom tehnokratskom upravljanju. To ne ostavlja dojam inovativne ljevičarske politike

S vašim dolaskom odnos snaga u Skupštini će ostati nepromijenjen. Već ste poručili kako ne kanite biti oporbeni zastupnik. Što će vam biti u fokusu rada?

Već postoje konkretni manjinski problemi koje treba rješavati. Neshvatljivo je da nova gradska uprava, koja je svoj dolazak na vlast predstavljala i kao veliki demokratski zakret, planira srezati iznos namijenjen nacionalnim manjinama na jedva 40 posto ranijeg iznosa. Ustavna je obaveza, ali puno važnije i osnovni demokratski princip, da vlasti pored brige za većinsku kulturnu i obrazovnu politiku vodi računa o specifičnostima manjinskih zajednica, prije svega kroz institucije kulturne autonomije. Rezanjem samo na temelju financijskih motiva – a da se pritom ne ponudi nikakva kompenzacijski mehanizam kojim bi se osigurala raznolikost i ravnomjernost – zapravo se dokidaju postojeće manjinske politike i praktički provodi asimilacijska politika. To je konkretan problem koji je simptom šire priče. Bojim se da nova gradska vlast ne shvaća da osim defenzivnih moraju postojati i proaktivne politike poticanja svijesti o raznolikosti grada u svakom mogućem smislu, pa tako i onom kulturalnom i etničkom. U ovom mandatu bi definitivno trebalo pojačati i manjinsko obrazovanje. Srpska zajednica trenutno radi na uvođenju nastave modela C u nekoliko osnovnih škola, a to bi trebalo omogućiti i drugim manjinama koje iskažu interes, a još nemaju organizirano. Aktivna manjinska politika vlasti podrazumijeva i angažman u poticanju ovog tipa kulturne autonomije. Manjinska pitanja očito nisu u fokusu vlasti, što, naravno, treba mijenjati. Ali i u drugim segmentima u kojima je gradska uprava sigurno puno jača treba paziti da se ne ostane samo na obećanjima i potencijalima. Održivi razvoj grada, borba protiv preizgrađenosti i infrastrukturnog i prometnog kaosa mora biti sastavni dio obnove poslije potresa, ali i nevezano uz potres. Grad je potrebno decentralizirati, da ne ostane sve u njegovoj 19-stoljetnoj jezgri. Time bi se riješila gomila infrastrukturnih problema i poboljšao život stanovnicima koji bi dobar dio svojih potreba, i administrativnih i kulturnih, mogli obavljati u vlastitim kvartovima. Svi prijedlozi u tom smjeru imat će moju aktivnu potporu.

U ranijim intervjuima kritizirali ste postojeće mjere štednje, i to ne samo one koje su usmjerene na manjinske institucije. Na što ste točno mislili?

Aktualna gradska vlast je pobijedila na izborima s obećanjem da će obnoviti ljevicu. U onom što smo dosad vidjeli naglasak je praktički samo na štednji, antikorupciji, dugovima i dobrom tehnokratskom upravljanju. To ne ostavlja dojam inovativne ljevičarske politike. Naravno, potpuno razumijem da se radi o upravljanju u izvanrednoj situaciji, ali mandat može proći u gašenju proračunskih požara bez ikakve vidljive i trajne pozitivne promjene. Ako posljedica ovog mandata bude uravnotežen budžet, ali s ograničenim socijalnim pravima, rezultat će biti gomila opravdano nezadovoljnih ljudi, s potencijalno katastrofalnim društvenim posljedicama. Racionalizacija mora biti kompenzirana paralelnim razvojem novog ozbiljnog socijalnog programa. Dosad nije vidljivo da se radi na bilo kakvom značajnom zahvatu u tom smjeru. Slično je s antikorupcijom. Korupcija sigurno jest generator dijela problema, ali ona nije njihov samostalni uzrok. Ona je i simptom postojećih nejednakosti i nefunkcioniranja socijalnih politika. Čisto kao primjer: ako osoba normalnim mehanizmima ne može doći na red za liječnički pregled, onda će biti prisiljena svoju potrebu rješavati koruptivnim metodama. Tko se ne pozabavi korupcijom tako da grad učini jednakijim, taj neće puno napraviti ni u borbi protiv korupcije. Uglavnom, ne slažem se s čestim ocjenama da je problem nove gradske vlasti neiskustvo u upravljanju. Veći je problem to što se ne bave onim u čemu su jaki, a to je alternativni razvojni model grada i demokratska i egalitarna politika.

