David Droga: Prilično sam jednostavna osoba, što je možda prednost

Južnoafrikanac Molefi Thulo je kreativni direktor agencije Ogilvy Johannesburg i višestruki osvajač kanskih lavova. Davida je pitao: Šta je najveće što si u svom profesionalnom životu stavio na kocku i čemu te to iskustvo naučilo? 

David Droga: Ono što možeš prokockati u profesionalnom životu nije ništa u poređenju s onim što prokockati možeš u svom ličnom životu, zar ne? Mislim da je napuštanje domovine da bi se iskušao na tržištima koja nisam poznavao niti ikada na njima bio, bilo rizično, ali je bilo uzbudljivo i moja mladost je zasjenila taj rizik jer sam se uvijek mogao vratiti u Australiju. Mislim da bi se na papiru ljudi zalagali protiv ideje napuštanja sjajnog posla u kompaniji u kojoj si se teško izborio za svoje mjesto na vrhu prehrambenog lanca i velike mreže, dobio titulu, platu, kancelariju na uglu zgrade, vlast i sve druge zamke koje možete misliti da želite, ali kad sve to dobijete, zapravo shvatite da to ipak nije ono što želite. Posebno kao kreativna osoba želite samo imati priliku raditi sa istomišljenicima i raditi ono na što se neprestano ponosite. Dakle, na jednom je nivou bilo kockanje odreći se svega toga, a iza sebe sam ostavio ne samo sigurnost velike plate, već i kapital (imao sam dionice u Publicisu kojih sam se morao odreći) da bi negdje drugo počeo ispočetka.

Ono što sam dobio zauzvrat, nije bila nikakva pamet pretpostaviti. Imao sam priliku započeti s potpuno praznim platnom i bez ikakvih alibija. Bilo je to za nervnog sloma ali istovremeno i jako uzbudljivo.

Francuska kreativna direktorica Sandrine Le Goff, partnerica u amsterdamskoj kreativnoj agenciji Cloudfactory (ranije je radila za Heineken) i članica ovogodišnjeg kanskog žirija u kategoriji Filmsko umijeće: koliko si puta sebe ponovo izmislio otkad si bio dijete u Australiji? I možeš li svakom od ciklusa dati naslov ili ključnu riječ?

David Droga: Ne znam jesam li ikad kreirao novog sebe u toku svog odrastanja. Mislim da sam uvijek bio malo dijete sa ludom maštom koje je samo željelo pokušati i pronaći neko mjesto na koje će tu maštu smjestiti. Zaista sam imao sreće da se nisam morao ponovo izmišljati da bih se uklapio u industriju. Imao sam veliku sreću što sam pronašao mjesto u kojem postoji balans između kreativnosti i želje da budeš samodostatan. Jedino što sam morao brzo odrasti, jer sam se srećom i napornim radom stvarno brzo kretao korporativnom ljestvicom odgovornosti. Stoga sam se morao prisiliti da pređem iz sebičnog kreativca u nesebičnog kreativnog direktora. Ne znam da li se tome može pripisati naslov. Jedan od mojih najdražih izraza kaže: jurišaj naprijed, padaj naprijed, kreći se naprijed. Oduvijek je to bio moj moto.

Merlee Jayme, predsjedvajuća i CEO filipinske agencije Dentsu Jayme Syfu: Kako dosljedno balansiraš poriv ka kreativnoj izvrsnosti, istodobno miješajući svoju sa kulturom Accenture Interactive-a i baveći se klijentima koji cijene kanale, povezuju testove i društvenu imovinu više nego kreativnu ideju te poriv za zdravim prihodima s obzirom na stalno stiskanje u industriji? Drugim riječima, kako vidiš budućnost kreativne industrije?

(Obožavam Davida Drogu, 90-ih mi je bio šef kada je bio regionalni kreativni direktor Saatchija ;))

David Droga: Mislim da je budućnost kreativne industrije u tome da kreira iz razloga koji su iskreni i svoju kreativnost koristi u stvarne svrhe. Ta kreativnost ne treba postojati radi same sebe. Uvijek će biti relevantna. Kreativnost u biznisu jedna je od rijetkih pravnih, nepoštenih prednosti, a imati sjajnu ili nikakvu ideju isto vas košta. Potrebno je podjednako mnogo energije da se opravda osrednja ideja koliko i kreira sjajna ideja. Mislim da je u našoj industriji uvijek postojao veliki pritisak na kreativnost, zbog odgovornosti koju snosi. Klijenti ulažu mnogo novca, povjerenja, vremena, očekivanja u ono što ćemo mi prenijeti svijetu. I nikada nije bio bolji trenutak za bolju komunikaciju, onu koja će u svijetu prekomjerne komunikacije koju tehnologije omogućavaju, imati odjeka. Kao nikada prije, naš rad mora biti jedinstven i odlučan. Stvari će biti testirane na razne načine ali vrhovni test bit će onaj koji govori o tome da li će komunikacija biti zapamtiva i hoće li se probiti kroz silnu buku? Ogroman broj kreativnih rješenja se ne probije; Prođu neprimjetno i ispadnu jednokratna. Nisam jedan od onih koji se upiru pritisku. Volim pritisak.

