Dnevnik jednog metuzalema #185: Kako je general Franjo Tuđman „naredio“ da se Partizan nazove Jugoslovensko sportsko društvo Partizan

U četvrtak uveče u Sarajevu je ponovo otvoren Olimpijski muzej posvećen 14. Zimskim olimpijskim igrama Sarajevo 1984. Nisam bio na otvaranju jer sam odabrao da gledam utakmicu baraža za Evropsko nogometno prvenstvo između Bosne i Hercegovine i Sjeverne Irske. Bila je to dupla fula. Em smo odigrali lošu utakmicu koju smo izgubili, em sam propustio otvorenje obnovljenog Olimpijskog muzeja koji je u potpunosti izgorio zbog granatiranja u ratu. A mnoge me uspomene vežu za ovaj muzej. Bilo je to vrlo popularno mjesto u Sarajevu, u kojem su organizirani mnogi zanimljivi eventi. Svaka posjeta je bila podsjećanje na veličanstvene zimske igre kojima je Sarajevo bilo domaćin.

I dok sam promatrao utakmicu prisjećao sam se događaja iz muzeja, ali i jednog vezanog za Olimpijski muzej u Lozani koji nikada neću zaboraviti. Ako bih pravio listu deset dana u mom životu koje ću vječito pamtiti, na toj listi bi sigurno bio i dan kojeg sam se u četvrtak uveče prisjećao.

U kasno ljeto 1983. godine dobio sam na Radio-Sarajevu zadatak da odem u Lozanu i napravim emisiju o Olimpijskom muzeju. Neko mi je rekao da bi mi u Lozani dobar kontakt mogao biti Goran Takač, predsjednik marketinške agencije IMS/Studio 6 koja blisko sarađuje sa Međunarodnim olimpijskim komitetom (MOK). Goranov otac Artur Takač je svo vrijeme priprema za ZOI Sarajevo 84 boravio u Sarajevu gdje je bio alfa i omega Organizacionog komiteta. Artura je Tito poslao u Mexico da pomogne u organizaciji Olimpijskih igara 1960. godine. Od tada, Artur je bio u vrhu organizacionih struktura gotovo svih olimpijskih igara pa je tako stigao i u Sarajevo da bi svoju međunarodnu sportsku karijeru poslije Sarajeva nastavio kao savjetnik predsjednika MOK-a Huana Antonia Samarancha.

Nisam do tog dana poznavao Artura. Nazvao sam ga i zamolio za Goranov broj telefona. Rekao mi je da dođem sutra kod njega u Organizacioni komitet u devet sati i da mu objasnim zašto mi treba Goranov kontakt. I još je kazao: „Molim vas budite tačni, jer ja već u 9,15 imam slijedeći sastanak.“

Došao sam u njegov kabinet 15 minuta ranije da slučajno ne bih okasnio. Svo vrijeme sam u sebi ponavljao kako ću se predstaviti i šta ću kazati da bih sve upakovao u 15 minuta koje sam imao na raspolaganju. Naš sastanak je počeo tačno u devet. Nakon prvih par rečenica Artur mi je izdiktirao broj Goranovog telefona. A onda je krenula njegova priča. U 11 sati je poručio da nam donesu doručak u kabinet, u rano popodne smo otišli u restoran Majestic na ručak, a kada je Vedrana zatvorila salon u sedam uveče pozvali smo je da nam se priduži na večeri. Rastali smo se negdje prije ponoći. Gotovo 15 sati smo tog dana Artur i ja bili zajedno. U tih petnaest sati ja sam, kad se sve sabere, govorio dva sata, trinaest sati sam slušao Artura i uživao. Bio je to fantastičan dan u kojem sam mnogo toga saznao i mnogo toga naučio.

Šta je bio razlog ovom nesvakidašnjem danu? Prethodno veče Artur je dobio scenario svečanog otvaranja Zimskih igara Sarajevo 84 kojeg je napisao Miro Jančić, član CK SK BiH. Za Artura je to bio jedan od najvažnijih dokumenata jer su, po njemu, otvaranje i zatvaranje igara dvije najvažnije stvari koje organizator treba da uradi. Za sama takmičenja zaduženi su tehnički delegati MOK-a. U tom scenariju je pisalo da na vrhuncu svečanosti u stadion ulazi „čajo“ (srpski svat) na bijelom konju. Obilazi stadion i zaustavlja se pred svečanom ložom, vadi iz svoje torbe crvenu jabuku i daje je predsjedniku MOK-a Samaranchu. „Šta radi predsjednik MOK-a s tom jabukom,“ pitao me je usplahirenim glasom Artur i nastavio „Jede je pred 2,5 milijarde televizijski gledalaca, stavlja je u džep kojeg nema jer sam ja naručivao mantil za njega u Adidasu i znam da nema džep, ili je baca u gledalište? Šta radi s tom jabukom,“ zavapio je Artur ponovo.