Osjećam dužnost da se angažiram

Do kritika na račun aktualne gradske vlasti dolazi i zbog njihovog izbjegavanja odgovora na jasna ideološka pitanja. Među ostalim, poručili su i da se zasad neće baviti povratkom naziva Trga maršala Tita.

Ostaje dojam da računaju na politiku appeasementa, popuštanja desnici u pokušaju da izbjegnu prljave kampanje kakva je već vođena protiv njih, ali to dugoročno nema nikakvog smisla. Ljude čiji je smisao političkog djelovanja širenje mržnje, i one koji su na kraju krajeva povezani s različitim kriminalnim i obavještajnim-podzemnim strukturama, neće baš ničim umiriti. Time samo rade ono što je radio SDP u onim rijetkim trenucima kada je bio na vlasti – u pokušaju da izbjegnu otpore, normaliziraju stvari koje nisu normalne. Možemo! je s partnerima uvjerljivo dobio izbore unatoč tome što su se javno deklarirali kao ljevica i nema nikakvog smisla da sad reteriraju. Uostalom, dobar dio njihovih članova iza sebe ima aktivistički angažman na prvoj liniji borbe protiv ksenofobije. Ako je izbjegavanje tzv. ideoloških pitanja strateška odluka, mislim da je potpuno promašena. Politika sjećanja ne može biti nevezana uz municipalna, ekonomska ili bilo koja druga pitanja zato što je hegemonija desničarskog narativa ključni politički alat desnice. Onaj tko se ne suprotstavi tome, vodi unaprijed izgubljenu bitku.

Ranije ste kroz aktivistički angažman sudjelovali u brojnim inicijativama s lijevim predznakom. Bili ste aktivni i u studentskoj blokadi zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Što vas je u međuvremenu motiviralo da se angažirate u manjinskoj zajednici?

Odrastao sam u 1990-ima i oduvijek sam bio svjestan svog manjinskog identiteta, ali mi ranije nije bio primaran. Kada sam bio klinac, mislio sam da su negativni odnos prema Srbima i njegova normalizacija posljedica rata koja će nestati kroz nekoliko godina. Ali u nekom trenutku pređete tridesetu i vidite da se stvari ne pomiču s mrtve točke. Onda postaje jasno da to nije privremena nepogoda, nego jedan od stupova na kojem se u ovom društvu temelji desničarska hegemonija. To znači da se ovo pitanje ne može ignorirati jer ono ostaje jedan od izvora snage svih onih koju onemogućavaju da se situacija u zemlji promijeni nabolje. Od svih važnih demokratskih borbi ovo nije jedina, ali mislim da je neizbježna. Ako je to jedan segment u kojem mogu doprinijeti, a mislim da mogu, onda osjećam dužnost da se posvetim baš tome. Postoji i anegdota koja, doduše, nije jedina koja me motivirala da se angažiram u srpskoj zajednici, ali je sigurno doprinijela. Još dok sam radio u Le Monde Diplomatiqueu, koji se gotovo isključivo bavio vanjsko-političkim temama, što je i meni bilo u primarnom fokusu, moje ime našlo se na popisu novinara židovskog i srpskog porijekla koji navodno rade protiv Hrvatske. Željko Glasnović je tada pročitao moje ime u Saboru, a ja sam počeo primati prijetnje smrću. Dakle, uopće nije bilo važno što se u tom momentu nisam bavio manjinskim pitanjima. Što god radio i kako god radio, za jedan dio ljudi sam i dalje obični Srbek koji zaslužuje da mu se nešto desi. To su situacije koje vas podsjete da nema smisla ignorirati svoj manjinski identitet i da je sve što vam preostaje da ga normalizirate, prvo za sebe, a onda i sve ostale.

Tekst je prenet sa portala Novosti.

Share