Hugo Viega iz agencije AKQA São Paolo, dobitnik dva Grand Prix-a za dvije različite kampanje  Cannesu ove godine: Šta je bila prekretnica u tvojoj ranoj karijeri? Ne u smislu projekta, već promjene načina razmišljanja od koje je započeo epski uspon Davida Droge. (Plus: Šta je mamin savjet koji si koristio u svom profesionalnom životu?)

David Droga: Cijela stvar je počela na samom startu. Pošto sam odlučio da ne upisujem fakultet, a moja četvorica braće otišla da studiraju, znao sam da ću, čemu god se posvetim, u to uložiti cijelog sebe. Nije me zanimalo da samo nađem posao. Zanimalo me da dokažem ispravnost svoje odluke. I vrijednost svoje mašte. Dakle, odmah od početka, kada sam kao praktikant radio u poštanskom uredu jedne australske agencije, kao 18-ogodišnjak sam odlučio da ću oderati guzove, odreći se svojih vikenda i svog uživanja života 18-ogodišnjaka, da bih napredovao u svojoj. Imao sam veliku sreću da sam kao učenik godine u Australiji uspio dobiti posao copywritera. I upravo sam zauzeo taj stav – htio sam se kretati brzinom svog talenta i radne etike, a ne brzinom očekivanja industrije.

Savjet moje mame? Ništa nije lako i ništa ti ne pada s neba. Njoj omiljena fraza kaže: jedini besplatni sir je onaj u mišolovci.

Josh Bryer, danas kreativni direktor agencije AKQA Sydney, jedan od kreativaca iza prošlogodišnje kampanje Palau Pledge nastale u agenciji Host/Havas: U slučaju bilo kojeg brifa, kako sa sigurnošću znaš koja je od tvojih ideja najbolja? 

David Droga: Potpuna sigurnost ne postoji. Ali postoje osjećaj i vjera u nešto. Ideju obično razgradim u pokušaju da razumijem koji su to rezultati koje želim od nje i reakcije ljudi na nju. Pokušavam reakcije ljudi na ideju pretvoriti u ideju. Zašto bi ikome bilo stalo do ovoga? Što tražimo od njih da urade, misle, osjećaju i kako da se ponašaju? Ja sam prilično jednostavna osoba, što je možda prednost, tako da se ne obazirem na zvona i zvižduke. Gledam na ideju u smislu onoga što bi mogla postati ili treba postati, a ne na slavu koju će postići. Obično znam kada čujem ideju koju volim. Najbolje ideje mi trenutno izazovu nervozu. Frustrira me što ideja još nije u javnosti i to mi stvara osjećaj urgentnosti. Ako me hvata paranoja da bi neki oglas, ideja ili priča mogli biti kompromitovani, onda kažem: “E, ova je dobra.”

Kanadski kreativac John Larigakis odgovoran za okretanje McDonald’s-ovih lukova na Međunarodni dan žena 2018. godine: Projekat The Unicef Tap i Puma After Hours Athletes dvije su od meni najdražih reklamnih kampanja ikada. Sjajnima ih čini to koliko su jednostavne i moćne, sa zadovoljavajućom kreativnom sponom. Mislim da je sjajna ideja najprijatnija i pamtljiva za gledaoca kada mu priušti makar djelić onog „aha momenta“ koji je ušao u njenu kreaciju. To iznenađuje i oduševljava gledaoca, ostavlja ga da pamti brend u pozitivnom svjetlu. Da li si tokom svoje karijere koristio dosljedan proces da dostigneš takve „aha momente“? Koje su omiljene metode koje koristiš? “

David Droga: Vraćam se onome što je jednostavna istina. Pitam se postoji li nešto na šta se mogu nadovezati, nešto dalje od onoga kako je stvar upakovana? Neke od najboljih ideja su izuzetno očigledne i kada su zasnovane na nečemu vrlo očiglednom, to vam daje slobodu da sjajno kreirate oko njih. Kad se ne zasnivaju na nečem solidnom, pravoj istini, onda su vrlo prhke i lako se pogubite. Projekat The Tap djelovao je poput nečega što nije nikakva velika pamet i osjećao se kao nešto održivo. A uvid u After Hours Athletes bio je da – 80 posto ljudi koji nose te stvari ne trči maratone i ne igra na fudbalskim terenima. U barovima igraju stoni tenis pa smo samo pokušali izmisliti frazu i stvoriti podkategoriju pod nazivom After Hours Athletes, još jednim nazivom za slobodno vrijeme. Uvijek sam volio tu frazu. Kad igram ping-pong, neću dati 100 posto sebe, ali ću uložiti 70 posto da bi te pokušao pobijediti. To su ideje koje žive i nakon egzekucije – ako žive ili umiru s njom, onda su bile jednokratne.