Slavenka Drakulić: Ratko Mladić nije monstrum. To je teška istina s kojom se moramo suočiti

14. Jun 2021.
Ratko Mladić osuđen je na doživotni zatvor. Što nam ta kazna i reakcije na nju govore o ratu koji se vodio na ovim prostorima.
War Crimes Mladic
Ratko Mladić (1993). Foto: Beta/AP Photo/Jerome Delay

Piše: Slavenka Drakulić, deo iz autorskog teksta Slavenke Drakulić u Jutarnjem listu

Lako je razumjeti odakle dolazi ovaj tip reakcija. U polemikama, ne samo u vezi Mladića nego zločinaca i ubojica uopće, često ćete se susresti s rečenicom “on je monstrum” ili “nečovjek”. Naime, zločincima prvo odričemo humanost. Ovo odricanje zapravo je obrambeni mehanizam kako društva tako i pojedinaca, koje u prijevodu znači da zločinac nije poput nas običnih ljudi, koji takvo nešto nikada ne bi bili u stanju napraviti niti u ratu, koji ne bi ni mrava zgazili. I to usprkos nedavnom iskustvu rata koje je odlično dokumentirano, usprkos vlastitom pamćenju i saznanju tko je naredio granatiranje ili držao zarobljenike u logorima, tko je silovao žene i ubijao suseljane, ukratko tko je što u tom ratu radio.

Usprkos brojnim knjigama na ovu temu, od kojih je meni najupečatljivija ona povjesničara Christophera Browninga iz 1992. “Ordinary Men: Reserve Police Battalion 101 and the Final Solution”. Bataljun dobrovoljaca, nekih pet stotina muškaraca srednjih godina i različitih zanimanja koji nisu bili posebno antisemitski raspoloženi niti nacisti, upućeni su 1942. u okupiranu Poljsku, gdje su sudjelovali u masovnim egzekucijama Židova. Pa iako su imali priliku odustati bez posljedica, to se dogodilo samo u 12 slučajeva!

Spoznaja da su zločinci obični ljudi, odnosno da svatko u sebi nosi mogućnost da to postane, što uglavnom ovisi o okolnostima ili, ako tako bolje zvuči, o slučaju – nepodnošljiva je i teško se s njom pomiriti. Branimo se od te pomisli kako god znamo i umijemo, ponajprije dehumanizacijom zločinaca. Ne treba zaboraviti da nam empatija nije dana rođenjem, ona se uči i razvija. Pokazalo se, primjerice, da djeca koja muče životinje poslije često završe kao nasilnici. Odsutnost empatije čest je slučaj kod ubojica zločinaca svih vrsta.

Ako smo, dakle, uvjereni da Mladić nije čovjek, nego monstrum, onda mu naše sažaljenje nije niti potrebno. Ali što ako je ipak samo jedan od nas, običnih ljudi? U tom slučaju, pokazati razumijevanje i plemenitost (starinski pojam koji gotovo da i nije više u upotrebi!) ne znači oprostiti mu zlodjela. To znači njegovati suosjećanje jer je ono prijeko potrebno za vlastitu dobrobit. Mladićev slučaj zapravo je samo jedan primjer na kojem se suočavamo s vlastitom sposobnošću empatije. Ova je sposobnost mjerilo naše zrelosti, ako hoćete, i plemenitosti – kao zajednice i kao pojedinaca.

A primjerena kazna? Za čovjeka njegova kova, taštog, arogantnog i ambicioznog, najstrašnija kazna doista bi bio potpuni zaborav, koji je nemoguć. U povijest će otići kao jedan od najgorih ratnih zločinaca iz ratova u BiH i Hrvatskoj. U sjećanju žrtava ostat će zauvijek i to se ne može promijeniti. Ali šteta nanesena zajednici, ono pokidano fino tkanje dalo bi se pokrpati i obnoviti kad bismo to stvarno željeli i kada bi postojala politička volja. I to bi bila najgora kazna za one koji su ga poderali. Dio toga bilo bi i naše suosjećanje za smrt Ane, koja se s pravom sramila oca.

Ratko Mladić osuđen je na doživotni zatvor. Što nam ta kazna i reakcije na nju govore o ratu koji se vodio na ovim prostorima, o ratnom zločincu i, konačno, o nama?

Kompletan tekst pročitajte na Jutarnjem.

Share