Miješenje pogače pomirenja

Mnogi su od vas proteklih dana tražili izjave o onome što smo bili čuli i vidjeli u Kninu i nakon njega. Smatrao sam da je bolje da se čuju odjeci onoga što je tamo rečeno, nego li to što bih ja o tome mogao reći. Danas, kad se odjeci smiruju, smatram svojom dužnošću i sam pridonijeti smirivanju odjeka i  pojačavanju razumijevanja započetog i koliko je moguće otklanjanju nesporazuma koje je ono izazvalo.

U Kninu na dan koji Hrvati doživljavaju kao dan za slavljenje, a Srbi kao dan za žalovanje ta su dva suprotstavljena osjećaja, iskustva i  pogleda pretvorena u brašno i vodu. Njima su više njih, a na samome mjestu najviše Andrej Plenković i Boris Milošević dodali po komad kvasca i po prstovet soli.  Za razliku od ranijih godina taj je kvasac bio kvasac mira, a ne mržnje. A ovogodišnja sol nije bila ili nije bila mišljena da bude sol na rane.

Prije četri dana započet je proces miješenja tijesta za pogaču pomirenja. Kažem ZAPOČET, zbog toga što se takva pogača ne može zgotoviti na jednom mjestu i u jednom danu. A i zato što oni koji su je započeli sigurno neće biti dovoljni da bi  bila ispečena kako treba. Mnogo je još riječi, gesta i djela potrebno da bi se dva osjećaja, iskustva i pogleda, jedan hrvatski a drugi srpski, miješenjem pročistila od zločina i patnji,  od dubokog nepovjerenja i od teških riječi. To mnogo neće biti premnogo tek onda ukoliko budemo otklanjali nesporazume, koji već prate i koji će neizbježno pratiti ovaj proces. I ukoliko se u ovaj posao budu uključivali svi oni koji budu htjeli, svi oni koji su za njegov uspješan završetak neophodni. Veoma je važno da svi toga budemo svjesni, i da to što je započeto bude gotovo tek onda kad je doista gotovo.

Poznata su neka od sljedećih mjesta i neki od sljedećih dana na kojima će se ovaj proces nastaviti. Poznati su i glavni akteri. O nekima tek treba razgovarati i dogovoriti kako mjesta i aktere tako i ono što se želi postići. Značajan dio komemorativnih gesta pomirenja moguće je postići s nama koji smo to ponijeli u Hrvatskoj.  Za jedan dio koji ima i može imati  osobitu specifičnu težinu to nije moguće.  Zbog toga se ne bi trebale slati poruke koje tu mogućnost i tu potrebu otežavaju, a kamo li isključuju. Hrvatsko-srpsko pomirenje unutar Hrvatske uvijek će biti nepotpuno i nezgotovljeno bez šireg hrvatsko-srpskog pomirenja. O njemu ovisi potpuno i istinsko rješavanje kako  ovoratnih tako i ukupnih historijskih trauma, suđenja za ovoratne zločine. Kao i utvrđivanje sudbine nestalih te okretanje novoj vrsti suradnje, novoj vrsti odnosa unutar Evropske unije.

Više od dva stoljeća modernih hrvatsko-srpskih odnosa predstavljaju historiju zajedničke borbe za svoju jezičnu, kulturnu, nacionalnu i političku slobodu. No predstavljaju i povijest nesporazuma i sukoba oko ideje i prakse te slobode. Mnogi su se Hrvati i Srbi žrtvovali za tu ideju slobode, a mnogi su bili i njezine žrtve. U onima koji su se žrtvovali možemo tražiti vrijednosti pomirenja, a u onima koji su bili žrtve trebamo tražiti razlog pomirenja. Mnogi koji su vodili ili i danas vode Hrvate i Srbe vjeruju da se pomirenje može dogoditi u prošlosti.  To međutim nije moguće i kad je ona najbolja, a kamoli kad je riječ o najgorim razdobljima zajedničke prošlosti. Suočavanje sa stradanjima i traumama jednih i drugih može se dogoditi samo distanciranjem od najgore prošlosti i osudom njezinih zala, a to znači  samo iz perspektive budućnosti. Mir i pomirenje nužne su pretpostavke za njezinu perspektivu.

Znam da neće svi najbolje razumjeti ovo što govorim. Neki, posebno među Srbima, zato što misle da ovo nije naš posao. Drugi, posebno među Hrvatima, zato što misle da to nije posao i drugih Srba. Preko naših su se leđa, leđa Srba u Hrvatskoj, prelamala i najbolja i najgora iskustva, i najljepša i najružnija lica hrvatsko-srpskih odnosa. Stoga mi  mislimo da svojim preostalim snagama možemo pridonijeti tome da se u zamiješenom tijestu vidi ne samo što ono sada sadrži već i sve ono što još može i treba sadržavati. I to sudjelovanjem svih koji su potrebni, na mjestima gdje je to potrebno i u stvarima koje su za to potrebne.

Na kraju, pojedini dijelovi izrečenog namjerno su takvi, općeniti, zbog poštovanja uloge kako onih koji su u ovom dosad sudjelovali tako i očekivanog doprinosa onih koji u ovom nisu sudjelovali.