Očito je da mu je neko tog dana trebao da se ispuše i ja sam mu došao kao naručen. Tako mi je pričinio veliko zadovoljstvo da sam čuo mnogo zanimljivih stvari od koji ću sa vama, poštovani čitaoci, podijeliti jednu.

U oktobru 1945. godine u Domu armije u Beogradu održana je osnivačka skupština Sportskog društva Partizan. Skupštinom je predsjedavao general Franjo Tuđman. U uvodnom izlaganju Tuđman je predložio da se novom sportskom društvu da ime Jugoslovensko sportsko društvo Partizan i dao prijedlog na glasanje. Niko se nije javljao za riječ, Tuđmanu se nije smjelo protivurječiti. Jedini se javio Artur Takač i upitao: „Generale Tuđman, znači li to, na primjer, da Crvena zvezda nije jugoslavenska?“ Tuđman nije komentarisao i njegov je prijedlog prihvaćen aklamacijom. U pauzi, Tuđman je prišao Arturu i rekao mu: „Takač, ja sam uvijek govorio da ti na ramenima umjesto glave nosiš fudbalsku loptu“.

Narednih godina sam imao privilegiju da često boravim u Arturovom društvu. Najviše u vrijeme organizacije Evropskog prvenstva u atletici Split 1990 (A’90). Artur je, uz poziciju savjetnika predsjednika MOK-a bio i potpredsjednik Svjetske atletske federacije. U Splitu je bio član Izvršnog komiteta A’90 čijim sam sjednicama i ja morao prisustvovati kao direktor marketinga Prvenstva (zvanična marketing agencija A’90 je bila sarajevska agencija OSSA u kojoj sam vodio tim za sportski marketing). Poslije svake sjednice Izvršnog odbora kojim je predsjedavao Anton Vrdoljak, organizatori bi priredili ručak za Izvršni komitet na koji Artur i ja nismo odlazili. Sjeli bismo u auto i otišli u Brela da obiđe i malo provjetri svoju kuću, jednu od najljepših u Brelama. I tada bi mi pričao o mnogim zanimljivim stvarima. Znajući koliko sam posvećen sportskom marketingu učio me je poslu, pričao mi je nevjerovatne stvari. Osim što je zanimnljivo pričao, imao je i glas koji jednostavno drži vašu pažnju koliko god treba. Govorio je tiho i razložno, nije bilo suvišne rečenice.

Kada je slavio svoj 65. rođendan dugo je razmišljao koga da pozove. Napravio je veliki spisak i počeo ga skraćivati dok „knjiga“ nije spala na tri slova. Pozvao je dvojicu starijih novinara, jednog Partizanovca i jednog Zvezdaša da svi budu podmireni i mene kao predstavika mlade generacije. To je bilo veče za nezaborav.

Artur Takač je izgubio život nesretnim slučajem 28. januara 2004. godine na Kopaoniku gdje je otišao da se u svojoj 86. godini priprema za svjetsko prvenstvo smučara veterana. Bila je magla i Artur je krenuo pogrešnom stazom. Našli su ga nakon gotovo dvije godine upornog traganja na Kosovskoj strani Kopaonika kraj jednog potoka.

Neizmjerno sam sretan da sam imao privilegiju biti često u Arturovom društvu. Bilo je to neprocjenljivo. Samo jednom sam doživio kritiku i to zajedno sa Goranom. U Beogradu je 1990. godine održan sastanak Izvršnog komiteta Međunarodnog olimpijskog komiteta. Početkom te godine Goran i ja smo osnovali jugoslovensko-švicarsku marketing agenciju IMS/STUDIO 6 Yugoslavia čiji sam bio direktor. Bili smo zvanična marketing agencija jugoslovenske vlade čiji je premijer bio Ante Marković. U vrijeme sastakna Izvršnog komiteta MOK-a, koji je održan u hotelu Beograd Intercontinental, Goran i ja smo noći provodili na Mišinom brodu na Savi gdje smo ostajali do zore. Drugog dana zasjedanja Izvršnog komiteta u liftu smo se „sudarili“ sa Arturom. Ugledavši naše crvene oči i osjetivši alkohol koji je izbijao iz nas, Artur je povišenim tonom kazao: „Kako vas nije sramota. Cijeli olimpijski svijet vam je ovdje na dlanu i umjesto da se bavite poslom vi bančite po cijelu noć.“

A nije da nismo radili. Za vladu Ante Markovića smo osmislili vrlo originalan koncept za privlačenje stranih investitora. Angažovali smo ambasadore projekta „Vrijeme promjena“. Među njima je bio i Chiharu Chik Igaya, član IK MOK-a iz Japana. Zakazali smo sastanak sa premijerom Markovićem i odveli Čika da ih upoznamo. Pošto je ranije znao za taj sastanak, Čik je sa sobom iz Japana donio prelijep stolni sat i poklonio ga Markoviću rekavši : „Gospodine premijeru, sada imate ambasadora za privlačenje japanskih investitora i ovaj sat će vam stalno pokazivati naše vrijeme.“

Tekst je prenet sa portala Media Marketing.